Duhovitost i A Split...
četvrtak , 26.10.2006.Kažu da svaki čovjek za sebe misli da ima smisla za šalu. Nitko za sebe ne misli da nije duhovit.
Za sebe znam da postoji dosta stvari koje su samo meni smiješne i nikome više na cijelom svijetu.
Najnezgodniji trenuci su svakako oni kad nam prepričavanje vica ili neka vlastita dosjetka ne uspiju pa moramo objašnjavati što smo rekli i što smo pri tome mislili. Vrlo neugodno.
Jedna takva zgoda dogodila se meni prije jedno dvije godine.
Našli smo se u Splitu sa jednom obitelji, našim poznanicima iz mog Grada.
Šetali smo tako Splitom od točke A do točke B, kad se Gospodin sjetio obratiti mi se riječima:
Post uljepšala prekrasnim slikama Lisaa, Svi k njoj reći joj : Bravo Lisooo (ili nešto slično) :))
- Gospođo Trill, Vi ste prvi puta ovdje. Kako Vam se sviđa Split?
- Lijep je grad. Samo, nije mi jasno što si ove ruševine ne maknu. Pa pola grada im je porušeno...
Na to je Gospodin doslovno odskočio od mene jedno dva metra, stao i zaprepašteno uzviknuo:
- Gospođo Trill! Pa to Vam je Dioklecijanova palača!!!!
Počela sam se crveniti i mucati nešto u stilu :
- Ovaj...znam...kako ne bih znala...to je bila šala...znam da je...
i naravno, kako sam ja više objašnjavala da sam se šalila i kako stvarno znam koja je to građevina, to je i meni samoj zvučalo sve neuvjerljivije i neuvjerljivije. Kad sam konačno zašutjela, Gospodin je odlučio da ipak može dalje hodati uz mene na pločniku. Više me ništa nije ispitivao, a ni ja nisam ništa pričala.
Osjećala sam se kao najneshvaćenija osoba na svijetu...
Ubrzo smo se rastali. Trebala sam se naći s Ely, mojom dobrom prijateljicom. Čim smo se našle izgrlile smo se, izljubile, upoznale s ostatkom obitelji i brzo sjele na kavu.
Nakon par trenutaka usljedilo je Ono pitanje od Ely:
- I Trill? Kako ti se sviđa moj Split?
Kako nikad nisam znala šutjeti, nisam ni sad mogla i rekla sam:
- Lijep ti je Split. Samo vam se već pola grada srušilo. Kamo god pogledam samo ruševine...
- Jesi ti to vidla? Pa nas dvije bi to bolje sagradile golim rukama! Koja isprika im je da je to staro skoro dvije tisuće godina? Ma, da smo nas dvije to radile stajalo bi to kako treba !
Samo sam ju gledala. Nije ni trepnula. Ne samo da je skužila šta sam rekla i ne samo da je prihvatila moju šalu, nego ju još i nadogradila.
Volim ja nju i inače, ali u tom trenutku sam ju voljela najviše na svijetu.
Vratila mi je vjeru u vlastitu duhovitost.
I Gospodin i Ely su vrlo obrazovani ljudi, s bogatom općom kulturom i vrlo komunikativni, ali iz te moje priče ja sam zaključila da Gospodin ipak nema smisla za šalu.
Barem ne za moju.
Od onda se ipak ne šalim na račun glavnih obilježja grada.
Možda bi još netko pomislio kako ja stvarno ne znam za Dioklecianovu palaču.
A poznata je širom svijeta kao naočuvanija građevina iz tog doba,
simbol grada Dubrovnika...
komentiraj (154) * ispiši * #
Politika...
ponedjeljak , 23.10.2006.Ovaj blog nikad nije imao političke konatacije. Niti neće imati. O politici jednostavno ne želim pisati.
O dobrim, nesvakidašnjim idejama i te kako želim.
Ovih dana sam čula za dvije takve, koje su, čudnog li čuda, baš vezane za politiku.
Prva vijest je bila na dnevniku. Vatrogasci Murskog Središća su za izbore za predstavnike Vijeća mjesnih odbora Grada Mursko Središće predložili vlastitu listu. Listu koja se sastoji od članova Upravnog odbora DVD-a Mursko Središće.
Vatrogasci se kandidiraju.
Gradonačelnik je na tu ideju rekao nešto u stilu: "Kako li će nam vatrogasci kreirati politiku?"
Zašto ne? Da živim u Murskom Središću sigurno bih glasala za njih. Mislim da su se i ostali glasači zaželjeli nekih normalnih ljudi na listama, a ne samo profesionalnih političara koji su izgubili kontakt sa svime i svačime. Željela bih nekoga tko zna koliko stoji kruh u dućanu. Vidjet ćemo da li tako misle i građani Murskog Središća.
Druga vijest nije bila na dnevniku, ali se nadam da će biti. Naime, zakazan je prvi hrvatski blogswarm za upravo danas u 8 sati.
