Velebajt 2012. - Poskok III

U trekerskim krugovima Velebit je navodno majka svih utrka i jedan od najtežih ako ne i najteži treking u sezoni. Zabrinut tom spoznajom imao sam namjeru dobro se pripremit za svoj premijerni susret s tom grdosijom. No, umjesto snage i kondicije na dva trekinga koja su mi trebala poslužit kao priprema, samo sam uspio skrhat koljena do kraja. I sad fino krećem na Velebit nakon 2 + 2 + 2 tjedna potpunog mirovanja s 2 odrađena trekinga na Risnjaku i Bjelolasici kojima sam narušavao mirovanje.



Po prvi put odlučujem se krenuti dan ranije kako bi konačno na jedan trek došao naspavan a uz put ću posjetit 100-kaše u Starigradu koji startaju dan ranije. No, kako vrag nikad ne spava zbog nesreće češkog busa i problema na cesti, mijenjam rutu putovanja i dolazim direktno u Karlobag malo uoči starta.
U Karlobagu je pravi toplotni udar, pozdravljam neka poznata i neka nepoznata lica, fotkam start i mislim si – jadni ovi ljudi, pa koji ih vrag tjera da jure 100km po ovoj vrućini a onda još i cijelu noć i sljedeći dan a sve skupa po takvim nedođijama gdje je lakše sresti vuka nego čovjeka.
I još masno plaćaju za to onom sadisti koji je sve to opako smislio.



Uzrujan ovom spoznajom i sav skuhan bježim dalje do Paga i bacam se u more. Danas neka uživam a sutra ću da patim.

Navečer nešto ćakulamo na terasi i velim ja šogiju ajde sutra sa mnom da vidiš malo kak sve skupa izgleda a sve u želji da me poveze autom i dočeka poslije utrke jer se bojim da li ću uopće moći sjesti na motor i održati se na njemu poslije naporne utrke i bolova za koje znam da slijede.



Šogi je super lik i ne treba ga puno nagovarat na puno luđe stvari a kamoli na neš' ovak pametno.
Po prvi put uoči utrke spavam više od 8 sati u komadu, doručkujemo i odlazimo put Starigrad-Paklenice. Stižemo na Trg Marasovića a tamo dobro poznati, veseli muving kao i uoči svake utrke. Gledaju se karte, dogovaraju taktike, sređuje oprema, čeka se red za prijave i pozdravljaju stari znanci.

Gleda šogi sve to pa vidi i on što je svima jasno, da ima dosta zgodnih trebica. Veli, čuj idem i ja s tobom. Di ćeš sa mnom jebote, nemaš ni ruksak ni vodu ni hranu ni opremu, ništa. Dobro da nisi u japankama došao. Nema veze, veli on, idem s tobom samo malo pa se lako vratim. U redu šogi, al odi si bar kupi flašu vode jer 1 litra nije dosta ni za mene a kamoli za dvojicu po ovoj vrućini.
I tako, dok šogi odlazi po vodu Šimun najavljuje proglašenje pobjednika 100-ke jer su prvih troje mazohista već u cilju. Ajde baš da vidim jel' Moymir među njima. Kad gle, konjina je 2. Nije loše ali svejedno je opet gutao prašinu iza Lesija. Treći je neki lik u smiješnim čarapicama.
Taman sam mislio čestitat mu ali vidjeh neku prazninu mu u očima i da ne doživljava baš previše svijet oko sebe koliko je iscrpljen. Nema veze čestital bum mu poslije današnje utrke.

Šogi se vraća s vodom a ja preventivno gutam jedan voltaren rapid i mažem si koljena voltaren gelom ali zaboravljam na steznike koji ostaju u ruksaku. Eksamo još 2 Red Bulla kojim nas nude zgodne hostese (hvla vam sponzori, Bog vas blagoslovio) i startamo. Za razliku od većine trekera koji se jasno raspoznaju po trekerskoj opremi šogi izgleda ko da ga je poplava donijela među nas pa mu vješam oko vrata fasciklu s kartom i uputstvima da bar malo liči na nešto kad već nema ni broj na prsima ni bilo šta drugo po čemu bi se uklopio u ovo šareno društvo.
Taktika je ista kao i na zadnje 3 utrke, polako pa onda malo sporije.
Laganim hodom kroz kanjon Paklenice stižemo do skretanja za Manitu peć, špilju uz koju me vežu ne baš lijepe uspomene jer sam svojedobno tuda vodio skupinu učenika koji su mi skoro pocrkali na putu do gore. Ni sad nije puno bolje jer sunce nemilice žeže a vjetra ni od kuda. Počinju tradicionalni bolovi u desnom koljenu i sjetim se svojih steznika koje na brzinu navlačim.
Malo si olakšavamo situaciju zezajući se s nekim simpa curama iako riječi teško izlaze iz usta dok hvatamo molekule kisika u ovom paklu. Imaju baš slatka dupenca pa je zgodno hodati par metara iza njih.

