ponedjeljak, 14.03.2005.
Korak po korak
Stvarno mi je neobično ovak kad se promatram i kad vidim koliko mi se osjećaji, raspoloženja mijenjaju iz sata u sat, iz dana u dan. Neobično je kako nedostatak te osobe koju volim djeluje na mene. Jedan trenutak toliko boli da pomislim kako ta bol nikad neće prestati. Sljedeći trenutak prihvaćam situaciju kao takvu i posve sam smirena. Jako je teško kada nakon toliko uloženog vremena, truda i tolike ljubavi izgubiš tu osobu koja ti je do tog trenutka bila sve u životu. On mi je bio na prvom mjestu, ništa drugo mi nije bilo bitno, nitko drugi mi nije bio bitan, samo nas dvoje, on i ja. Teško je prihvatiti činjenicu da ga više nikada neću zagrliti, poljubiti, dotaknuti... Znam što znači jedan dan voljeti nekoga a drugi dan shvatiti da osoba koju toliko voliš tebe više ne voli. Prihvativši tu činjenicu lakše mogu nastaviti dalje. Još uvijek boli, ali manje. I često se zapitam da li ću ikada više negoga toliko voljeti, da li će mi ikada do nekoga biti toliko stalo. Najgore je što se užasno bojim da više nikada neću nekog takvog upoznati, užasno se bojim.
Posebno su me iznenadile dvije osobe koje znam samo površno. I stvarno je lijepo čuti kad te netko pita kako si, da li trebaš savjet, pomoć, razgovor... i odma mi je lakše. Lijepo je kad se taj netko trudi da ti podigne raspoloženje , ili da te jednostavno samo sasluša. Puno mi to znači i jako to cijenim.