Ideali, posao, život...
četvrtak , 21.02.2008.Znam za djevojku koja završava pravo. Njen stric koji je Javni bilježnik, namjerava u mirovinu. Nju bi zaposlio kod sebe u ured, pa kad dođe vrijeme i uz još nešto veza, prepustio bi joj posao javnog bilježnika. Lova do krova.
Djevojka je takav scenarij odbila. Zna ona da je posao javnog bilježnika jedan od najisplativijih poslova u našoj zemlji i da bi vjerojatno vrlo brzo bila imućna osoba, zahvalna je na prilici, ali neće. Kaže da nije ona zato studirala pravo da bi udarala žigove ljudima na dokumente.
Njena majka, doktorica, podržava ju. I ona je svjesna da je tu u pitanju lijep novac i siguran posao, ali kaže da su u pitanju ideali. Njoj se svojedobno ukazala prilika nakon studiranja medicine prijeći u medicinu rada i to je odbila. Izabrala je medicinu da bi liječila ljude, a ne radila "polučinovnički posao". Danas bi izabrala drugačije, ali generalno gledajući nije joj krivo što je onda izabrala tako kako je.
Rijetke su takve životne prilike kada čovjek može birati, a još rjeđe kada umjesto novaca izabere slijediti neke svoje ideale.
Mnogi prije cijenjeni poslovi su tijekom vremena, a pogotovo u zadnje vrijeme, izgubili na svom ugledu. Nekad je biti liječnik, učitelj, odvjetnik, profesor, novinar...osim sigurnosti, davalo i određeni ugled i poštovanje prema tim osobama, pa i drušveni status.
Danas ti poslovi, sami po sebi ne predstavljaju neko idealno zanimanje.
Ne bih ulazila u to što ih je srozalo. Tempo života, druge vrijednosti, oni sami...ali sve je manje mladih ljudi koje žele biti baš to kad završe školovanje.
Raditi se mora. Puka egzistencija to zahtijeva.
Ne vjerujem da ima osobe koja je kao mlada sanjarila o sebi kao o osobi koja će čitav život obračunavati bolovanja u nekoj manjoj firmi ili kako će po cijele dane prodavati frižidere, ali život ima neku svoje tokove i dovede nas kamo nismo mislili da ćemo stići.
Ne mora to biti nužno loše. Samo je tako.
Ideali se tijekom godina mijenjaju i ono što nam je u mladosti bilo najbitnije, često se s godinama modificira i nadograđuje. Ili odbacuje, pa nalaze nove vrijednosti.
Neki ljudi imaju sreće da rade to što vole ili da tijekom vremena zavole posao koji obavljaju, ali ima mnogih koji su nažalost nezadovoljni svojim poslom, pa tako i sami sobom.
Slijediti neke svoje ideale ili ne. Svaki čovjek mora odlučiti sam. Nadati se da je odlučio dobro, a samo vrijeme će pokazati da li je to tako. Vrijeme i život.
komentiraj (105) * ispiši * #
Put paketa...
petak , 15.02.2008.Moja prija kvadrica mi je još prije par godina rekla kako bi voljela u svom dvorištu posaditi domaće kupine. Mi ih imamo u vrtu pa sam joj obećala poslati mladice kada niknu. Pošto ja nemam ništa s kupinama osim što ih znam papati, svake godine zaboravim.
Napokon sam joj poslala paket. Uz pomoć još par ljudi:
- bake koja se ove godine sjetila na vrijeme da ima mladih kupina i koja je zamolila dedu da ih iskopa
- dede koji je iskopao kupine i pripremio ih
- kolege M koji je otišao na poštu kupiti kutiju za slanje. Nije ju kupio jer je bio preškrt dati mojih 15 kuna za kutiju
- gospođe na pošti koja je savjetovala mom kolegi M da nek uzmem bilo koju kutiju i spakiram kupine u nju
- našeg skladištara koji je prekopao cijelo svoje skladiše ne bi li našao adekvatnu kutiju, na žalost neuspješno
- kolege D koji je pitao što tražimo po skladištu i kod sebe našao šarenu kutiju odgovarajućih gabarita, oslobodio je sadržaja i dao mi ju
- kolege iz nabave koji mi je dao krep papir da tu kutiju obučem u nešto pristojnije
- kolege J koji je vidio da se mučim s papirom i kutijom, pa mi je pronašao još papira, pomogao mi je da ju omotam i lijepo zalijepim
- poslovni partner koji je za vrijeme mog omatanja kutije strpljivo čekao i navijao da to ispadne kako treba
- kolege M koji je tu kutiju uzeo na poštu
- druge gospođe na pošti koja je rekla da to ništa ne valja i da je kutija krivo zatvorena
- treće gospođe na pošti koja je rekla drugoj gospođi da nek ne gnjavi, da je to dobro i uzela kutiju za slanje
Bilo ih je još koji su savjetovali, pomagali i nadgledali, ali nema smisla da ih baš sve nabrajam. Ovih desetak ljudi je najviše imalo posla s kupinama, a sve to dok još kutija nije niti otišla iz mog grada. Šta se dalje s paketom događalo niti koliko je još ljudi sudjelovalo do prijine kuće, ne znam.
