Spomenik...

Neke osjećaje i pojmove je naročito teško objasniti. Ljubav, slobodu, prijateljstvo, hrabrost...previše su kompleksni za jednostavno objašnjenje i kod svake osobe znaju biti nešto drugačiji. Ne bitno, samo drugačiji.

Kad se spomene hrabrost uvijek se sjetim nečega šta sam pročitala u dnevnom tisku prije dosta godina. Ne znam uopće kako mi se to dogodilo. Ne čitam baš novine, crnu kroniku još manje, ali baš sam na taj članak slučajno naišla i zapamtila ga za vijeke vijekova.

Ukratko ću ispričati o čemu se radi, po sjećanju:

Opatija, ljetno doba, kasno poslijepodne. Skupina djece se loptaju na plaži kad su naišle dvije doge i iz čistog mira napale jednog dječaka. Oborile su ga na tlo i počele gristi. Pomahnitale su. Skupina odraslih ljudi, među kojima su bili i roditelji tog dječaka, odmah su priskočili i pokušavali otjerati pse. Bacali su kamenje na njih, tjerali ih granama, vikali..ništa nisu postigli. Doge su i dalje mrcvarile dijete. Na sve je to naišao slučajni prolaznik, češki turist i kad je vidio šta se događa, bez razmišljanja se bacio na dječaka i svojim tijelom ga zaštitio. Doge su nastavile gristi njega, a ne dječaka. Završili su obojica u bolnici, s teškim povredama, ali dječak se izvukao.

Koliku hrabrost treba čovjek imati da se baci pred tako ogromne pomahnitale pse, teško je i pojmiti. Vjerujem da bi se i velika većina drugih ljudi odlučila na takav korak, pogotovo roditelji dječaka, da su se samo toga sjetili. Ali nisu. Sjetio se slučajni prolaznik i riskirao svoj život.

Hrabrost nije samo poduzeti nešto da se nekoga zaštiti, hrabrost je i sjetiti se što točno treba učiniti i upravo to i poduzeti.

Taj čovjek, turista, koji je ostao anoniman, me toliko zadivio i ushitio da bi ja njemu podigla spomenik na sred Opatije da mogu. Ali nije mi to baš omogućeno.

Zato podižem spomenik hrabrosti i njemu, koji mi je olakšao da bolje shvatim taj pojam, tu na svom blogu. Nije nešto, zaslužio je puno više svojim činom, ali to je ono što ja mogu napraviti. I radim.