triesduja

< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (8)
Travanj 2008 (8)
Ožujak 2008 (6)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Roman za mlade * vožnja autobusom na liniji br 32 * dogodovštine otkačene ekipe

Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

24.09.2008., srijeda

INTERVJU: Mauro Staraj - Koktelsi /Poćakulala: Tatjana Udović

Ja živejen svoj san!

Si smo čuli za Koktelsi, naslišamo njihu muziku, tancamo i uživamo na njiheh nastupeh puneh mladenačke energije. A kako su Koktelsi pjevazapravo nastali, odlučili smo zipitat Maura Staraja ki je od mićega sopal I težil h temu da ima svoj bend, piše svoje pjesme ke će judi znat napamet, , ima kup gitari i instrumenti, da ga malice na ceste prepoznaju… Va 2. razrede osnovne školi on je znal ča oteje va živote bit, pak je skupjal seh ki su znali neš sost...sretan



Kako je se počelo?

Rodil san se kao ''vrlo mlad'' po zime 1983. leta i od tuda je se počelo. Haha. Kad san imel četira leta nono mi je kupil prvu armuniku i tata ki je nekad sopal gitaru me j' navadil prvi moti na armunike, a onda san po sluhe počel sam lovit pjesmi ke bin čul na radije. Prvi nastup san imel z pet let kad mi se j' teta ženila, pak san ju ispratil z crekvi van. Z šest let san isto sopal na jenen pire va konobe. Onda san iskal da se ženske gredu van, aš me jedino pred muškemi ni bilo sran sost – da me danas pitaju, bin obrnuto storil; bin si muški stiral van! Kad su moji videli kako mi armunika leži, odlučili su me školovat. Obašli smo fanj učitelji ki me nisu teli zet, aš da san premići. Jedina ka mi je dala šansu bila je teta Mirjana Lakota ka je stvarno imela pacjenci delat z tako mićen otrokon. Pul nje san se vadil do 12. leta kada san odlučil pustit glazbeno školovanje i nastavil sam ''po svoju''.

Kad ste znali ča želite va živote?

Celi život mi se j' promenil va 2. razrede osnovne kad san videl film od Beach Boysi. Mama mi j' rekla: „Sad će ti bi jedan film z dobrun muzikun“. I kad san videl te sceni surfanja, Kalifornije, muzike, cela ta priča o jednemu bendu kako se prti od početka do kraja me j' toliko fascinirala da san od tega dana znal ča ja otejen delat va životu. To mi j' postal životni san. Kot va ten filme tel san bit poznat, tel san pisat svoje pjesme, tel san vozit auto bez krova, imet kup gitari i instrumenti, i tel san da se malice znaju kako se zoven, a da ja moren zibirat ka mi se više pjaža.

Ča ste onda počeli delat?

Va dvanajsten san lete na armuniku počel sost rock&roll. Onda bi mi Mandić, moj školski kolega ki j' danas s manun va bende, rekal: „Daj, ča to sopeš?! Homo zasost jenu slovensku!“ Ali mane je rock&roll privlačil tako da san pasal na klavijature i skidat bluzeri, Claptona, Jerry Lee Lewisa, a veli utjecaj na me su izvršili Beatlesi. Va razrede san bil črna ovca aš su si va to vreme naslišali dance dok san ja naslišal Beatlesi. Kašneje san se napalil na Deep Purple...pa tako sve po rede... Kako san počel sost klavijature, rodila se j' ideja o bende.

Kako se j' bend skupil?

Onda san postal jako buntovan i zapustil san harmoniku. Tel san sost samo rock&roll i se domaće mi je bilo bezveze. Va škole san počel skupjat seh ki su znali sost kako bimo okupili neki bend. Al to j' bilo jako teško storit, ali san uspjel skupit ekipu va 7. razrede. Od gitariste tata je bil renomirani jezzer, Spartaco Črnjarić ki je počel delat s nami i on me je navukal na bluz. Čuda je delal s nami i moren mu zahvalit za neka svoja znanja – izuzetno ga cijenin. Prvi bend smo nazvali Faloti, ča znači maloljetni buntovnici. Često su nas pitali protiv čega se bunimo pak smo znali reć protiv tega ča nas roditelji ne puste dovoljno dugo vanka.
Va ten bende se j' menjalo dosti tega. Pasali smo se ča pasa valda saki bend va nastajanju, se takozvane ''dječje bolesti''.

Prvi nastup?

Pokle nekoliko provi,imeli smo famozni prvi nastup va Leprince. Na ten nas je nastupe negde po strane naslišal Šajo – a mi smo obožavali njegovu ploču „Bluz berača šparoga“, on nan je bil idol. Na ten nastupe ja nisan imel trunčice tremi. Već onda san imel dar govora, pak san lajal bez srama ,a to je nasmijavalo ljudi. Šajota se j' valda dojmilo kako jedan takov balavac laje i mej sakun pjesmun ima uvod, pak mi je prišal pokle nastupa i rekal: „Mali, ti ćeš jenega dana bit vela zvijezda!“ To j' mane onda značilo užasno puno! To mi j' bila benzina za se ča j' sljedilo i dalo kuraja da buden još boji i da delan na sebe.