Da stvari ne idu dobro svjedoči odustajanje nekih inače odličnih natjecatelja/ica koji se spuštaju suprotnim smjerom od nas. A kod pećine čeka nas prvo prvo razočarenje, zatvorena je. A baš sam imao briljantnu ideju kak ćemo se unutra fino ohladit jer je Manita peć hladnija od frižidera bez obzira na vanjske temperature. Znoj mi kapa u oči i ne raspoznajem odmah starog frenda Gibija. Pa Gibi kaj tu delaš, ti si na ultri i trebao bi biti daleko naprijed ak misliš ulovit limit na Rujnu. Odustajem prijatelju, veli on, ne mogu po ovoj vrućini jer ću se uništit. I nije jedini, pred pećinom se vode razgovori samo o tome ko odustaje a ko nastavlja dalje. Šogi, kaj ćemo mi? Ma idemo buraz dalje, nema predaje. Šogi je oduvijek bio životinja. Cvikamo kontrolu KT-1 i krećemo na još strmiji uspon preko Kuka od Manite peći i stižemo jednu grupicu s nekoliko zgodnih cura. Sa zakuhanim mozgom upucavanje nam je krajnje loše i jedino je vrijedna spomena fora da ćemo im nosit ruksake ak se skinu u toples.
Nisu pristale i zato su sve sporije pa čak pomišljaju da se vrate nazad. Mi ih napuštamo i sustižemo novu ekipicu u kojoj se nalazi i jedan neobičan par. Nešto ih upitasmo ali nam odgovaraju na engleskom. Ne razmišljam više racionalno i prestižemo ih s uvjerenjem da su to natjecatelji stranci jer na svakoj treking utrci ima i takvih debosa. Oni plaze za nama i čujem ih kako pričaju njemački. Da nije Maik, naš jugošvabo treker, poveo sa sobom neke nove jadnike?



Nalazim komadić hlada iza jedne stjenčuge i promatram ih malo bolje. Jebote, pa ovi nisu uopće nikakvi natjecatelji, nemaju ni brojeve, ni ruksake čak ni pokrivala za glavu. Oboje imaju po jednu malu bočicu s vodom a ženska je k tome još u sandalama. U jebenim spužvastim sandalama, dobro da nije u kroksicama!!! Govorim šogiju svoja zapažanja a on veli da su oni vjerovatno ko i on, vidjeli skupinu veselih ljudi pa se prikopčali. Ma prikopčam ih ja na struju ovak blesave. Šprehamo nešto bez veze na njemačkom tipa kak je super dan za planinarenje i slično kad se frajer razleti po stijeni a bočica mu se otkotrlja. Gledamo ih jadne i vidimo da ženska u svojoj uopće nema vode. O, Sveti Jebem, kud si baš mene nanio na ove morone?
Šogi je dobar čovjek al' budala i kaže ajde da im damo naše vode. Ajde šta da im čovjek radi i točimo im pola litre naše vode a nije baš da nam je još puno ostalo od 2 litre.
Reko, hajmo sad što dalje od ovih kretena al ovi sad piče za nama ko kad se smiluješ psu lutalici pa ga podragaš a onda ga se ne mo'š riješit. A mene hvata desno koljeno i ne mogu brže sve i da hoću. Šogi im još daje i jabuku a ja ga šaljem u mp3 i velim nek si ih nosi doma kad su mu tak dragi.
Spuštamo se niz neke litice gdje na jednom dijelu se moraš držat i rukama i nogama i zubima da ne odletiš i mislim si pa jebote Šimune zakaj u light kategoriji stavljaš takve staze, jel hoćeš da se neko ubije pa da zabrane Treking ligu? Daj to ultrašima, ko ih jebe, oni ionako nisu normalni.



