Iskazivanje osjećaja...

To meni baš ne ide.
Znam iskazati samo one pozitivne osjećaje.
Od veselja, oduševljenja, sreće pa do euforije.
Tugu ne znam.
Kad sam tužna obično postanem nekako tupa.
Sad sam jako tupa i ne ide mi ni pisanje.
Ne ide mi ništa i nije mi to ni važno.
Želim samo sjesti u neki kut, pokriti se do brade i buljiti u zid.
Buljenje pomaže.
I hodanje po kiši pomaže, ako se pri tome može i buljiti i ako me nitko ništa ne pita.
Al bolje je na podu u kupaoni.
Tamo buljenje jako dobro radi.
Ne znam jer zbog zaključanih vrata ili zbog vode uokolo.
Podzemnih i onih pravih.

Znam, sve znam.
Sin mi je ostao u bolnici jer je morao.
Operirali su mu slijepo crijevo jer su morali.
Bolje sada, nego da se jače upali.
A kad je tako mali i mili i lijep i drag i i i i moj.
Malo legnem na njegov krevet i nabijem si njegovu pidžamicu na lice.
Pidžamica miriši na njega i tu mi je.

Neću više pisati, ne ide mi iskazivanje osjećaja.
Idem radije biti tupa i lijepo buljiti.
To mi ide savršeno.