Znači Šajo van je dal kuraja za naprvo?

Sigurno da je.Vela je stvar kada neki čigove kazete doma naslišaš reče da ima veru va te, i to pokle prvega nastupa. Pa imel san samo 13 let! Šajo je valda bil toliko oduševjen s nami da nas je pozval za mesec dan da nastupamo na Ljetnoj pozornice na koncerte „Opatija gori" š njin, z Jinxi i z Vješticami ki su onda bili ludilo popularni. Tako smo mi potla dva meseca ča smo postojali nastupali pred par hijad judi na Ljetnoj pozornice. Istina da nas je prekinul daž i struja nas je stresla, ali to ni bitno aš je na plakate z najvećen fonton pisalo: Šajeta, Jinx, Vještice i Faloti ča je nan bilo ludilo! Taj plakat još iman doma.

Prekretnica va živote?

Dogodilo mi se j', moran reć, nemojte zamerit, jeno velo sranje. Dok smo imeli probu, jedan član Faloti je prišal z motorićen i ja san sel na tega Tomosa, jur mi je mat vavek branila da motorić pejan aš san bil živ otrok, i jako san pal z motora. Zabil san se frontalno va auto, zlomil bedrenu kost, koleno…i to me je udaljilo od muzike, od školi, od sega. Kašneje su se dogodile komplikacije, morali su mi nogu lomit aš je krivo zarasla. Bil san va gipse do prsi i podebelil san se ko prasac. Va ''špice'' puberteta, ča da ti rečen. Mislin da mi j' to prišlo kot naplata za se ono koliko san se ufural va sve to skupa, mislel san da smo osvojili svemir, haha...

Ča j' to onda značilo bit poznati glazbenik?

Da poznat, haha. Dugo j' to bilo od poznatega, ma ja san se drugačje osjećal. Sopli smo na školskeh tanceh. Se j' bilo krcato! Najedanput, preko noći, postali smo glavni frajeri va škole. Malice ke su nas pred leto dan elegantno odbile, davale bi nan poručice v ruku na hodnike i osjećali smo se kot va Beverly Hillse! Moran priznat da mi j' to toliko udrilo va glavu onda da se j' valda neč moralo dogodit da me ferma. Nažalost, jako grda stvar.

Ča j' oporavak prnesal?

Va teh pol let ča san ležal va bolnice, ča san bil va nemogućnosti opće sost armuniku ni klavijature aš nisan mogal sest, zamolil san oca da mi prnese svoju gitaru pak da to počnen sost. Aš nisan mogal bez da sopen. Kako san ja levak, otac me ni pustil da tako delan, aš to da j' nopak, ma ja deštard, obrnul san gitaru za dešnjaka nopak i navadil tako sost bez menjanja žic. Opeta rečen, va sakemu zlu je i neš dobro aš san se gitaru navadil sost.
Onda san puno čital, puno naslišal muziku i nagjedal se koncerti. Moren samo Bogu zahvalit ča san imel dobri prijatelji ki su mi slali kartuline, prihajali va posjetu, aš bilo j' leto, a ja san bil zagipsan i va bolnice. Kako san bil puno sam, skupjal san ideji, ča i kako daje.
Bi reć da me je to malo opametilo, ma mi ni bilo lahko. Z školi san šal van ko ''frajer'' , a vrnul san se dvajset kil debji i šepal san na nogu. Moran priznat da san se itekako moral borit da vrnen stari status, aš je nevjerojatno kako te judi gledaju prema izgledu. Tu san videl ča su ljudske vrednosti i ki su ti pravi prijatelji, aš se j' se tako brzo promenilo va samo par meseci.

Kako je bend šal naprvo?

Pokle rehabilitaciji san opeta okupil bend, ma va drugoj postave, aš gitarista nan je šal ća i prišal je čovek z ken san se vjerojatno najboje glazbeno složil, Ivan Pešut zvani John. Kad bimo se nas dva pogledali, točno smo znali da ćemo odsost isti ton. Kot ča med curun i dečkon postoji kemija, tako postoji kemija i mej muzičari. Uglavnom, va ten sastave smo šli naprvo.

Prvi festival?

Prvi festival na ken smo bili je Karnevalfest 1998. kade smo sopli Voz kapuza i dodavali smo se z kapuzon po pozornice – to j' bil show! Dobili smo nagradu od stručnega žirija. To nan je dalo motivaciju za napred.

Susret z studijon?

Voz kapuza j' bila prva pjesma ku san snimil va studije. Taj me se studio toliko dojmil da kad san upiševal srednju, upisal san Elektrotehničku i računalstvo aš san otel studio imet.
Nakon dugogidšnje želje, i to mi se ispunilo. Sada san vlasnik svojga studija, zove se Music kitchen.

Bili ste i na Turbo limach show-e?

