Ljudi u Zeppter odijelima....
utorak , 25.04.2006.Znam da se ljudi svakako moraju snalaziti za poslove, ali ako sam na nešto alergična onda su to razno razne prezentacije i "hodajuća prodaja" . Ta "hodajuća prodaja" je još jedan trillizam, a označava ljude koji obilaze firme i prodaju im nešto što im je kao neophodno i bez čega ne mogu živjeti.
Obično dolaze u paru. Ženska osoba se samo smješka i dodaje prezentirano, dok muška prikazuje čudesa. Barem je tako kod mene, radim u muškoj firmi. Možda se oni zamijene kad dođu recimo u Dječji vrtić pa se muški prodavač onda samo smješka i namigiva po publici.
Neki dan na poslu bio mi je jedan takav. Nije imao žensku dodavačicu pribora vjerojatno zato što pribora nije ni bilo. Htio mi je utrapiti godišnju pretplatu na jedne dnevne novine, za firmu:
- Gospodična, ma kako ne želite...to Vam je neophodno potrebno za poslovanje.
- Ne hvala, rekla sam Vam da ne stignemo čitati novine..
- Ali unutra se nalaze kojekakvi natječaji na koje se Vaša firma može javljati..
- Ne hvala, to mi radimo preko Neta..
- A da pitate nekog starijeg?
( Bljak, te gospodična te da pitam nekog starijeg, te taj značajni pogled "jel vidite kak sam frajer " )
- Ne, ne trebam. Hvala Vam lijepo na trudu i doviđenja.
- Ali dobijete i besplatan sandučić za novine..
- Ne, ne trebamo. Hvala Vam lijepa, doviđenja!
- A Vi privatno? Za Vašu kuću?
Na to sam definitivno pukla u sebi. Pogledala sam ga najumilnijim pogledom, nabacila najslađi smješak i rekla:
- Vi ste meni dosadni.
Čovjek je ostao zabezeknut. Otvorenih ustiju, bez riječi je stajao i geldao u mene s nevjericom. Nakon par trenutaka prenuo se i procijedio:
- Dvđnja!
- Doviđenja !
Zacvrkutala sam. Napokon je shvatio.
Znam da je reći nekome da je dosadan skoro pa uvreda, ali bilo mi ga je preko glave.
Šta mogu, znam ja biti i zločesta.
Kad je to prijeko potrebno i u tim rijetkim slučajevima kad lijepo ne pomaže.
komentiraj (160) * ispiši * #
Sama sam se...
petak , 21.04.2006.Kad sam bila mala i slučajno bi se udarila, moja mama broj 2, kuma Nežika bi me znala iznervirati riječima:
- Sama si se koliko god si se htjela.
Na to bi ja poludila i gunđala kako se nisam htjela i šta bi se htjela kad to jako boli, a ona bi opet:
- Da se nisi htjela, onda se i nebi.
Šizila sam na to. To me boljelo više nego sam udarac..
Znam da se takva, slučajna samopovređivanja događaju svima.
Moj brat si je nekoliko puta zatvorio vratima glavu.
Kćer smo jedno vrijeme zvali Casper jer se u punom trku zaletljela u vrata. Zatvorena vrata.
Moj tata je jednom radio kod Karmeličanki, nije htio naplatiti i opatica ga je otpratila skroz do auta. Zahvalila mu se rječima:
- Bog Vas blagoslovio...
Na to je moj tata rekao : Hvala..i zalupio vrata od auta preko palca ruke. Otpao mu nokat.
Još sam ja dobra u cijeloj toj mojoj obitelji i stvarno mi se rijetko dogodi tako nešto.
Ali, kad mi se dogodi onda mogu konkurirati za najbedastiju povredu.
Preko blagdana sam pekla racu u pećnici. Raca je posebno fino mirisala i kad je bila gotova požurila sam s vađenjem iz pećnice. Krpa mi se omakla i stisnula sam kažiprst na vrući lim.
Iskočio mi odmah plik i zaboljelo je, ali sam dobila pusu pa je brzo prošlo :)
Ništa strašno i ništa posebno glupo. Do drugi dan. Kad sam odjednom vrisnula i moji skočili vidjeti šta se zbilo:
- Joj, boli me! Ugrizla sam se za prst! Za ranu! Joj!
- Kako si to uspjela?
- Paaa joj...jela sam kokosove čupavce i raspali su mi se po prstima i polizala sam čokoladu i zagrizla u komadić kokosa i jooooj...to nije bio kokos nego moj plik od opekotine na prstu....