Taman dok to promišljam otrgne se kamen za koji sam se primio desnom rukom i prozuji mi pored glave. Ušima sam se priljepio za stijenu i opsovao iz sveg glasa zna se već koga.
Nekako sam se dokopao stazice i stao da izbrojim 3 Očenaša i reko aj' sad da vidim ove švabeke kak će se razletit da mi bar nešto uljepša dan. Međutim Švabica je spretna i ko divokoza se u tim svojim sandalicama spušta dolje. Pružamo im ruke i nastavljamo svi skupa dalje. Nizbrdica je i sve teže se krećem. Štap je u punom pogonu i sad mi je žao što nisam ponio i drugi jer mi se javlja i drugo koljeno s kojim nisam imao problema još od Mosor Grebbeninga. Prolazimo Vidakov kuk i nalazimo jedan lijepi kameni plato u debeloj hladovini. Mažem si koljena s gelom i drmam još jedan voltaren. Švabe me s neskrivenom zavišću gledaju kako potežem iz boce pa moram dati i njima. Sad se uopće ne trude pretočiti u svoju bocu nego piju iz moje. Do dna. Dno dna, jel to ta Europa kojoj težimo?
Uz jedan mali fulanac probijamo se u većoj skupini do asfalta koji vodi do KT-2. Čekam šogija a onda zajedno čekamo švabe. Oni se zadnji probijaju iz šikare na asfalt i objašnjavamo im da imaju sat i pol po asfaltu do Starigrada. Crveni su u licu ko rakovi i nisam siguran da će preživjet ak ih ne pokupi neko s autom. Pozdravljamo se s njima i krećemo prema Vagancu. Hvata me panika zbog vode jer je cijela skupina otišla ispred nas dok smo mi čekali bubašvabe i moguće je da će nam bagra sve popit.

Srećom, strahovi se nisu obistinili i vode je bilo u izobilju, jedino nije bilo onih cura s Red Bullom koje su trebale bit na dvici. Nema veze i voda je predobra a žene me danas više ne zanimaju. Cvikam KT-2 i žurimo na Rujno da uhvatimo limit. Na usponu se upoznajemo s jednom medicinarkom iz Virovitice i čisto informativno me zanima da li ima tablete protiv bolova. Naravno da nema. Da mi je znat šta uče te ljude u školi i na faksu?
Putem srećemo još dosta ljudi koji odustaju i vraćaju se za Starigrad. Pa šta je taj uspon tako težak?
Kako smo se pripremili na najgore ispalo je bolje nego smo se nadali. Hvatamo makadam za Rujno i srećemo još jednu skupinu za koju smo mislili da odustaju jer idu u kontra smjeru ali se ispostavilo da su oni već obavili kontrolu na Rujnu i traže skretanje za vrh Golić. E, ježi ga, onda ste malo fulali, vraćajte se nazad.
KT-4 Rujno. Vukojebina gdje je i Bog davno rekao laku noć u tom času izgledala mi je kao raj. Rajski zeleni raj. Ledena voda iz bunara i debela hladovina uokvireno bijelim velebitskim vrhovima, može li čovjek uopće tražiti nešto više od života u ovom trenutku.



Po travi leže živi mrtvaci i teško je reći kojoj kategoriji pripadaju jer ima tu i 100-kaša i ultraša i nas light jogurtaša. Mnogi se odlučuju na odustajanje a šogi, stari ratnik, skompao se sa specijalcima i dogovorio prijevoz s njima u autu jer imaju dva slobodna mjesta. Jesi ti pri sebi? Sad kad još imamo samo jedan mali uspon a onda silaženje u debeloj hladovini da odustajemo? Pa jesi rek'o da te bole koljena? Jesam, al bolim i ja njih pa da vidimo ko će duže. Šopam ga jabukom i vadim dvije vrećice sponzorskog magnezija (hvala Encian) i odlučujemo se za dalje.
Konačno hvatamo šumetinu i poslije Golića smo cijelo vrijeme na stazi u hladu.
Markacije su cijelim putem odlične pa tako i ovdje. Izgleda je Šimun osobno prošao cijelim putem s kanticom i kistom u ruci.

Jedan dečko je ispred nas i točno drži tempo koji nama paše pa se ne osvrćemo na neodgovorne pojedince koji nas prestižu. Koljena sve teže podnose nizbrdicu i uzimam treći voltaren. Sad je lijevo kritičnije nego desno jer sam ga previše opterećivao.