Ja. Kantali smo pjesmu od Parnega valjka „Dok je tebe“. Imeli smo bod manje od prvoplasirane. Njiji tata je bil neki moćnik i si su znali da će bit neka mućka. Kako vavek daje puste pobjednika, onda su pustili nas aš su se neki bunili ča je ta dobila aš se j' znalo da j' namešćeno. Ali mi smo se osjećali kot moralni pobjednici. To j' bilo jako lepo iskustvo. Bil je to početak dodira z nekemi velemi stvarami ke su još vavek bile jako jako dugo. Imeli smo 3 dana plaćen hotel va Zagrebe i uživali. Bili smo deca i se nan je bilo super.

Bili ste i na MIK-e?

Kako snovi gredu naprvo, počeli smo sanjat MIK. Tu se j' opeta pojavil naš stari prijatelj Šajeta ki je napisal pjesmu „Bez naslova“, va koj on ima ulogu nonta, a mi smo deca. Pobrali smo se moguće nagradi ča smo mogli. Najdraža nan je bila za scenski nastup aš smo se z Šajoton dogovorili da ćemo va saken grade bit drugačje obučeni – va Labine ki je grad rudara smo bili rudari, v Reke smo bili obučeni va NK Rijeku (rekli smo da ćemo se,ako budemo med prva 3 mesta, hitit va bazen, pak smo!)…To j' bil prvi MIK i doticaj z velemi zvijezdami. Ne moran opiševat kako mi j' bil gušt kad mi je Grdović dal da sedin va njegoven cabrio Mercedese, kad mi je Alen Vitasović povedal kako te ženske gjedaju kad sopeš okole – ja san to upijal kot spužva!

Ča j' bilo pokle MIK-a?

Onda smo počeli snimat svoje stvari. Počela j' suradnja z Davoron Toljon. Va suradnje š njin smo storili pjesmu Imel san 16 let a ona 25 – to j' najveći hit z karijere grupe Faloti. Jedna ''mačka'' je tanacala s nami, pa smo ja mislin najviše glasi radi nje dobili. Ta nan je pjesma prnesla jako puno nastupi i oneh iskustav kad te judi prepoznaju na ceste.
Znalo mi se j' dogodit dok san putoval va školu da mi va kurijere kantaju tu pjesmu - z jene strani san se črjenil, a z druge mi j' imponiralo.
To leto smo proveli sopuć modne revije diljem Jadrana. Tamo su bile manekenkice našeh let pa nan je bilo jako zabavno, saki dan bimo se va drugu zajubili. Vrnuli smo se doma ''puni dojmi''.

Kako su se Faloti ugasili?

A nekako prirodno. Nikad nismo rekli ''ovo je kraj'', jednostavno je prišlo. Kad sad gledan, nas su vavek zvali kada je trebalo sost za niš. Mi smo, naravno , prihvaćali. Bili smo deca, roditelji su nas vozikali okolo, slagali nan isnturmenti, a mi smo se zabavjali. Kad je trebalo storit skalin više, počet snimat spoti, album, a sve je to jako puno koštalo, jednostavno, mame i tate više nisu mogli financijski pratit situaciju. Lahko nan je onda bilo glumit rockeri, haha...

Živet Rock&roll?

Va srednjoj škole san puno pisal, a ideologija rock&rolla me j' vavek držala. Za sve ono ča san bil odličan va osnovnoj, nadoknadil san va srednjoj. Svojoj razrednice moran zahvalit ča san pasal školu, ča me je podupirala aš ja san bil tolika bitanga da j' to nevjerojatno. Jedino ča san imel 5 va škole su bile zadaćnice – profesorica z hrvackega mi j' rekla da ću sigurno neč fanj postić va životu, da će zadaćnice spravit pa da će jih potla prodavat. Bežal san z školi i živel san va jednen svojen svete z walkmanon na ušah i samo san sanjal dan kad ću uspjet...
Kako san postal punoljetan, prestal sost s Faloti, upisal san fakultet va Ike i odal san se sportskemu životu; prestal san fumat, vozil san bičikletu, šal va teretanu… i onda su moji roditelji, na keh san izuzetno ponosan, storili jenu velu gestu – kupili su mi prvi auto. Kako nisan tel da mi oni davaju za benzinu, preko student-servisa san se zaposlil va jenoj zaštitarskoj firme i delal na najopasnejeh utakmicah. Petradi su mi letele oko glavi, ali mene ni brigalo- imel san svoj solad. Va slobodno vreme san decu vadil sost, tako da san imel za benzinu i osnovne stvari. Još san bil i zaljubljen preko uši tako da mi stvarno niš ni falilo.

Kako j' nastal Cocktail bend?