Arthur na to nije znao bi li se smijao, okretao očima ili me utješio.
Rekao je kako se to sigurno neću usuditi napisati na blogu, jer je posebno glupo.
Ahaaa...kao da inače pišem pametne i samo pozitivne stvari o sebi. Imam čudan osjećaj za samoreklamu, a bome i za samopovređivanje.
Osim toga, to se svakome može dogoditi. Jel da da da? :)
komentiraj (117) * ispiši * #
Susjedi..
utorak , 18.04.2006.Moji prvi susjedi, odmah preko ograde, su jedan malo stariji bračni par. Osamdesetgodišnjaci. Oni su po meni susjedi kakve bi si svatko mogao zaželjeti. Nikad se nisu bunili ni zbog čega. Ne smeta im buka, majstori, lopta, dječja galama, tu i tamo koja fešta i nikad nisu brojali aute ili gledali tko dolazi k nama. Opet, ako nekamo otputujemo pripaze na našu kuću i tko hoda po dvorištu kad nas nema.
Ne družimo se puno. Dobro jutro, dobar dan, kako ste, kako djeca...i to uglavnom preko ograde. Ugodan, neobavezan razgovor od par minuta i svi nakon njega svojim poslom.
Susjed Mato je vrlo živahan stariji čovjek s neviđenom vitalnošću i ogromnom energijom. Po ljetu svaki dan napravi krug biciklom od jedno 20 km. Oko podne sjedne na svoj bicikl i ne smeta mu što je vani 30-40 stupnjeva i najgore doba dana za fizičke aktivnosti. On svoj krug od tih 20ak km s veseljem odradi. Prije par godina kad je od oluje veliki bor pao na njihovu kuću, jedini se susjed Mato usudio još po kiši popesti po tom skliskom boru na razrušeni krov i popravljati šta se popraviti moglo.
Drag mi je susjed Mato. I divim mu se.
Pričao mi je, a susjeda potvrđivala, kako je zadnji put bio kod doktora prije 10 godina.
Ne zbog neke bolesti ili tegoba, nego je produžavao vozačku dovolu.
Nikada u životu nije popio aspirin, niti ikoji sličan lijek.
Još uvijek ima sve svoje zube, a samo jednog je morao popravljati. Svi ostali ne samo da su njegovi, nego su i potpuno zdravi.
Moram priznati da takve stvari kad čujem, osim divljenja, kod mene probuđuju i trunčicu zavisti. Ne za sebe, mada se ja osjećam na pola za otpad kad sve to čujem, nego barem za ove moje oko mene. Htjela bih takvo zdravlje za one koje volim. Ne da susjed Mato bude malo manje zdrav, nego da ovi moji budu malo više.
Jučer su me susjedi zazvali i pitali kako je Zvonimir. Vrlo veselo sam im ispričala kako je neočekivano dobro i kako se oporavlja brže od svakog mog očekivanja. Bili su sretni zbog toga, dobri su oni ljudi.
Susjed Mato se na to dosjetio kako mu je prije nekih 40-50 godina neki vidovnjak predvidio dobro zdravlje tijekom cijelog života, jedino će imati problema s slijepim crijevom i morat će ga operirati, ali tek negdje u starosti.
Pitala sam ga jel to istina i jel bio na operaciji, a susjed Mato mi je na to rekao:
- Nisam susedica. Čovjek je rekao da će to biti u starosti. A meni je tek osamdeseta..
i veselo mi namignuo :)
I tko ga takvog ne bi volio? I tko mu se takvom ne bi divio? I tko može priznati da nije osjetio barem trunčicu zavisti prema tolikom zdravlju, duhu i vitalnošću?
Ja priznajem, sve po svim točkama i svojom slobodnom voljom :)
komentiraj (120) * ispiši * #
Odtupljavanje i smajlića kao u priči...
subota , 08.04.2006.Imam baš lijepe vijesti :)))
Operacija je prošla jako dobro, nikakvih komplikacija :)))
Moj Zvonček je već skinut s infuzije, nema više ni povišenu temperaturu :)))
( Jako sam pazila da ne pišem smajliće baš iza svake rečenice, ali kvragu i paženje :))) )
Ako sve bude i dalje u redu, a vjerujem da bude :) Zvonac mi u petak uoči Uskrsa bude pušten kući :)))
Onda mu slijedi samo moje pusanje, maženje, paženje...dok mu ne budem išla na živce :)))
A kad mu budem išla na živce, onda ću ipak još malo...za svaki slučaj :)))
Evo, hvala vam svima :)
Prenjela sam vaše komentare, lijepe želje i pozdrave Zvončeku i jako je bio važan i veseo zbog toliko dobroga upućenog njemu :))
Veliki osmijeh i mah mah od Zvonimira :)
komentiraj (135) * ispiši * #
Iskazivanje osjećaja...