Prelazimo neki potok i tankiramo još malo vode da nam izdrži do planinarskog doma.
I konačno zadnja kontrola – planinarski dom. Tu mi zapisuju prolazno vrijeme i objašnjavaju grešku na kontrolnom kartonu jer su na njemu dvije 9-ke a fali 8-ca.
Sad više nema zajebancije i odlučujemo sjesti na pivo. Imaju samo male pa naručujemo još jednu rundu. Prestiže nas ko god stigne a mi ližemo rane u miru i tišini. Tražim gel a usput nalazim i brusnice na koje sam skroz zaboravio. Kad smo se dobro napojili odlučujemo da sad trčimo do kraja. Preventivno gutam i četvrti voltaren i krećemo. Ovo se pokazalo kao loša ideja jer me od piva i tableta čopila neka čudna žgaravica. Na ravnim dijelovima trčimo a na džombastim padinama hodamo te nakon pola sata stižemo do asfalta. Ostavljam šogija i trčim dalje. Na žalost prestižem samo jednog trekera koji me pokušava pratit ali brzo odustaje i konačno sam na cilju.
Zaustavljam Run Keeper aplikaciju i proučavam statistiku. 2 300m visinske razlike, e pa nabijem onog ko je napisao u Info dokumentu utrke da je 1300m.
Stiže i moj vjerni pratilac a ja ga dočekujem s pivicom. Dok on dolazi k sebi ja tankiram grah, nareske i gomilu kruha pa si na zidiću priređujemo pravu gozbu. Prvi put da sam gladan ko pas nakon trekinga.
Svako malo naiđe neko poznat pa komentiramo malo utrku i svi se slažu da je bilo jebeno ali odlično. Čak i oni koji su odustali ili nisu skupili sve kontrole. Čudan je taj trekerski živalj, što ih više ubiješ u pojam to su sretniji. Napokon čestitam i Batici i malo ga kurim da kak je dozvolio Lesiju da ga opet dobije a on je kao velebitski geMpard. Bit će prije velebitska degenija.

Padaju prvi dogovori oko Durmitora i napokon odlazimo. Ja sretan što sam završio još jednu utrku i što ću sad konačno odmoriti koljena kak se spada a šogi jer je skinuo trekerski junf. Makar u tajnosti i ilegalno. Jebi ga rista, junfovi se najčešće tako i skidaju.

I love this game.

Bjelolasisica treking 2012.

azra - e, pa što

Ovaj izvještaj piše treker početnik koji je to postao zahvaljujući nazovi prijatelju Kristijanu u atletskim krugovima zvanom Kiki, Nikola, Bata, Batica, Moymir, Modžmir ili skraćeno budala.

Jer kako drukčije nazvati osobu koja te nagovori da svoj prvi (Medo)trek, umjesto na jogging (‘koji je za trudnice s djecom u kolicima’) prijaviš na planinarsku kategoriju?
A pri tom vrlo dobro zna da ti je najveći sportski domet u zadnjih par godina ustajanje u pol 3 da bi gledao NBA polufinale istoka uz hladnu piletinu i mlako pivo.
No dobro, preživio sam nekako to vatreno krštenje te još nekoliko trekinga i evo me sad na Bjelolasica treku 2012.
Idem na njega s razjebanim koljenom samo zbog ovisničke krize uzrokovane izostankom s vjerovatno posljednjeg Mljettreka (jebiga, radio petak popodne i nisam uspio naći mazohiste raspoložene za polazak oko ponoći s petka na subotu).

Prvo da se osvrnem na izbor datuma utrke. Pa dobro ljudi, ko normalan može stavit utrku 26.5. kad se dobro zna čiji se rođendan slavi dan ranije i da će većina poštenih ljudi pijančevati do duboko u noć?

Budilica zvoni, poklapam je i ostajem još samo minuticu ispod pokrivača. Minutica se, kako to obično biva, pretvara u pola sata i samo me neki unutarnji sat budi da još bar pokušam stići na vrijeme.
Skupljam stvari zbrda zdola i jurim najbrže što mogu, pipajući se u vožnji da provjerim jesam li ponio dokumente. Naravno da nisam i vraćam se doma, sad već siguran u kašnjenje. Uz hudu psovku grabim dokumente i krećem po drugi put. Pravim se daltonista i pičim kroz semafore neovisno o boji kojom svijetle.
Stižem na mjesto sastanka. Ipak dobar početak svega, jer busa još nema iako je 6:15. Ostajem u jakni da se malo ugrijem i grabim tople krafne s čokoladom koje nam je pripremio domaćin. Ima Boga.
Bus stiže u 6:30 uz opravdanje vozača da su njemu tak rekli. Genijalan potez organizatora moram priznat. Ulazim u bus i pozivam jugošvabu Maika da sjedne pored mene. Znamo se još od Kaj trekinga gdje nas je njegova žena vozila od Dupca do tunela (zbog nekih nelogičnosti u organizaciji prijevoza na toj utrci morao sam parkirati u Dupcu pa se snaći za prijevoz do tunela).
Koristim priliku da obnovim davno zaboravljeni njemački te između ostalog objašnjavam Maiku da se niš’ ne brine zbog kašnjenja busa jer utrka ionak ne može startati bez nas. Kad zapnemo u šprehanju prebacujemo se na engleski koji mi ide još gore tako da vrag zna jel’ on mene išta razumio. Ja njega nisam ništa.
Stižemo ipak na vrijeme a tamo nas čeka topla kava. Ubijam odmah dvije uz još jednu krafnu i konačno dolazim k sebi. Stajem u red za prijave a tamo još jedno ugodno iznenađenje, dobivam veliku kartu ali i majicu iako sam zakasnio s on-line prijavom za utrku. Dovoljno je bilo smuljati da sam se prijavio na vrijeme, hehe. Majica je predobra, jarko crvena, dobro će mi stajati ispod belog odela na misi u nedjelju.