Igrom slučaja našal san se va jenoj oštarije kade j' sopal jedan duo – jedan član je bil Nikola z mojga benda sada . Rekli su mi da išću još jednega člana. I ča j' za boje, iskali su gitaru, a mane su najboje šle klavijaturi! Ma sejno, ćapal san gitaru i počeli smo z provami. Po celi dani smo sopli! Gitaru san za prvu ruku posudil od prijatelja, ma je rabilo kupit novu, pak san ju otplaćeval z gažami. Prvi nastupi smo imeli va neken kafiće i grozno smo zvučali, ali mi j' to razdoblje opeta drago z nekega čudnega razloga. Bilo j' toliko pjesam, po cele noći smo sopli, da san ja repertoari po zideh lepil! Va jenen trenutke kad smo imeli dve gaži ugovorene, pjevačica j' odlučila poć ća! Bili smo na 100 čuda, aš imet ugovorene gaže va to vreme, bil je dar z neba! Sami smo lepili svoji plakati okolo, delali se moguće samo da nas neki zove sost. Pjevačica j' šla ća, terbal nan je neki novi. I, zval san starega kolegu, Tomija Kreseviča. Jur mu se ni dalo, pristal je poć sost aš je studiral va Ljubljane i rabili su mu soldi. Neka čudna kemija se j' dogodila – zvučali smo na neš! Haha. I po malo su sljedile gaže – bili smo poznati po ten da nismo fermevali sost, saki dan smo bili bez glasa. Onda smo shvatili kako judi iskorištavaju ti bendi, srču te za 100 kn – nemoj to ni napisat aš će me ki upucat!

Kako su nastale vaše prve pjesme?

Kako j' prišla zima, Tomi i Nikola su šli na skijanje. Ja nisan tel poć radi davno zeznutega kolena, pak san bil doma. I dok su oni bili na skijanje, ja san imel inspiraciju pak snimil Auto-moto Terezinku – kako Terezinka parićuje auto za utrku (si znamo kako judi va oven kraje vole kalat auti, sici i zaprdet z auti) i Pusni pakal va Frlanije – va ken san opisal dih svojga kraja za Antonju. Dočekal san jih z dve gotove pjesmi. Zajno smo za ten imeli gažu va Hangare, a njih dva još nisu znali te pjesmi sost, čuli su ih dva puta va aute prej nastupa, a cd z matricun ni delal! Morali smo poć va živo! Nekako smo to odsopli, bili smo maškarani van neke žensketine pak nas je scenski nastup zivukal – Tata ima negde snimku z kameri, potplatit ću ga da to nikad ne pride vanka!

Vašega prvega cd-a nigdere ni?

2003. smo skužili da bimo mogli poć delat album. Love ni bilo niš, nastupi malo, si soldi ki smo zaslužili, si soldi za crni dani smo dali za studio. Ni bilo šanse da smo si mogli ča kupit! Imeli smo jušto za benzinu od studija do doma i za poć na kafe. Toliko smo bili ludi i verovali va se to, da smo šli snimat spoti, delat plakati ne znajuć dal nan se to opće more vrnut. Gosti su nan bili Dule i duo Batiffiaca ki su se okupili ponovo samo za nas. Ja san doma na kompjutere delal aranžmani i nosil jih va studio. Za izdavača smo zeli čoveka ki nan je obećal brda i doline, a ni se dogodilo apsolutno niš! Naš se 1. cd nigdere ni mogal kupit!
Sad ga morete nabavit, aš smo ga ponovo izdali.

Ma to vas sigurno ni razočaralo toliko da ne bite šli naprvo?

Ma kakvi. Dogodilo se j' to da smo šli sost dalmatinsku turneju tri meseca. Od jenega našega suradnika su nan mat i otac dali stan sred Zadra, a oni su se odselili ća da bimo mi mogli bit nutre. Onda smo sopli praktički da imamo za špežu dok smo dole i nakon tri meseca prišli smo doma bez niš! Si smo bili užasno iscrpljeni, jako nas je seh glava bolela, finili smo na snimanju glave – bilo j' to teško razdoblje. Ali kad smo prišli doma i imeli prvi nastup i, kako smo materah i ocon pustili stotinjak cd-i da jih prodavaju, si su znali naše pjesmi! To nan je bilo ludo!
Onda smo storili promociju po oštarijah. Oblepili smo se z plakati. Kad smo prišli, oštarija j' bila krcata judi, ceste pune auti. Nismo verovali da rasturamo, da judi znaju naše pjesmi! Nakon te Dalmacije, prišli smo doma i ćutil se je dih nekakovega uspjeha!
A službenu promociju smo storili ko da smo , u najmanju ruku, Rolling Stonesi. Puno gostujućih muzičara kolega, kanapei za gosti, rezervirane katride. Da ne veruješ.

Drugi album Z armunikun po svete!?

Ali opeta, nismo imeli kanal ki bi to porival naprvo. I onda, zval nas je čovek z Udruge „Moji Ičići“ da on snima neki cd ki će se zvat „Z domaće konobi“ i pital nas ako bimo sudjelovali. Namjera je bila sost sve pjesme ke su se nekad kantale va oven kraje, da se ne zataru. Naravno, mi smo prihvatili, svako pojavljivanje bilo kade nan je puno značilo. Va studije smo morali snimat na prvu aš je bil plaćen samo na par ur. Mi smo snimili pjesmu ku smo nazvali Z primorske poneštrici, po emisije ka je nekad šla na Radio Rijeke.
To nan je dalo ideju da snimimo album z semi takovemi pjesmami, pak da bi nan to mogal bit neki međualbum.
Va to vreme smo s kumpanijun šli va Roč, pa je tako nastala naša pjesma od 25 minuti, Roč mix.... Stvarno je priča bila takova! Mi danima nismo prišli doma. To se j' samo nastavjalo. Mat nas je zvala: „Kade ste? Vrnite se doma!“ Se smo to nekako posložili i iskreno povedeli. Na kraje smo skužili koliko nas ta iskrenost nagradila. A zapravo, mi smo se napili i ludo zabavjali dok smo snimali taj album, pa se j' najviše moglo čut ča mi povedamo tamo po strane – ča j' ušlo va legendu. Onda smo skužili da je juden više bilo fora naslišat ča mi povedamo , nego ča sopemo.... valda su osjetili to kako se mi dobro zabavjamo.... Na kraje taj album ki je trebal bit međualbum se j' potrefil ko album naše karijere i prodan je preko 12000 primjerki. Ali mi i daje nismo znali ča delamo, nismo znali da držimo zlato va rukah, ma smo va to verovali. I kako ćemo album nazvat? – Z armunikun po svete! – aš z armunikun po svete putujemo i pizdarije delamo.