četvrtak , 06.04.2006.To meni baš ne ide.
Znam iskazati samo one pozitivne osjećaje.
Od veselja, oduševljenja, sreće pa do euforije.
Tugu ne znam.
Kad sam tužna obično postanem nekako tupa.
Sad sam jako tupa i ne ide mi ni pisanje.
Ne ide mi ništa i nije mi to ni važno.
Želim samo sjesti u neki kut, pokriti se do brade i buljiti u zid.
Buljenje pomaže.
I hodanje po kiši pomaže, ako se pri tome može i buljiti i ako me nitko ništa ne pita.
Al bolje je na podu u kupaoni.
Tamo buljenje jako dobro radi.
Ne znam jer zbog zaključanih vrata ili zbog vode uokolo.
Podzemnih i onih pravih.
Znam, sve znam.
Sin mi je ostao u bolnici jer je morao.
Operirali su mu slijepo crijevo jer su morali.
Bolje sada, nego da se jače upali.
A kad je tako mali i mili i lijep i drag i i i i moj.
Malo legnem na njegov krevet i nabijem si njegovu pidžamicu na lice.
Pidžamica miriši na njega i tu mi je.
Neću više pisati, ne ide mi iskazivanje osjećaja.
Idem radije biti tupa i lijepo buljiti.
To mi ide savršeno.
komentiraj (101) * ispiši * #
Školstvo...
ponedjeljak , 03.04.2006.Većina ljudi nema baš puno sa školstvom, ako ih se to direktno ne tiče. Zna se za neke velike reforme, afere i skandale, probleme s udžbenicima i kadrovima, ali neke konkretne stvari se izgube iz vida.
Tako sam ja od vremena svoga školovanja, pa do školovanja svoje djece, izgubila čak jedan cijeli i jednu polovicu predmeta iz osnovne škole.
Tek kad mi je kćer krenula u više razrede i kad sam čula da uči dijelove kombajna i arteškog bunara, začudila sam se kakav je to tehnički odgoj. Imala je s tim malih problema, jer kao i većina djece nije nikada ni vidjela kombajn. Toliko teorije, a jel rade i nešto konkretno. Ne, ne rade. Nisam znala da nemaju više praktičnu nastavu. Nema više onih piljenja, bojanja, tuckanja, izrada drvenih kućica za ptice, niti onih klimavih limenih vaga. Pitala sam u školi šta je s time i rekli su mi da nema vremena za to. Ne znam jel tako i u drugim školama, ali na području moga Grada, Tehnički odgoj nema veze s onim tehničkim koje sam ja imala.
Cijeli predmet koji sam negdje putem izgubila je Domaćinstvo. Za one koji ne znaju, taj predmet je bio jednom tjedno i učile su se i radile konkretne stvari koje svakom u životu trebaju. Vrlo odmarajući i koristan predmet. Učile su se osnovne stvari, kao što je recimo spremanje jaja na 100 načina, palačinki i salata, pa nešto malo šivanja, peglanja, čak i osnove neke kulture stanovanja i bon tona.
Da toga predmeta nema, saznala sam opet preko kćeri kad me tražila da joj sa njenih tadašnjih 14 godina, sašijem gumb jer ona to ne zna. Začudila sam se kako ne zna, tako velika djevojčica, ali odgovorila mi je da ne može ni znati. Domaćinstva u školi nema, a ja se nikada nisam sjetila pokazati joj. I ima dijete pravo, ne mogu se znati neke stvari ma kako jednostavne bile ako se barem jednom ne pokažu.
Ne znam kako sam uspjela propustiti ukidanje Domaćinstva i prestanak praktične nastave Tehničkog odgoja, ali njih smatram vrlo bitnim predmetima. Onima koji dječake i djevojčice uče konkretne stvari. Životne. Jer, ispeći jaja i prikucati čavao u zid na ispravan način je nešto što bi svi trebali dobro znati. Radilo se o dječaku ili djevojčici.
Da, roditelji će ih to naučiti. Neki više, neki manje uspješno, ali meni je svejedno žao da tih predmeta više nema. Korisnih i odmarajućih. Predmeta koji su djecu najviše pripremali za život.
komentiraj (132) * ispiši * #