Slijedi presvlačenje i pripreme za start.



Taktika za danas je sljedeća: lagano trčkaram na začelju uz osluškivanje koljena. Neću se više zajebavat da trčim uz bolove i samo pogoršavam stanje nego ću eventualno prijeći na lagano hodanje ili časno odustati.
Start, vrlo malo ljudi, šteta. Mislim da marketing ovih trekerskih udruga ne radi uvijek kako treba. Nek se ugledaju na Pašman Škraping i agresivno oglašavanje, prije svega na fejsu i po godinu dana unaprijed pa će imat preko 600 ljudi na utrkama.
Po asfaltu je sve u redu ali na livadi grbavi teren izvrće nogu u raznim smjerovima i koljeno me podsjeća da je tu. Hmm.




KT1 – romantično jezerce u šumi. Stajem u red za cvikanje i vadim fotić. Ovakvih je mjesta na stotine u lijepoj našoj i šteta je što su gotovo redovito obrasla šikarom i šumom. Kad bi se to malo uređivalo porastao bi nam natalitet bar 20%. Neko nestrpljiv me gura i skoro padam preko srušenog debla. Puštam ove kojima se žuri i još malo fotkam.
Inače, na KT1 na svakoj utrci bi trebalo stavit bar 3 cvikalice a ne da se uvijek stvaraju redovi.

KT2 –vrelo, sustižem neke zgodne komade koji su malo fulali stazu i tražimo KT2. Uputstva su malo nejasna a meni se čini da sam na brifingu čuo da treba prijeći potok. Cure se vrzmaju kako da to učine a ja nalazim dio žice koji je malo spušten i preskačem preko, unutar objekta vodocrpilišta. Još malo vrzmanja i vičem curama da vidim KT2. Malo ih čekam ali kad saznajem da nismo u istoj kategoriji produžujem sam drugom stranom predivnog gorskog potoka a cure se vraćaju istim putem kojim su došle.
Ali... prilikom preskakanja kamenja na presušenom dijelu potoka koljeno je odlučilo da danas više nećemo trčkarati pa tako nastavljam laganini hodom.
Brzo nalazim markiranu šumsku stazu i krećem prema KT-3. Čini mi se kao dobro mjesto za proljetne vrganje pa zvjerkam uokolo ali ništa, još je rano za vrganje. Sad me stižu i prestižu 2 super plavuše pa pokušavam za njima, čisto da nisam sam. One malo zastajkuju jer nisu sigurne gdje su pa ih ipak nekako stižem i objašnjavam da smo uhvatili ‘drugi makadam’ kako stoji u uputstvima i da je Čeka de Lux blizu (svaka čast ko smišlja ova imena). Taman kad nam se činilo da smo nekaj fulali, eto je Čeka. Zbilja je de Lux.
Osokoljeni pronalaskom odlučujemo se prečicom koja je ucrtana na karti vratiti na markirani put.
Nakon par minuta mlađa me plavuša upozorava da nije dobro što idemo prema jugu jer markirana je staza sjeverno a KT4 zapadno. Uvjeravam je da idemo prema zapadu ali ona pokazuje svoj kompas.
Dobro mala, ok, sad ću ti pokazat. Po prvi put u trekerskoj karijeri palim kompas i imam šta vidjet. Pa ovo slatko dijete je u pravu. Kak je moguće da me je iznevjerio moj urođeni kompas u glavi?
Garant je kriva karta koja nije orijentirana prema sjeveru pa mi se sve pobrkalo, ili ova gusta šuma i oblaci što mi zaklanjaju sunce ili Batica zvani luđak ili…
Čuj mala a kak se ti zoveš, a kolko imaš godina, a kaj delaš???
Aha, imaš 26 i doktorica si i završila si orijentaciju i baviš se trekingom i planinarenjem… dobro sad mi je bar malo lakše, više te ne gubim iz vida.
Trasiramo novu rutu i vraćamo se na pravi put taman da bi naletili na Ivana i Borisa pa sad bar znam da smo zadnji. Tražimo KT4 – kamen Noina arka. Staza je dobra, nije strma i koljeno se ne buni pa mi nije teško uzverati se iza svake veće stijene koja bi mogla biti taj neobični kamen da vidim jel tu kontrola. I napokon Ivan, koji je otišao malo naprijed, nalazi traženi cilj.
Veselo nastavljamo put i skrećemo lijevo za planinarsko sklonište J. Mihelčića gdje se nalazi KT9.
Uputstva i karta govore da je riječ o markiranoj planinarskoj stazi. Kako da ne. Osim ako se planinarskom stazom broji kad neko pijan baulja šumom i crta markacije po stablima. Mlada doktorka je najspretnija i jedva je pratim dok ostali zaostaju iza nas. Srećemo trekere koji su krenuli kontra smjerom i sad se spuštaju prema KT4 a ja postajem svjestan koliko ćemo zaostat za pobjednicima.
U dva navrata gubim tlo pod nogama i da sam kojim slučajem sam sigurno bi vrisnuo od bolova. Ovo ne bu dobro završilo, mislim si. Pitam doktoricu plavušu jel ima tablete protiv bolova. Veli da nema. Jebem ti sreću, od dvije ženske na svijetu koje nemaju tablete ove vrste ja naletim na jednu.
Konačno izlazimo iz šume i penjemo se do grebena Bjelolasice. Malo fotkanja i namještanja poza pa spuštanje prema skloništu s druge strane grebena.
Auuuu, lele, pri silasku koljeno boli li ga boli. Spor sam i stiže nas druga plavuša a dečki su zaglavili u šumi. Kako uvijek nosim nezamislivo male količine vode (ovaj put samo 1l) otpijam zadnji gutljaj i odlučujem da ako u skloništu ne bude zaliha, zovem GSS i nek dođu po mene makar i s helikopterom.