Vaš album je šal vanka z Noven liston?

Neki nan je dal tu ideju. Uvjet je bil da moramo poć van z 10 000 primjerki ča je užasno puno soldi. Zadužili smo se do grla po drugi put va živote, šli smo na se ili niš. Izdali smo taj cd i potražnja je toliko narasla da smo još morali doštampavat primjerki cd-a. Nismo niš zaslužili ali smo se pokrili, a od onda kade god smo nastupali, bilo je krcato. Od onda smo imeli smiron dela, saki treći dan smo negdere sopli. To nas je stavilo va rang z semi drugemi bendi ovega kraja. Moren reć, bez lažne skromnosti da smo z ten vrnuli „ča“ mlajoj publike.

Treći album Rsaaaj?

Kad smo opeta imeli potrebu snimat svoje pjesmi, šli smo snimit treći album – Rsaaaj ki nas je, neočekivano, opeta potvrdil i potukal sve rekorde prodaje na našen područje. Na području Istarske i PGŽ smo prodavali preko 10 000 primjerak , ča ne delaju neki izvođači na području cele Hrvatske. Taj album je definitivno naš ponos aš smo na ploču stavili upravo ono ča smo proživljavali. Sa iskustva smo, si naši puti, naš život na ceste aš smo stalno va kombije bili, prenesli na album. Onda smo počeli punit dvorane po celoj Istre, pa su se rodili prvi menađeri i profesionalne stvari. Istrijani su nas prihvatili kot svojeh, čak su se zireževali kuponi z Glasa Istre za naš koncert! Kad smo dva puti va dva meseca dupkom napunili Pazinsku dvoranu, stvarno smo se potvrdili i maknuli z onega klasičnega „gaža“ benda i postali bend sam za se , ki je poseban od početka do kraja, ki ima svoje pjesme, svoj đir, pa judi znaju ča očekivat kada gredu na ''Koktelsi''.
Na leto smo onda sopli z velemi zvijezdami; Tonijen Cetinsken, Ninun Badrić, Oliveron... š njin smo i biljar igrali va Zagrebe! To su bile vele pozornice i vele stvari. I do pred malo smo taj ''Rsaaaj!'' promovirali i va susjednoj Slovenije kade smo postali isto jako popularni, bar ovaj del do Kozine. Sada još čekamo kada ćemo celu Sloveniju prosost! Iako to ni neki problem. Ako imaš malo jači razglas, cela Slovenija te čuje, haha.

Vavek ste isticali naše „ča“?

Ši. Judi su se morda i sramili svojga izričaja, a mi smo ponosno odvavek isticali od kuda smo, ča smo i da nas ni sran našega zajika i da nas nikad neće bit. Danas nas mladi naslišaju i imaju naši plakati, ča je nevjerojatno aš je ČA-val pasal već pred više od deset let, a sada je „ča“ opet općeprihvaćeno – zezamo se da smo mi pioniri novega ČA- vala. Morda smo otprli puti neken drugen da počnu kantat i izražavat se na materinjen zajike.
Naša misija je širit ''ča'' ča daje. Va svoje pjesme nastojin vavek stavit neku besedu ka se već ne koristi jako , aš se j' naš zajik, prirodno, pomešal z oven modernen štokavsken. Vavek je lepo imet va pjesme neku besedu ku ti zna reć nona ili kakov stareji čovečić, a nisi je let čul - da se ne zatare.

Za vas je poznato da sopete kostimirani?

Tako je. Vavek smo kostimirani. Znamo va zadnje vreme bit obučeni kot Supermeni pak doletimo na pozornicu i onda ne naplatimo putni troški organizatoru. Morali smo neč zmislet aš je benzina strašno poskupela. A va svašta smo obučeni- štrumpfovi, kauboji, murjaci..i sve nan stoji turbo-sexy, haha…a saki dan neč novo! Našen nemotarijan ni kraja.

Kako se j' menjal naziv benda?

Na početke smo bili Cocktail band, a kod izdavanja prvega albuma smo dodali –s. Nas tri: Nikola Peršić, Tomi Kresevič i ja smo tu od početka benda, a kašneje na drugen albume su nan se pridružili Damir Tibljaš i Nenad Mandić. A sada, najnoveje, izdali smo maxi singl i dodali –K pak se baš trdo zovemo Koktelsi (aš judi to nisu prvo ni znali kako pisat). Sad smo sigurni da će judi naše ime pisat kako treba.