Znam da je moja prija meni zahvalna što će napokon imati kupine u dvorištu.
P.S.
Paket je stigao, kupine žive, zdrave i već posađene. Moja kvadrica je cijeli taj postupak lijepo poslikala, pa se može vidjeti ovdje.
komentiraj (98) * ispiši * #
Dosadne babe...
srijeda , 06.02.2008.Kod frizerke, kozmetičarke i zubarke volim šutjeti. Uvijek kad mi se nekako o glavi radi, pričanje je zadnja stvar kojom želim ometati osobu koja me uljepšava ili šta već. Šutim kao zalivena.
Moja frizerka poznaju me već prilično dobro i to što tamo ne moram pričati ako neću je ono što kod njih volim. A i dočekaju me sa kavom i sendvičem. E da, i frizura je dobra.
Zadnji put kad sam ušla, bila je samo neka žena mokre glave na frizerskoj stolici. Nakon kratkog pozdrava i uvodnih riječi, sjela sam na stolicu do nje i frizerka je otpočela s radom. Nakon nekih 15 minuta moje šutnje i cvik cak škaricama, žena na stolici do mene se nakašljala. Pogledala sam je i vidjela da mi se smješi. Pa to je Snježana, moja bivša kolegica!
Mislit će žena da se ljutim na nju ili da se držim fina kad joj se baš niti jednom rječju nisam obratila, a niti ju pozdravila. Da to ispravim i da se Snježana ne bi osjećala nedobro, ja se razvezala i razbrbljala. Nekako smo došle na djecu. Snježana je rekla kako mi je vidjela kćer i da iako ju nije vidjela barem 10 godina, odmah je znala da je to moja Huluvuica jer smo jako slične. Zvončeka mi ne pozna i ne zna bi li ga prepoznala. Stala sam ju uvjeravati da sigurno bi jer je i on sličan seki, a ima i dugu kosu kao i ona. Da bi to dokazala, izvadila sam mobitel sa slikama. Frizerka mi malo nije dala ustat se dok mi ne popravi šiške, ali čim je bila gotova otišla sam do Snježane ispod haube s mobitelom otvorenim na slike svojih klinaca.
- Jel vidiš? Slični su, plavi, s dugom kosom...a vidi koje loknice ima Zvonac.
Sa stolca tišina.
Počela sam malo zakretati mobitel, kako bi slike bile vidljivije.
- Ček, jel sad vidiš? Ovo svijetlo zeza, a i moj mob. Jel vidiš?
Sa stolca neko mumljanje. Nije mi zvučalo kao slaganje pa sam maknula mobitel ispred Snježaninog lica i namjestila na drugu sliku.
- Gle, Snježana, ova slika je veća. Jel sad vidiš?
Opet mumljanje.
Sad mi je već to bilo čudno. Trebala bi se divit slikama i reći nešto, a ova samo šuti. Odmaknula sam se korak, pogledala Snježanu pod haubom i....
- Gospođo! Pa Vi niste Snježana!
- A nisam...
Pogledom sam preletjela po salonu i vidjela kako se u međuvremenu napunio ženama i našla Snježanu na bazenu za pranje kose kako mi maše. Smijala se.
- Joj oprostite gospođo...mislila sam da ste Snježana. A zašto niste rekli da niste?
- Pa htjela sam i ja vidjet slike...
I tako sam se ja po tko zna koji put zblamirala.
Ispala sam kao one dosadne babe koji svima oko sebe ture slike svoje djece pa se ljudi moraju diviti. Uvijek su mi takve išle na živce, šta, kao da drugi ljudi nemaju djecu ili nemaju slike. Nisam nikada znala šta reći u takvim situacijama pa sam uvijek tepla nešto kao: "jako su zgodni" ili "kako velike okice" ili "ma na koga liči? ne mogu se odlučiti". A znala sam i samo potvrdno mumljati. Baš kao ona Gospođa koja nije Snježana.
I kako sad objasniti da ja nisam takva baba? A nisam. Stvarno nisam.
P.S. sasvim slučajno imam tu slike Huluvuice i Zvončeka. Nisam dosadna baba koja tura slike, a jel da kako su baš zgodni i kako su si slični? Jel da?
Go to ImageShack® to Create your own Slideshow
komentiraj (133) * ispiši * #