U šterni ipak ima vode, doduše pune trunja, pa si mislim kaj ću sad, imam vodu al imam i bolove? Pitam i ovu drugu plavojku jel’ ima ona tabletu? Nema, đizs, od dvije ženske na svijetu koje ne nose tablete protiv bolova, ja naletim na obje. Istovremeno.
Malo razgledavamo planinarsko sklonište iznutra. Baš je slatko. Odmah mi padaju na pamet perverzne ideje kak bi bilo super zaglavit s nekim ovdje usred zime. Zameten u snijegu do grla. S dobrom zalihom drva. Na jedno tjedan dana. Oraspoložen pozitivnim vibracijama odlučujem nastaviti dalje.



Samo još da vidimo hoćemo li nastaviti po grebenu gdje je dobar pogled ili se spustiti na makadam što je brža varijanta.
Kako smo ionak predzadnji biramo greben. Staza je naporna i teško prohodna a vrlo lijepi pogled na sve strane nagoni nas na stalno fotkanje. Čak sam i filmić snimio. Ovo, dakle, više nema veze s utrkom nego je čisto planinarenje.
Grebenu nikad kraja, polako nas napušta volja kadli konačno dolazimo do skijališta naznačenog na karti. Ovdje je svakako morala biti postavljena kontrola čisto radi davanja dodatnog poticaja trekerima. Da se mene pita ja bi kontrole postavljao svakih 100m. Pa ljudi bi letjeli stazom od silnih poticaja, ko u poljoprivredi.
Sad najteži orijentacijski dio, gledamo kartu i čitamo upute. Piše spustit se livadom do vrha dvosedežnice i kućice GSS-a. Spustit se livadom do vrha, hm, mislio sam da se inače do vrha penje, osim toga mi se nalazimo na vrhu dvosedežnice i gledamo u kućicu GSS-a a nismo se spuštali, pogotovo ne livadom. Ništa, ajmo prema dole pa ćemo vidjet šta i kako dalje. Livada se pretvara u neprohodnu šikaru pa se prebacujemo u nešto prohodniju šumu. Sad je druga plavojka najbrža jer mene obljeva hladan znoj od bolova a doktorica je malo nespretna kad je u pitanju nizbrdica. Ova prva nalazi ugostiteljski objekat koji se spominje u uputstvima.
Netko se opet našalio s trekerima. Trebalo je pisati: srušeni i napušteni ugostiteljski šupak a ne ugostiteljski objekat. Odakle mi samo ideja da će taj objekat raditi i da ću se tu naliti vodom? Bacam se na travu da si malo odmorim nogu ali curama se žuri i kreću bez mene. Idem za njima i prolazimo ispod druge dvosedežnice. Mamicu joj, to je ona o kojoj se piše. Sad bar znam točno gdje smo. Dalje imamo dvije varijante. Kolnim putem nizbrdo prema uputstvima ili makadamom prema karti što je duplo duže ali je manja nizbrdica. Cure kreću nizbrdo a ja ih pokušavam odgovoriti i lažem da je to krivi put, svjestan da ne bih idržao još jedno spuštanje niz grbavicu.
Međutim nisu ni one veslo sisale pa se ne daju a stvar spašavaju dva lika koja se pojavljuju iz šume i mahnito objašnjavaju da već 2 i pol sata lutaju u krug jer karta ne valja. Sad ni cure više nisu sigurne pa ipak krećemo prema mojoj želji, dakle makadamom. Zavoji i križanja se poklapaju s kartom pa mi dečki, A i G, vjeruju gdje se nalazimo iako su u početku bili skeptični.
