Smijeh...

Većinu vremena sam nasmijana, ni nisam svjesna toga da mi je osmijeh na licu. Znam hodati gradom i tu i tamo mi se netko osmjehne i ja gledam šta mu je. Onda se sjetim da ljudi, poznati ili ne, automatski odgovaraju osmjehom na osmijeh. I lijepo je to...

Često mi se događa i onaj drugi smijeh. Onaj kad od siline smijeha poteknu suze i zacrvenite se i nikako ne možete se prestati smijati, bez obzira kaj ste negdje na javnom mjestu. To ja zovem smijehom bez veze. Ne zato kaj je stvarno bez veze, nitko iole pametan se ne smije baš potpuno bez razloga, nego ga zovem zato kaj kad probate nekome objasniti razlog smijeha ne možete. Zvuči bez veze i nimalo smiješno. E sad, kod toga smijeha znaju poteči razno razni zvukovi koji kad ste u takvom raspoloženju još više nasmijavaju. Javi se tu i štucavica i krkljanje, a jednom mi je prijateljica rekla da zvučim ko freza kad se smijem. Najgori i najsmješniji od tih popratnih zvukova je roktanje. Znate ono, kad osoba koja se smije zvuči ko da rokče i gledate ju raširenih očiju, a ona samo rokče li rokče. Ne, ima još jedna gora popratna pojava od roktanja, a to je kad se puknete smijati dok nešto jedete ili pijete pa sve iz usta završi kojekud po stolu ili vama ili kojekuda.

Kad se smijem nemam srama (doduše nemam ga baš ni inače, ali to je neka druga priča). Ali kad se smijem baš me briga da li sam se zacrvenila, da li mi se maskara od suza razlijala, jesam li se raščupala i gdje mi je nestala žvaka iz usta.

O takvim stvarima neka brinu neki drugi...ozbiljni ljudi....meni je i to razlog za smijeh.

Mislim da je smijeh nasljedan, moji roditelji su s takve pozitive kročili i još kroče kroz život...tako i ja...a nadam se da će i moja djeca :))