Susjedi..

Moji prvi susjedi, odmah preko ograde, su jedan malo stariji bračni par. Osamdesetgodišnjaci. Oni su po meni susjedi kakve bi si svatko mogao zaželjeti. Nikad se nisu bunili ni zbog čega. Ne smeta im buka, majstori, lopta, dječja galama, tu i tamo koja fešta i nikad nisu brojali aute ili gledali tko dolazi k nama. Opet, ako nekamo otputujemo pripaze na našu kuću i tko hoda po dvorištu kad nas nema.

Ne družimo se puno. Dobro jutro, dobar dan, kako ste, kako djeca...i to uglavnom preko ograde. Ugodan, neobavezan razgovor od par minuta i svi nakon njega svojim poslom.

Susjed Mato je vrlo živahan stariji čovjek s neviđenom vitalnošću i ogromnom energijom. Po ljetu svaki dan napravi krug biciklom od jedno 20 km. Oko podne sjedne na svoj bicikl i ne smeta mu što je vani 30-40 stupnjeva i najgore doba dana za fizičke aktivnosti. On svoj krug od tih 20ak km s veseljem odradi. Prije par godina kad je od oluje veliki bor pao na njihovu kuću, jedini se susjed Mato usudio još po kiši popesti po tom skliskom boru na razrušeni krov i popravljati šta se popraviti moglo.

Drag mi je susjed Mato. I divim mu se.

Pričao mi je, a susjeda potvrđivala, kako je zadnji put bio kod doktora prije 10 godina.
Ne zbog neke bolesti ili tegoba, nego je produžavao vozačku dovolu.
Nikada u životu nije popio aspirin, niti ikoji sličan lijek.
Još uvijek ima sve svoje zube, a samo jednog je morao popravljati. Svi ostali ne samo da su njegovi, nego su i potpuno zdravi.

Moram priznati da takve stvari kad čujem, osim divljenja, kod mene probuđuju i trunčicu zavisti. Ne za sebe, mada se ja osjećam na pola za otpad kad sve to čujem, nego barem za ove moje oko mene. Htjela bih takvo zdravlje za one koje volim. Ne da susjed Mato bude malo manje zdrav, nego da ovi moji budu malo više.

Jučer su me susjedi zazvali i pitali kako je Zvonimir. Vrlo veselo sam im ispričala kako je neočekivano dobro i kako se oporavlja brže od svakog mog očekivanja. Bili su sretni zbog toga, dobri su oni ljudi.

Susjed Mato se na to dosjetio kako mu je prije nekih 40-50 godina neki vidovnjak predvidio dobro zdravlje tijekom cijelog života, jedino će imati problema s slijepim crijevom i morat će ga operirati, ali tek negdje u starosti.

Pitala sam ga jel to istina i jel bio na operaciji, a susjed Mato mi je na to rekao:

- Nisam susedica. Čovjek je rekao da će to biti u starosti. A meni je tek osamdeseta..

i veselo mi namignuo :)

I tko ga takvog ne bi volio? I tko mu se takvom ne bi divio? I tko može priznati da nije osjetio barem trunčicu zavisti prema tolikom zdravlju, duhu i vitalnošću?

Ja priznajem, sve po svim točkama i svojom slobodnom voljom :)