Za one koji ne znaju, a i ja sam bila među takvima: blogswarm je događaj kada grupa blogera napišu i objave u istome trenutku tekst identične tematike.
Tema blogswarma bi bilo službeno lansiranje prvog tematskog grupnog bloga u Hrvatskoj, a koji se zove pollitika.com.
Oba događaja su čak i mene potaknula na akciju. Barem onu koju mogu sprovesti. Tako eto i ja učestvujem u prvom javnom udruženju blogera.
Tko zna, možda će jednom čak i blogeri imati svoju stranku i kandidirati se na izborima. Zašto ne?
Ako mogu vatrogasci, mogu i blogeri.
I te kako mogu.
komentiraj (109) * ispiši * #
Ideja...
srijeda , 18.10.2006.Imam lošu ideju!
Da, nije baš nešto dobra, ali je ipak ideja i trebala bi se sprovesti.
Ovo mi je 193 post i do sada sam skupila preko 15 000 komentara.
Brojka kao brojka, ne govori puno, pogotovo kad se zna da je barem četvrtina mojih komentara.
Moji me ne muče nešto, nego tuđi.
Naime, u tih 15 000 nije bio nikada niti jedan jedini zločesti komentar. Čak niti oni dežurni blog pljuvači nisu se zadržali duže na mom blogu i ostavljali bi komentare koji su normalni.
I šta je onda s tim mojim blogom? Nije da baš smrdi ili da baš nikada ne pišem nešto kontroverznije što bi se moglo krivo shvatiti.
A ne. Ja imam pametne komentatore koji skuže šta sam ja htjela reći ili ako se ne slažu samnom, ne slažu se na pristojan način i argumentirano.
E, pa neću tako.
Moram se naviknuti i na zločestoću. I kakav sam ja bloger ako ne dobijem barem pokoji takav komentar? Ne baš neki...
Dakle, da bi se konačno ispunilo ono što treba, očekujem od vas samo i isključivo ružne komentare tipa: "Glupa si i ti i tvoj blog!"
Hm...dobro, možda ne baš s tom riječi glupa, ali u tom smislu.
Lijepi i normalni komentari će biti brisani!
Jesam li rekla da imam lošu ideju? I imam, al se mora sprovesti...
komentiraj (201) * ispiši * #
Tolerancija...
utorak , 10.10.2006.Mjesto radnje: kod mene doma
Vrijeme radnje: posljepodne
Glavni likovi: Zvonček (sin), Huluvu (kćer), Trillian (ja)
- Zvonček, šta radiš? - zavikala sam iz kuhinje.
- Gledam neku pi* kicu na televiziji !
- Daj da i ja vidim! To je ta pi*ckica? - oglasila se i Huluvica.
Na to sam morala dotrčati iz kuhinje i vidjeti šta se to događa.
Moja fina djeca pa se takvim jezikom služe? I tko je to na tv?
- Hej, hej, hej! Šta vam je došlo? Kakvo je to izražavanje? Pa ne gledate sport!
Kod nas je dozvoljeno psovati i korištenje takve riječi samo kad je sport na televiziji, a čak i onda moja djeca ne psuju, nego više puta meni izleti...zato me zaprepastilo kako pričaju.
No, još me je više šokiralo kad sam na televiziji vidjela da gledaju Big Brother i to nekog dečka.
- Ček, pa vi ste to tog dečka pi*kicom nazvali?
- Pa da, mama. Daj ga pogeldaj kakav je - oglasila se Huluvuica - Osim toga mama ti si za to kriva.
- Ja??? Kako ja?
- Nisi nam ugradila niti malo tolerancije prema takvima.
Zašutjela sam i razmišljala o tome šta mi je rekla. Kako im nisam ugradila ni malo tolerancije, a zovu me Matijom Gubcem, zaštitnikom slabih, bolesnih, nemoćnih, djece i staraca?
I njih tako učim, a sad nemam tolerancije...kako to može biti?
Sjela sam i gledala malo taj BB. Već za nekoliko trenutaka mi je bilo jasno i o kome i o čemu pričaju.
Sjetila sam se odmah i svoje bivše kolegice na poslu. Pričala mi je kako je bila sama kod kuće i cijeli dan je jadna bila gladna jer si nije mogla sama otvoriti konzervu. Stvarno jadna. I sama imam problema s otvaranjem konzervi, ali da mi ju nitko ne može otvoriti znam da bih to uspjela makar nožem, sjekirom, ma zubima bi ju otvorila ako treba, ali gladna ne bih bila. Osim toga, odrasla, zdrava žena pa mogla je do trgovine ili si skuhati nešto. Nije mogla sama niti zaključati wc na poslu, zbrojiti točno račune, oprati šalice od kave, a niti poslati faks ili staviti disketu u komp.
