Bjelolasisica treking 2012.

azra - e, pa što

Ovaj izvještaj piše treker početnik koji je to postao zahvaljujući nazovi prijatelju Kristijanu u atletskim krugovima zvanom Kiki, Nikola, Bata, Batica, Moymir, Modžmir ili skraćeno budala.

Jer kako drukčije nazvati osobu koja te nagovori da svoj prvi (Medo)trek, umjesto na jogging (‘koji je za trudnice s djecom u kolicima’) prijaviš na planinarsku kategoriju?
A pri tom vrlo dobro zna da ti je najveći sportski domet u zadnjih par godina ustajanje u pol 3 da bi gledao NBA polufinale istoka uz hladnu piletinu i mlako pivo.
No dobro, preživio sam nekako to vatreno krštenje te još nekoliko trekinga i evo me sad na Bjelolasica treku 2012.
Idem na njega s razjebanim koljenom samo zbog ovisničke krize uzrokovane izostankom s vjerovatno posljednjeg Mljettreka (jebiga, radio petak popodne i nisam uspio naći mazohiste raspoložene za polazak oko ponoći s petka na subotu).

Prvo da se osvrnem na izbor datuma utrke. Pa dobro ljudi, ko normalan može stavit utrku 26.5. kad se dobro zna čiji se rođendan slavi dan ranije i da će većina poštenih ljudi pijančevati do duboko u noć?

Budilica zvoni, poklapam je i ostajem još samo minuticu ispod pokrivača. Minutica se, kako to obično biva, pretvara u pola sata i samo me neki unutarnji sat budi da još bar pokušam stići na vrijeme.
Skupljam stvari zbrda zdola i jurim najbrže što mogu, pipajući se u vožnji da provjerim jesam li ponio dokumente. Naravno da nisam i vraćam se doma, sad već siguran u kašnjenje. Uz hudu psovku grabim dokumente i krećem po drugi put. Pravim se daltonista i pičim kroz semafore neovisno o boji kojom svijetle.
Stižem na mjesto sastanka. Ipak dobar početak svega, jer busa još nema iako je 6:15. Ostajem u jakni da se malo ugrijem i grabim tople krafne s čokoladom koje nam je pripremio domaćin. Ima Boga.
Bus stiže u 6:30 uz opravdanje vozača da su njemu tak rekli. Genijalan potez organizatora moram priznat. Ulazim u bus i pozivam jugošvabu Maika da sjedne pored mene. Znamo se još od Kaj trekinga gdje nas je njegova žena vozila od Dupca do tunela (zbog nekih nelogičnosti u organizaciji prijevoza na toj utrci morao sam parkirati u Dupcu pa se snaći za prijevoz do tunela).
Koristim priliku da obnovim davno zaboravljeni njemački te između ostalog objašnjavam Maiku da se niš’ ne brine zbog kašnjenja busa jer utrka ionak ne može startati bez nas. Kad zapnemo u šprehanju prebacujemo se na engleski koji mi ide još gore tako da vrag zna jel’ on mene išta razumio. Ja njega nisam ništa.
Stižemo ipak na vrijeme a tamo nas čeka topla kava. Ubijam odmah dvije uz još jednu krafnu i konačno dolazim k sebi. Stajem u red za prijave a tamo još jedno ugodno iznenađenje, dobivam veliku kartu ali i majicu iako sam zakasnio s on-line prijavom za utrku. Dovoljno je bilo smuljati da sam se prijavio na vrijeme, hehe. Majica je predobra, jarko crvena, dobro će mi stajati ispod belog odela na misi u nedjelju.

Slijedi presvlačenje i pripreme za start.



Taktika za danas je sljedeća: lagano trčkaram na začelju uz osluškivanje koljena. Neću se više zajebavat da trčim uz bolove i samo pogoršavam stanje nego ću eventualno prijeći na lagano hodanje ili časno odustati.
Start, vrlo malo ljudi, šteta. Mislim da marketing ovih trekerskih udruga ne radi uvijek kako treba. Nek se ugledaju na Pašman Škraping i agresivno oglašavanje, prije svega na fejsu i po godinu dana unaprijed pa će imat preko 600 ljudi na utrkama.
Po asfaltu je sve u redu ali na livadi grbavi teren izvrće nogu u raznim smjerovima i koljeno me podsjeća da je tu. Hmm.




