|
Glazba razbija tišinu. Mrvi je u komadiće. Opušta me. Smiruje. Plaćam tuđe greške. Ali ne želim biti žrtvom. Isprika mi je sasvim dovoljna. Ljutnja ionako brzo prođe. I znam da ovo nije zadnji put. Bit će takvih situacija još. Ali bitno je sve negativno izbaciti iz sebe. Da se ne gomila. I da nas ne pretvori u čudovišta. Dijete u meni nikada nije voljelo čudovišta. Ali je naučilo prihvaćati različitosti. I voljeti ljude zbog njihovih mana. Opraštati sve i svašta. Iz ovog ili onog razloga. Ono se ne obazire na druge. I ne traži potvrde od drugih pod svaku cijenu. Istina, lijepo je kad netko kaže sve najbolje o tebi. Ali taj netko nikako ne mogu biti svi. I taj netko ne mora nužno biti onaj odabrani. Jer, ljude je nemoguće prisiliti da razmišljaju unutar zadanih okvira. I zato je besmisleno trošiti energiju na to. Vrtjeti se u krug danima i raspravljati o lanjskom snijegu. To je u najmanju ruku tužno. Jer dokazuje kako nismo napravili ništa. I kako, vrlo vjerojatno, nećemo napraviti ništa sve dok se ne riješimo starog jala. Nekada sam mislila kako je najbolje napraviti odmak od svega. Danas znam kako je ipak najbolje suočiti se s problemom. Da sam toga bila svjesna ranije, u životu bih sasvim sigurno imala dva prijatelja i pedalj ljubavi više. Da sam tada znala što znam sada ne bih imala nedefinirane i poludefinirane odnose koji me opterećuju. Ali ne žalim zbog ničega. Jer da nisam stotinu puta prošla cestom spuštajući pogled, sto i prvi se ne bih mogla ni znala nasmiješiti kao što sam se nasmiješila danas. Da nisam tisuću puta iščitala ponos u glasu, tisuću i prvi put ga ne bih mogla podnijeti bezbrižno kao danas. Da nisam bila povrijeđena bezbroj puta ne bih mogla podnijeti toliku bol. I tako nekako ispada kako je najbolje baciti se na glavu i zaplivati životom. Jer, do nekih spoznaja ne možemo doći prije vremena. A stvari ćemo spoznati to prije što više svojih riječi pretvorimo u djela. To i nije neka posebna filozofija. I nema veze s kilama, ni s tenom, ni s oblekom. Zapravo nema baš previše veze s ničim vidljivim. S ničim fizičkim. Najviše veze ima s onim što nosimo u sebi. I načinom na koji to prezentiramo okolini. |
27.09.2006., srijeda
20.09.2006., srijeda
|
…dok vrijeme curi kroz prste, minute hvataju dah... i ti znaš, o ti predobro znaš, da nestat ću s jutrom koje budi moj strah…i ostat će ništa od mene, a to ništa značit će ti previše…oprosti mi molim te, ja ne mogu protiv sebe same…sada sam prah i vjetar nosi me… pusti me…pusti me, molim te… |
07.09.2006., četvrtak
|
Vjetar njiše grane i najavljuje jesen. Oblaci besciljno putuju donoseći nemir. Nailaze kiše i ispiru tragove ljeta. Ja želim napisati nešto, Ali ne znam pisati o sreći… |
02.09.2006., subota
|
Volim kada su mi tvoje oči ogledalo I kada se smiješ glasno Kada me poljubiš spontano I zagrliš nježno Volim kada me ljutiš Jer uvijek želiš da bude po tvom Kada podigneš obrve I spustiš donju usnu kao malo dijete Volim kada mi nisi jasan I kada pokušavaš objasniti sebe Kada raširiš ruke Baš onoliko koliko je potrebno Da se stisnem uz tebe Volim kada mi pišeš stihove I kada me budiš usred noći Da mi pošalješ poljupce Volim svako svitanje Koje miriše na tebe Svaki suton koji mi sklapa oči Iza kojih se krije tvoj lik Volim naše uzdahe Tvoje dodire I drhtaje… |