Kažu da svaki čovjek za sebe misli da ima smisla za šalu. Nitko za sebe ne misli da nije duhovit.
Za sebe znam da postoji dosta stvari koje su samo meni smiješne i nikome više na cijelom svijetu.
Najnezgodniji trenuci su svakako oni kad nam prepričavanje vica ili neka vlastita dosjetka ne uspiju pa moramo objašnjavati što smo rekli i što smo pri tome mislili. Vrlo neugodno.
Jedna takva zgoda dogodila se meni prije jedno dvije godine.
Našli smo se u Splitu sa jednom obitelji, našim poznanicima iz mog Grada.
Šetali smo tako Splitom od točke A do točke B, kad se Gospodin sjetio obratiti mi se riječima:
Post uljepšala prekrasnim slikama Lisaa, Svi k njoj reći joj : Bravo Lisooo (ili nešto slično) :))
- Gospođo Trill, Vi ste prvi puta ovdje. Kako Vam se sviđa Split?
- Lijep je grad. Samo, nije mi jasno što si ove ruševine ne maknu. Pa pola grada im je porušeno...
Na to je Gospodin doslovno odskočio od mene jedno dva metra, stao i zaprepašteno uzviknuo:
- Gospođo Trill! Pa to Vam je Dioklecijanova palača!!!!
Počela sam se crveniti i mucati nešto u stilu :
- Ovaj...znam...kako ne bih znala...to je bila šala...znam da je...
i naravno, kako sam ja više objašnjavala da sam se šalila i kako stvarno znam koja je to građevina, to je i meni samoj zvučalo sve neuvjerljivije i neuvjerljivije. Kad sam konačno zašutjela, Gospodin je odlučio da ipak može dalje hodati uz mene na pločniku. Više me ništa nije ispitivao, a ni ja nisam ništa pričala.
Osjećala sam se kao najneshvaćenija osoba na svijetu...
Ubrzo smo se rastali. Trebala sam se naći s Ely, mojom dobrom prijateljicom. Čim smo se našle izgrlile smo se, izljubile, upoznale s ostatkom obitelji i brzo sjele na kavu.
Nakon par trenutaka usljedilo je Ono pitanje od Ely:
- I Trill? Kako ti se sviđa moj Split?
Kako nikad nisam znala šutjeti, nisam ni sad mogla i rekla sam:
- Lijep ti je Split. Samo vam se već pola grada srušilo. Kamo god pogledam samo ruševine...
- Jesi ti to vidla? Pa nas dvije bi to bolje sagradile golim rukama! Koja isprika im je da je to staro skoro dvije tisuće godina? Ma, da smo nas dvije to radile stajalo bi to kako treba !
Samo sam ju gledala. Nije ni trepnula. Ne samo da je skužila šta sam rekla i ne samo da je prihvatila moju šalu, nego ju još i nadogradila.
Volim ja nju i inače, ali u tom trenutku sam ju voljela najviše na svijetu.
Vratila mi je vjeru u vlastitu duhovitost.
I Gospodin i Ely su vrlo obrazovani ljudi, s bogatom općom kulturom i vrlo komunikativni, ali iz te moje priče ja sam zaključila da Gospodin ipak nema smisla za šalu.
Barem ne za moju.
Od onda se ipak ne šalim na račun glavnih obilježja grada.
Možda bi još netko pomislio kako ja stvarno ne znam za Dioklecianovu palaču.
A poznata je širom svijeta kao naočuvanija građevina iz tog doba,
simbol grada Dubrovnika...
Post je objavljen 26.10.2006. u 08:42 sati.