Ča je još novega?

Osim ča se smo se preimenovali va Koktelsi z –K, zeli smo još jenega člana; Teota Mustača – naš šesti član ki mlati po bubnjeh i ki je jako šestan čovečić.

Čini se da se va bande svi jako dobro slažete... s ken ste najboji?

S Tomijen. Najboji prijatelji smo preko deset let. Z Mandićen san dobar još od školi, z nekemi od kad sopemo... super smo ekipa, da ni tako, ne bi bilo sega ovega skupa.

Na početke vaše karijeri van je bilo drago kad su malice potekovale za vami va škole. Kako je to danas?

Moran reć da smo ten malican ke nas naslišaju i ke glasaju za nas na radijeh, pridu na naši koncerti i kantaju s nami, jako zahvalni. Često nan nose pokloni; plišane igračke,majice, šalju pisma… Zadnji put, na Matejne mi je jena mala dala majicu na koj je pisal tekst z pjesmi z našega zadnjega albuma „ Probajte koktele, slatke dečke što sviraju i u dušu vas diraju, a nekad i po guzi pa se momci nerviraju“, a ona je istu takovu imela na sebe. Mane i mojemi z benda se jako lepo vidi kad primamo te poklone i stvarno smo srećni. A puno bitneje od sega je da ona mala ku ti zibereš vidi tebe kot tebe, a ne kot onega na pozornice ki je obasjan s svetli, pak ona misli da si izvanzemaljac al stvarno Supermen ki će priletet i osvojit joj srce i očekuje ki zna ča. Teško je danas nać osobu ka će te podržavat va sen oven nerede i općenito je teško bit z muzičaron. Divin se curan ke opstanu s nami! I hvala njin na temu!

Ke su lepše- naše malice ili Slovenke?

A znate ča reču - Slovenke rečeš ''sedi'', a ona legne. Ali ako moran birat, biran naše. Domaće je domaće.

Ča je za vas Pust?

Pust je neč ča me toliko ispunjava z leta va leto se više. Osjećan da mi, judii ovega kraja, nekako onda skupa dišemo. Mi bivamo va jenen kraje kade ne moremo reć ča smo. Nikada mi nismo imeli neku slogu kot Dalmatinci ki svojga Gibonnia vavek hvale, a mi svojeh ko da ne prihvaćamo. A taj Pust je jena poveznica, jedno zajedništvo, jedno ludilo i ki god je prišal rekal je da ovako neč još ni doživel- na moment se pozabi na sve ča nan život nameće i čovek je jednostavno-čovek. Mane osobno, a i celemu mojmu bendu Pust je celo leto.

Kako gledate na život općenito i koliko su soldi bitni danaska?

Vavek je oko nas judi ki poteču za soldi. Ja rečen: „Ča će ti si soldi ako ih nimaš kada trošit i ne umeš va mićeh stvarah uživat?!“ Mane svakodnevno, kad se stanen, ispunjava pogled na Učku, nevjerojatna mi je inspiracija naš kraj kade bivamo – naš Kvarner. Istra mi je drugi dom.A ni Istrijanke nisu loše, haha. Obožavan se poprtit na Učku i gledat se te kućice bele, kako je Gervais zapisal, i mane nikad te prirodi ni dosta. I kamo god gren, iman potrebu vrnut se nazad doma, videt naše šumi, more.
A kako san odvavek volel pisat, prvo san pisal dnevniki,a danas pišen blog ( www.maurich.blog.hr ) ki mi je jedan ispušni ventil i kade me judi moru upoznat stvarno onakovega kakov san. Morda ga jedanput i objavin ko knjigu, vi'š, to bi bilo lepo.
Mislin da je va živote najvažneje verovat va se, aš to je ono ča će sakega potirat do njegovega neba do kega on oteje prit. A uz to, ča čoveka vodi va živote; bilo to va jubavi, va muzike ili bilo čen je – strast. Ja san čovek ki obožavan strastveno živet i zato me to puno puti košta. Mane je život jedna vela strast i izazov – život mi je jena vela droga. Kad mi ni te strasti va bilo čen, ja od tega bežin ko od črnega vraga.
Strastveno volin instrumenti, pak osin ča iman kup gitari, armunik i sega doma, sada san naručil ono za čen san vavek žudil, a bilo mi j' nezamislivo imet – Hammond orgulje kemi se veselin kot mići otrok! Smiru kupujen neki instrumenti, tako da nikad niman soldi.
A ono ča najviše volin,ustvari ne košta niš: za uru zaponoćun stavit slušalice va uše, poć teć i naslišat radio ki me vavek iznenadi z nekun neočekivanun pjesmun.

Ča vas opušta?

Stavit neku dobru muziku va radio i vozit se. Obožavan se vozit! Kad mi sega pride puna pipa, seden va auto i partin, vozin se, a ne znan kamo gren. Mogal bin i 500 kilometar storit odjedanput, to mi je najveći odmor.

Ste ovisni o čemu?