Stvarno nemam baš previše strpljena prema takvima. Koji mogu, a ne žele. Prave se bespomoćni, a uopće to nisu. Ne moraju svi sve znati, niti ne mogu, ali ne može čovjek niti stalno ništa ne moći i čekati da mu drugi sve naprave. Onda se naviknu i još više očekuju da svi sve rade, jer oni kao ne mogu. Tolerancija prema takvima mi je stvarno na vrlo niskom nivou i gotovo da je niti nema.
U svojoj glavi takve ljude nazivam ljudima bez muda, bez obzira na to kojeg su spola.
Tako ih nazivam samo u svojim mislima, pred djecom ne.
Niti ne trebam. Našli su oni svoju riječ, prilično adekvatnu, a nema veze sa spolom neke osobe. Samo sa karakterom.
A ja ih svejedno moram upozoriti i reći im da nađu drugu riječ. Ova nije pristojna.
Majčinska dužnost je majčinska dužnost...
komentiraj (161) * ispiši * #
Dobar glas...
srijeda , 04.10.2006.Prije nekih 100 godina, koja više ili manje, ogovarala sam sa svojim prijateljem Želkom jednog dečka. Ne baš ogovarala, nego mi je više Želko skrenuo pažnju na njega sa zaključkom: "Taj bi se tebi sigurno sviđao."
I bio je u pravu.
- Je, baš mi se jako sviđa. Jako je zgodan i foran i sve to, ali mi je čudno kako priča.
- Pa kako priča?
- Ma nekako kenjka...
Na to se moj najbolji prijatelj počeo savijati od smijeha. Pojma nisam imala šta mu je sad došlo, pa mi je konačno kroz smijeh počeo dobacivati:
- Ma Trillice moja, pa tko kenjka više od tebe?
Nisam se uvrijedila. Bila sam uvjerena da Želko izmišlja gluposti. Oduvijek sam imala sliku sebe kao snažne, bez obzira što me malo jači vjetar može otpuhati, a takav bi mi morao biti i glas.
Kad sam došla kući uzela sam kazetofon, knjigu i lijepo snimila samu sebe kako čitam. Pokazat ću ja Želku tko kenjka...
Pustila sam si snimku i čula najužasniji glas na svijetu. Vrlo kenjkav i sav nja nja nja.
Prvo sam mislila da je kazetofon pokvaren, ali nije bio. To je stvarno moj glas. I kog se vraga svaki čas nešto smijuckam i cerekam, sama sa sobom? Užas nad užasima.
Želku sam sve to ispričala kad smo se vidjeli. Još uvijek mi se smijao, ali me uhvatio i tješiti. Kao, nije to baš tako, pa malo kenjkam, ali je nježno, pa to je ustvari crvkutanje, pa kad sam vesela...i tek kad sam mu rekla da je "budala šašava" sjetio se da je najbolje da me odvede na sladoled.
Nakon toga sam nekako drugačije doživljavala svoj glas i čak pokušavala pričati nekako dublje. Nije to baš išlo.
Ubrzo sam se zaposlila. Nije mi bilo čudno kad bi se javila na službeni telefon, a glas s druge strane bi tražio : " Dajte mi molim Vas, nekoga starijeg " čak niti kad sam i sama postala ona starija. Kad imam glas kao da mi je 12 godina...grozan.
Jednog dana na poslu pričala sam s kolegom. Zapričala sam se 100 na sat, sva se predala razgovoru, tako da sam tek nakon nekih 15 minuta moje litanije skužila da me ovaj samo gleda, smješka se i uopće ne sluša. Bezobraznik. Pitala sam ga zašto me ne sluša, ali imao je fenomenalno dobar razlog:
- Ne slušam te, oprosti. Toliko uživam u tvom glasu da bi te mogao slušati satima. Prekrasno mi pričaš...nježno, ženstveno, poletno, toplo, vedro...ma danima bi te mogao slušati, a ne satima. Najljepši glas šta sam ikada čuo.
Moram priznati da mi je ta njegova izjava vratila glasovno samopouzdanje. Niti činjenica koja se kasnije uspostavila kako je on gejpeder nije umanjila njegove riječi. Naprotiv.
Znam da je svima vlastiti glas neobičan i da se rijetko kome sviđa. Nije to nešto niti bitno. Ne može se birati, takav je kakav je. Čovjek se s vremenom navikne na sebe i svoj glas.
I ja sam se navikla. Još uvijek mi glas zvuči prilično njanjakasto i kenjkavo.
I još uvijek mi na službeni telefon znaju tražiti "nekog starijeg". Ne objašnjavam da sam ja maltene najstarija u firmi. Nek si misle šta hoće. Ja samo lijepo prespojim na nekoga tko je mlađi barem desetak godina od mene.
Neka rade kad imaju "odrasli" glas, a ne lijepo njanja kao moj.
komentiraj (165) * ispiši * #