Kako vrag nikad ne spava, ekipici pada na pamet da bi mogli malo potrčati. G ostaje uz mene a ostalih troje izdajica nam polako nestaju iz vidokruga. Gladijatorski je ovo sport i nikad ne znaš na kog se možeš osloniti. Ništa, napadamo nas dvojica KT10-šugavi vrh sami. S jugozapadne strane kao ima neki puteljak ucrtan na karti a sa sjeverozapadne ima jedna serpentina s koje ne bi trebalo bit problema naći vrh.
Odlučujemo se za drugu varijantu i krećemo. Serpentina je puno dalje nego što nam se činilo prema karti ali bar smo sigurni gdje smo i krećemo u penjanje. Negdje na pola uspona iz pravca SI nailazi nam odmetnuta trojka pa se opet spajamo i zbog njih malo mijenjamo kurs te završavamo na krivom tj. susjednom vrhu. Svi su uvjereni da smo na pravom i traže kontrolu. Šuma je i ne vidi se gdje bi bio drugi vrh pa zovem Kikija da mi veli kak izgleda vrh na kojem je kontrola. A vrh ko vrh veli, niš posebno, šuma okolo i kamena stijena u sredini. Ekipa odlazi prema zapadu??? pretražujući šumu uvjereni da smo na pravom mjestu. Doktorica i ja sjedamo na panj i odmaramo. Jasno nam je da je kontrola istočnije od našeg položaja. Ovih troje nema pa nema. Meni paše zbog koljena al’ ježi ga, nemremo čekat noć u šumi. Ajmo mi tam di treba bez ovih. Nakon par minuta čujemo dozivanje da jel’ smo našli 10-ku. Nismo, a nisu ni oni pa smo barem ziher da smo joj sve bliže. I taman tu negdje, evo je 10-ka. Vičemo iz sveg glasa i navodimo nevjernike do nas. Kad smo se svi okupili i pocvikali kartone veselju nema kraja pa se fotkamo u 14 poza a curama se od smijeha malo pripišalo. Produžujemo boravak na 10-ki zbog piš pauze i govorimo curkama da ne idu predaleko jer da ih ne budemo gledali a čak i ako budemo, ne bumo vidli ništa što već nismo vidjeli. Koristim priliku i zovem Nikolu Stamenića da mi veli jel postoji onaj puteljak ucrtan na karti koji bi nas doveo do makadama. Veli da ne i da pičimo prema sjeveru i gađamo gornji makadam jer inače ne budemo znali na koji smo makadam izbili. Gledam kartu i nije mi jasno zašto na sjever kad je KT11 na JI. I ja sam našao kog ću zvat za pomoć…

Idemo mi za tragovima na zemlji prema istoku pa ćemo vidjet dalje. Nailazimo na neki šumski put i sretni se spuštamo do makadama. Taman kad smo se pitali koji je to zapravo makadam nailazi džip GSS-a.
Dečki su malo zalutali pa im pokazujemo na karti gdje su. Ili je bilo obrnuto, nije sad bitno.
Zauzvrat, nude nam da sjednemo na krov i da nas povezu dio puta.



Nisam ni sam vjerovao riječima koje su mi izlazile iz usta. Dečki odlaze a ja ih gledam s tugom u očima i mislim si, pa šta sam onda ja ako je Modžmir budala? Hodamo makadamom 10-ak minuta i opet nailazimo na GSS-ce, taman da nam pokažu jednu prečicu kroz šumu. Prečica je strma za popizdit ali mi prije skretanja na nju pada na pamet spasonosna ideja i pitam ih za tablete protiv bolova. Nemaju. Pa koji q… imate ak nemate tablete protiv bolova. Pitam ih za malo rakije. Nemaju. Bilo kakva žestica. Nula bodova. Pa dobro šta imate? Vodu, veli. Jebla vas voda, da vas jebla. Dobro daj vodu, ionak sam onu kišnicu iz Mihelčićevog skloništa maloprije potrošio.
Krećemo usranom prečicom koja em je strma prema dole, em je zakrčena deblima. Sad već evidentno šepam i vučem desnu nogu za sobom kao strano tijelo.