Naravno.O lepeh ženskeh, internete, lepeh auteh, muzike i ovisan o životu općenito. Ne fuman , ne pijen, ne drogiran se. S te strani san pravi ''čistunac''.

Najlepši trenutak u životu?

Kada su mi javili da mi je brat Dario pobjedil na Kvarneriće. Bil san ponosan do neba i nazad.

I brat je glazbenik?

Tako ča. To van je luda kuća.

Najgrji trenutak u životu?

Sve grdo se dogodi da čoveku bude jena škola, tako da grdo pozabin , ali zapametin , pa da mi se ne ponovi.

Vidin da vas krasi puno tetovaži?

E sad, nekemu zgledaju ko ukras, nekemu bognasočuvaj i pomiluj, haha... Doma su mi rekli neka si na čelo stetoviran ''rodil san se normalan, a z vremenon san ponemel''. Ma to su mi uspomene na neka predivna razdoblja života i svaka ima svoje značenje.

Vaša filozofija muziki?

Delat iskreno od srca i tako postić da morda jedan dan buden kemu uzor. Davat se od sebe.
Nedavno san vodil jedan razgovor z Marion Batiffiacun pa smo se složili oko tega, da nas ki kantamo domaće, glazbenici ki se drže puno kvalitetniji, reču da smo gažeri, da delamo za lovu. Ali mi stvarno te stvari pišemo od srca. Emocija ku ti preneseš na judi dok kantaš je jako bitna i zato oni prihajaju na koncerti. Jadi me da se neki drže veli umjetnici i jazzeri, a onda sopu najveći drek samo da zasluže ki dinar.
Morda kot ča san ja kad san bil mići naslišal Kolaži i gledal ih kot bogi, neki otrok sada gleda va me i morda će Tatjana Udović za 15 let vodit intervju z neken noven Mauroton kemu je ovaj Mauro bil uzor. Mane srhi od tega sad pasuju! Upravo me ta filozofija muziki ispunjava i zato moren reć da san najsretneji čovek na svete. Čovek pasa, pjesme ostaju.

Delate puno i z drugemi izvođači i imate svoj studio?

Tako je. Ne moren bit na mire, pa pišen jako puno pjesam i isto tako judi ih snimaju pul mene va studije ki se zove onako moderno ''Music kitchen'' , ča bi značilo jena muzička kuhinja kade se sačesa skuha. Lane mi je pjesma od Eureki ''Vražja Gina'' pobjedila na Grobničkoj skale, Mariotu ( Battifiace) san napisal jenu pjesmu za novi album, Robert Manestar je nedavno bil na Čansonfeste z jenun mojun pjesmun...uz sve to, Koktelsi vavek neč kuhaju, tako da mira ni.
Dela je smiru, samo treba delat...

Čuda judi misli da je bit glazbenik lepo delo. Ča vi govorite na to?

Mane j' ovo najlepše delo, aš delan ča volin. Ali gubit noći, ne bit z svojemi bližnjemi za blagdani, spat negde drugde, a ne na svojen kušine, ni lahko. Sako delo ima svoj križ. Ja san Bogu saki dan zahvalan ča iman ovaj talent i ča delan to ča volin!

Načuli smo da van i glumačke vode nisu nepoznate va zadnje vreme?

Dobro ste čuli. Od početka desetega meseca na Kanal Ri, i NIT TV kreće prva čakavska serija '' Ćo mi -ćo ti'', va koj glumin, a uz to pišen scenarij i storil san muziku za seriju. Napisal san i naslovnu pjesmu serije ka se zove ''Luda kuća'' i kantaju je, naravno, Koktelsi, a ki bi drugi. To će ujedno bit i najava za naš sljedeći album ki će poć van po zime.
Serija ''Ćo mi-ćo ti'' bavit će se obiteljskemi intrigami, užancami ovega kraja i saki domaći čovek će va njoj nać kušćić sebe.

Kako to da ste se odlučili za televiziju? Ča van ni dosta?

Tako je storila Britney Spears pa san rekal da ću i ja provat, haha. Već san van rekal, ja se nikad ne gasin. Ovo je uletelo sasvim slučajno, a mene je veli izazov. Bitno da se smiru neč novo dogaja, najhuje je stat na meste. Primil sa poziv od redatelja serije Zorana Ventina i on me je pital ako san za suradnju. Kako smo već delali skupa na nekeh projekteh i skužili se ''na prvu'' , prihvatil san i rekal mu da ako se ne buden videl va ten i ako mi ne bude šlo da ću jednostavno fermat.Ali evo, zapjažalo mi se je, ekipa je super, va serije su još i judi z Kastafskega pučkega teatra i puno poznateh lici ke judi domaćega kraja dobro poznaju. Dobro mi je prišlo ,aš sejno sve ideje ne moren stavit va pjesme, izdavali bimo po ten albumi sakeh mesec dan, pa ću ovako sve stavit va seriju.
I dobro mi je aš na snimanjeh počivan od muzike, a kad delan muziku počivan od serije. Milina.
Moren malo reklamirat? Saki utorak, dragi judi, pokle Dnevnika, prehitite na Kanal Ri, na osan i pol počne Ćo mi -ćo ti, prej Gromači.

Plani za budućnost?

