Prije nekih 100 godina, koja više ili manje, ogovarala sam sa svojim prijateljem Želkom jednog dečka. Ne baš ogovarala, nego mi je više Želko skrenuo pažnju na njega sa zaključkom: "Taj bi se tebi sigurno sviđao."
I bio je u pravu.
- Je, baš mi se jako sviđa. Jako je zgodan i foran i sve to, ali mi je čudno kako priča.
- Pa kako priča?
- Ma nekako kenjka...
Na to se moj najbolji prijatelj počeo savijati od smijeha. Pojma nisam imala šta mu je sad došlo, pa mi je konačno kroz smijeh počeo dobacivati:
- Ma Trillice moja, pa tko kenjka više od tebe?
Nisam se uvrijedila. Bila sam uvjerena da Želko izmišlja gluposti. Oduvijek sam imala sliku sebe kao snažne, bez obzira što me malo jači vjetar može otpuhati, a takav bi mi morao biti i glas.
Kad sam došla kući uzela sam kazetofon, knjigu i lijepo snimila samu sebe kako čitam. Pokazat ću ja Želku tko kenjka...
Pustila sam si snimku i čula najužasniji glas na svijetu. Vrlo kenjkav i sav nja nja nja.
Prvo sam mislila da je kazetofon pokvaren, ali nije bio. To je stvarno moj glas. I kog se vraga svaki čas nešto smijuckam i cerekam, sama sa sobom? Užas nad užasima.
Želku sam sve to ispričala kad smo se vidjeli. Još uvijek mi se smijao, ali me uhvatio i tješiti. Kao, nije to baš tako, pa malo kenjkam, ali je nježno, pa to je ustvari crvkutanje, pa kad sam vesela...i tek kad sam mu rekla da je "budala šašava" sjetio se da je najbolje da me odvede na sladoled.
Nakon toga sam nekako drugačije doživljavala svoj glas i čak pokušavala pričati nekako dublje. Nije to baš išlo.
Ubrzo sam se zaposlila. Nije mi bilo čudno kad bi se javila na službeni telefon, a glas s druge strane bi tražio : " Dajte mi molim Vas, nekoga starijeg " čak niti kad sam i sama postala ona starija. Kad imam glas kao da mi je 12 godina...grozan.
Jednog dana na poslu pričala sam s kolegom. Zapričala sam se 100 na sat, sva se predala razgovoru, tako da sam tek nakon nekih 15 minuta moje litanije skužila da me ovaj samo gleda, smješka se i uopće ne sluša. Bezobraznik. Pitala sam ga zašto me ne sluša, ali imao je fenomenalno dobar razlog:
- Ne slušam te, oprosti. Toliko uživam u tvom glasu da bi te mogao slušati satima. Prekrasno mi pričaš...nježno, ženstveno, poletno, toplo, vedro...ma danima bi te mogao slušati, a ne satima. Najljepši glas šta sam ikada čuo.
Moram priznati da mi je ta njegova izjava vratila glasovno samopouzdanje. Niti činjenica koja se kasnije uspostavila kako je on gejpeder nije umanjila njegove riječi. Naprotiv.
Znam da je svima vlastiti glas neobičan i da se rijetko kome sviđa. Nije to nešto niti bitno. Ne može se birati, takav je kakav je. Čovjek se s vremenom navikne na sebe i svoj glas.
I ja sam se navikla. Još uvijek mi glas zvuči prilično njanjakasto i kenjkavo.
I još uvijek mi na službeni telefon znaju tražiti "nekog starijeg". Ne objašnjavam da sam ja maltene najstarija u firmi. Nek si misle šta hoće. Ja samo lijepo prespojim na nekoga tko je mlađi barem desetak godina od mene.
Neka rade kad imaju "odrasli" glas, a ne lijepo njanja kao moj.
Post je objavljen 04.10.2006. u 09:32 sati.