Mjesto radnje: kod mene doma
Vrijeme radnje: posljepodne
Glavni likovi: Zvonček (sin), Huluvu (kćer), Trillian (ja)
- Zvonček, šta radiš? - zavikala sam iz kuhinje.
- Gledam neku pi* kicu na televiziji !
- Daj da i ja vidim! To je ta pi*ckica? - oglasila se i Huluvica.
Na to sam morala dotrčati iz kuhinje i vidjeti šta se to događa.
Moja fina djeca pa se takvim jezikom služe? I tko je to na tv?
- Hej, hej, hej! Šta vam je došlo? Kakvo je to izražavanje? Pa ne gledate sport!
Kod nas je dozvoljeno psovati i korištenje takve riječi samo kad je sport na televiziji, a čak i onda moja djeca ne psuju, nego više puta meni izleti...zato me zaprepastilo kako pričaju.
No, još me je više šokiralo kad sam na televiziji vidjela da gledaju Big Brother i to nekog dečka.
- Ček, pa vi ste to tog dečka pi*kicom nazvali?
- Pa da, mama. Daj ga pogeldaj kakav je - oglasila se Huluvuica - Osim toga mama ti si za to kriva.
- Ja??? Kako ja?
- Nisi nam ugradila niti malo tolerancije prema takvima.
Zašutjela sam i razmišljala o tome šta mi je rekla. Kako im nisam ugradila ni malo tolerancije, a zovu me Matijom Gubcem, zaštitnikom slabih, bolesnih, nemoćnih, djece i staraca?
I njih tako učim, a sad nemam tolerancije...kako to može biti?
Sjela sam i gledala malo taj BB. Već za nekoliko trenutaka mi je bilo jasno i o kome i o čemu pričaju.
Sjetila sam se odmah i svoje bivše kolegice na poslu. Pričala mi je kako je bila sama kod kuće i cijeli dan je jadna bila gladna jer si nije mogla sama otvoriti konzervu. Stvarno jadna. I sama imam problema s otvaranjem konzervi, ali da mi ju nitko ne može otvoriti znam da bih to uspjela makar nožem, sjekirom, ma zubima bi ju otvorila ako treba, ali gladna ne bih bila. Osim toga, odrasla, zdrava žena pa mogla je do trgovine ili si skuhati nešto. Nije mogla sama niti zaključati wc na poslu, zbrojiti točno račune, oprati šalice od kave, a niti poslati faks ili staviti disketu u komp.
Stvarno nemam baš previše strpljena prema takvima. Koji mogu, a ne žele. Prave se bespomoćni, a uopće to nisu. Ne moraju svi sve znati, niti ne mogu, ali ne može čovjek niti stalno ništa ne moći i čekati da mu drugi sve naprave. Onda se naviknu i još više očekuju da svi sve rade, jer oni kao ne mogu. Tolerancija prema takvima mi je stvarno na vrlo niskom nivou i gotovo da je niti nema.
U svojoj glavi takve ljude nazivam ljudima bez muda, bez obzira na to kojeg su spola.
Tako ih nazivam samo u svojim mislima, pred djecom ne.
Niti ne trebam. Našli su oni svoju riječ, prilično adekvatnu, a nema veze sa spolom neke osobe. Samo sa karakterom.
A ja ih svejedno moram upozoriti i reći im da nađu drugu riječ. Ova nije pristojna.
Majčinska dužnost je majčinska dužnost...
Post je objavljen 10.10.2006. u 12:12 sati.