Neka Bog da ča da. Ja živen z dana va dan, i ničemu se preveć ne nadan, neka me samo iznenadi. Svakako me zanima kako će pasat serija, tu je i novi album Koktelsi, a volel bin snimit i neki solo album, da judi upoznaju i moju drugu, ozbiljneju stran.

Neostvarena želja?

Svirka na stadione.

I za kraj, imate još ča za poručit našim čitateljima?

Volel bin poručit sen juden našega kraja neka budu ponosni na ovo ča imaju i ča su nan nonići pustili, dece ka sopu bin poručil neka samo sopu i veruju va se, neka nisu leni čitat note, a roditeljon da njin kupe najboji mogući instrumenti ki njin moru priuštit, da bude ča više mlajeh z armunikun na sebe da celi kraj odzvanja od sopnjavi. Živio pust

POĆAKULALA: Tatjana Udović

- 14:06 - Komentari (68) - Isprintaj - #

20.09.2008., subota

KAMIK HALUBAJSKI

KAMIK HALUBAJSKI
Izvođač:Darko Đekić, glazba i aranžman: Marin Tuhtan, tekst:Tatjana Udović


Pjesma o velikoj ljubavi halubajskog «čoveka», čvrstog karakter i srca , kao «kamik», koja se rodila jednog ljeta na moru kiss
Pjesmu «Kamik halubajski» Darko Đekić predstavio je na ovogodišnjem «ČAnsonfestu», a kraljica Halubajskog karnevala /2007, Majda Jelovica, u spotu, glumi veliku ljubav «kamika halubajskog»

Tekst pjesme je na čakavskom govornom izričaju, a ono što daje posebnost pjesmi i čini je interesantnom je da o Halubajcima, kao muškarcima, nema pjesama.
Pjesma priča o velikoj ljubavi halubajskog mladića, čvrstog, koji skriva osjećaje, ali ljubav, koja je najčistiji i najsnažniji osjećaj, smekšala je srce i čvrstog čovjeka kao što je «Kamik halubajski».
Spot se snimao na lijepim i atraktivnim lokacijama Opatije i Viškova.



- 14:22 - Komentari (41) - Isprintaj - #

06.09.2008., subota

«Kamik halubajski» na ČAnsonfest-u

Među pjevačima koji su nastupili na Crekvini nastupio je Halubajac Darko Đekić, sa vrlo interesantnom ljubavnom pjesmom «Kamik halubajski»

Pjesma «Kamik halubajski», vrlo je interesantna, ljubavna pjesma, čiji je tekst napisala, poznata, mlada spisateljica sa Viškova, Tatjana Udović, a glazbu i aranžman potpisuje Marin Tuhtan iz Matulja. Pjesmu izvodi Darko Đekić, profesor glazbe iz Viškova, kojg publika pozna po mnogobrojnim nastupima na festivalima Mika i ČAnsonfesta.



U petak, 29.kolovoza 2008., program Kastafskog kulturnog leta završen tradicionalnom završnicom, festivalom čakavske šansone.

«Čansonfest» prešao granice Istarske i Primorsko-goranske županije i stiče sve veću nacionalnu reputaciju

Među pjevačima koji su nastupili na Crekvini nastupio je Halubajac Darko Đekić, sa vrlo interesantnom ljubavnom pjesmom «Kamik halubajski»

Kastafsko kulturno leto i ove je godine, već tradicionalno, završilo festivalom čakavske šansone - «ČAnsonfest 2008.»

Na prepunoj Crekvini ljubiteljima šansone i čakavskog jezičnog izričaja bilo je predstavljeno osamnaest novih skladbi.

«ČAnsonfest» ima posebnost da se pjesme izvode na čakavske tekstove sjevernojadranske čakavštine, a među pjevačima koji su nastupali izdvajaju se i dvojica Zagrepčana, Bogdan Božinović i Boris Petrov, poznati sudionici Zagrebfesta.
To dokazuje da je čakavština prešla granice Istarske i Primorsko-goranske županije i da su ljudi koji ne govore čakavski pronašli inspiraciju za pisanje na ovom dijalektu.

Kako je festival usmjeren očuvanju čakavskog izričaja pokazao se je vrlo poticajan stvaraocima na čakavskom jezičnom izričaju.

Pjesma «Kamik halubajski», vrlo je interesantna, ljubavna pjesma, čiji je tekst napisala, poznata, mlada spisateljica sa Viškova, Tatjana Udović, a glazbu i aranžman potpisuje Marin Tuhtan iz Matulja. Pjesmu izvodi Darko Đekić, profesor glazbe iz Viškova, kojg publika pozna po mnogobrojnim nastupima na festivalima Mika i ČAnsonfesta.

Za ovu pjesmu o halubajskim mladićima, kamikima halubajskim, Dako Đekić najavio je da je u pripremi i izrada spota, koji će se snimati na najljepšim lokacijama u Halubju, a vrlo brzo će izaći i CD sa skladbama sa kojima se je predstavljao na festivalima Mika i Čansonfesta.

Preostaje nam samo sa znatiželjom čekati promociju spota «Kamik halubajski».

- 10:26 - Komentari (32) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.