Kako su žene uvijek pametnije nego muški, S me konačno uvjerava da uzmem njezin štap. Fala dragom Bogu i S i štapu i nekako se dovlačim do ceste. Ekipa me nestrpljivo čeka i nastavljamo dalje.
Još jedan susret s GSS-ovcima i sad sam siguran da ih je neko zapravo poslao da brinu o nama.
Dolazimo do KT11 - spomenik drvosječama i obavljamo još jedan veseli fotosešn.
Uz pomoć štapa rasteretio sam nogu i krećem se čisto fino, ovo je bolje od tablete.
Prestižu nas neki ultraši a mi ih bodrimo i podjebavamo istovremeno da su zadnji.
Blizu je i 12-a i krećemo prema KT13- izletište Vrelce. Ovo sve je čisti autoput i nalazimo je bez ikakvih problema i pitamo se zašto nam je lik iz GSS-a nadugo i naširoko objašnjavao tu 13-cu kad se nemre fulat. Valjda je mislio da smo neki debosi potpuno izgubljeni u vremenu i prostoru. Možda jesmo debosi ali nismo skroz izgubljeni. Slučaj.
Evo nas i na asfaltu. Ekipa šprinta napred a ja ostajem zadnji. Zove me Batica i veli da sam osvojio 7 dana nečega i pita da di smo više.
Velim da još par 100 metara i evo nas, kad evo njega ususret. Mučko đubre dalje podjebava za nekakvu nagradu i nemre vjerovat da smo tako spori. Preko 8 sati u ne prezahtjevnoj planinarskoj utrci.
Ma srči bre pesak konjino, zbog tebe i jesam ovdje. Stižem šepesajući, a tamo… Boris i Ivan mi se smješkaju, znači i oni su već tu.
Al neobičan je ovo sport, čak i kad si zadnji, ulaziš u cilj sretan ko malo dijete kad napravi pizdariju.
Plasman, poredak, postolja, nagrade, ultra, planinarska, jogging… who cares. Više od toga govore zadovoljna lica umornih trekera dok se kao gušteri sunčaju na livadi dok ja prolazim ciljnom ravninom, zapravo prilazim zapisničkom stolu.



I još kad sam vidio svoje prezime na glavnoj nagradi pomislih da ne može biti bolje. Neko je, valjda, okrenuo rang listu naopačke pa me sad čeka 7 dana Bjelolasice. Kad bolje razmislim ipak su nagrade važne, ako pripadnu meni.
No, ovo je treking i uvijek može bolje. Hladna piva i topli grah s kobajama, plus roštilj i tuna sa žara. Međutim, ne znam šta mi je poslije trekinga pa uopće nemam apetit. Jedva sam pojeo jedan tanjur graha i jednu kobaju. Na Zagorjetreku nisam niti to al za to su krivi dečki iz Lojzekove hiže koji su me šopali domaćim sirom i špekom na samoj stazi. A sad nisam već satima ništa jeo osim brusnica kojima nas je nudila doktorka, pa opet ne mogu jesti.
Zato mi je prva pivica legla ko budali šamar a drugu sam pio polako i s guštom.
Onda je još s razglasa zagrmila Azra i mislio sam da će biti tulum do zore. No, kako su sve prave ljubavi tužne tako i ova, trekerska, mora završiti tužno. Za pultom se pojavio, nazovimo ga za ovu priliku, DJ Višak i perfidno prekinuo Azru Majkama.



Znao je da se niko neće buniti ako stavi Bareta pa je još i veselo zapjevao
Teške drogeeee,
umjesto boje, jel misli konj da ga nismo čuli. Kad je vidio da mu je prvi dio plana uspio krenuo je na drugi dio paklene zamisli. Pustio je Divasice pa Coloniu pa još neki đubar i kad je vidio da se ljudi i dalje ne pakiraju stavio je Zečića.
Jadni trekeri uvidjeli su da je fajrunt i tužno pokupili prnje u autobus.
Autobus je bio posebna priča. Dok je Lovrec još jednom svima objašnjavao kartu i gdje su bile zamke a gdje prečice, DJ Višak nas je ubijao redom Novih Debila pa red one klape koja ima onaj jedan hit, pa redom Jelene Drozge i redom Mate Miše Milivoja Mikulandre Mojmira Kovača.

Začepio sam uši i u sebi vrtio onu staru: ‘trekerska je tuga pregolema, puče guma a rezerve nema’.

I love this game.