Pahulja na pahulju. Vrijeme odmiče. Božić dolazi. Ja sam zarobljena u vlastitoj ludosti. No, to i nije nešto novo. Oduvijek sam se furala na osjećaje. Moje srce neprestano kuca za druge. Želim da tako i ostane. I jedva čekam onaj tren neposredno prije prvog poljupca s nekim boljim. S nekim tko će jednostavno znati. I voljeti. Očekujem nekoga tko će me bez previše patetike baciti na koljena. I tko će u par rečenica znati reći ono što oni prije njega nisu uspjeli, ili se nisu usudili reći danima. Želim gledati sreću u očima meni dragih, ali i onih malo manje dragih ljudi. Uz sebe želim ljude koji me nadahnjuju i koji izvlače ono najbolje iz mene. One koji su me iz bilo kojeg razloga prestali voljeti želim pustiti da žive svoj život. Ne želim tražiti opravdanja, jer ona su ionako u većini slučajeva lažna. Uskoro će svi početi govoriti o miru, sreći i veselju. Takvo je to vrijeme. I uskoro ćemo se svi mi sjetiti i onih na koje baš i ne mislimo ostatak godine. Poželjet ćemo sve najbolje bezbroj puta, dijelit ćemo osmjehe šakom i kapom, potrošiti brdo novaca na poklone kojima dokazujemo da nam je stalo. I sve će biti divno i krasno. Voljela bih da sva ta čarolija ne nestane poslije Nove godine… |