KT1 – romantično jezerce u šumi. Stajem u red za cvikanje i vadim fotić. Ovakvih je mjesta na stotine u lijepoj našoj i šteta je što su gotovo redovito obrasla šikarom i šumom. Kad bi se to malo uređivalo porastao bi nam natalitet bar 20%. Neko nestrpljiv me gura i skoro padam preko srušenog debla. Puštam ove kojima se žuri i još malo fotkam.
Inače, na KT1 na svakoj utrci bi trebalo stavit bar 3 cvikalice a ne da se uvijek stvaraju redovi.

KT2 –vrelo, sustižem neke zgodne komade koji su malo fulali stazu i tražimo KT2. Uputstva su malo nejasna a meni se čini da sam na brifingu čuo da treba prijeći potok. Cure se vrzmaju kako da to učine a ja nalazim dio žice koji je malo spušten i preskačem preko, unutar objekta vodocrpilišta. Još malo vrzmanja i vičem curama da vidim KT2. Malo ih čekam ali kad saznajem da nismo u istoj kategoriji produžujem sam drugom stranom predivnog gorskog potoka a cure se vraćaju istim putem kojim su došle.
Ali... prilikom preskakanja kamenja na presušenom dijelu potoka koljeno je odlučilo da danas više nećemo trčkarati pa tako nastavljam laganini hodom.
Brzo nalazim markiranu šumsku stazu i krećem prema KT-3. Čini mi se kao dobro mjesto za proljetne vrganje pa zvjerkam uokolo ali ništa, još je rano za vrganje. Sad me stižu i prestižu 2 super plavuše pa pokušavam za njima, čisto da nisam sam. One malo zastajkuju jer nisu sigurne gdje su pa ih ipak nekako stižem i objašnjavam da smo uhvatili ‘drugi makadam’ kako stoji u uputstvima i da je Čeka de Lux blizu (svaka čast ko smišlja ova imena). Taman kad nam se činilo da smo nekaj fulali, eto je Čeka. Zbilja je de Lux.
Osokoljeni pronalaskom odlučujemo se prečicom koja je ucrtana na karti vratiti na markirani put.
Nakon par minuta mlađa me plavuša upozorava da nije dobro što idemo prema jugu jer markirana je staza sjeverno a KT4 zapadno. Uvjeravam je da idemo prema zapadu ali ona pokazuje svoj kompas.
Dobro mala, ok, sad ću ti pokazat. Po prvi put u trekerskoj karijeri palim kompas i imam šta vidjet. Pa ovo slatko dijete je u pravu. Kak je moguće da me je iznevjerio moj urođeni kompas u glavi?
Garant je kriva karta koja nije orijentirana prema sjeveru pa mi se sve pobrkalo, ili ova gusta šuma i oblaci što mi zaklanjaju sunce ili Batica zvani luđak ili…
Čuj mala a kak se ti zoveš, a kolko imaš godina, a kaj delaš???
Aha, imaš 26 i doktorica si i završila si orijentaciju i baviš se trekingom i planinarenjem… dobro sad mi je bar malo lakše, više te ne gubim iz vida.
Trasiramo novu rutu i vraćamo se na pravi put taman da bi naletili na Ivana i Borisa pa sad bar znam da smo zadnji. Tražimo KT4 – kamen Noina arka. Staza je dobra, nije strma i koljeno se ne buni pa mi nije teško uzverati se iza svake veće stijene koja bi mogla biti taj neobični kamen da vidim jel tu kontrola. I napokon Ivan, koji je otišao malo naprijed, nalazi traženi cilj.
Veselo nastavljamo put i skrećemo lijevo za planinarsko sklonište J. Mihelčića gdje se nalazi KT9.
Uputstva i karta govore da je riječ o markiranoj planinarskoj stazi. Kako da ne. Osim ako se planinarskom stazom broji kad neko pijan baulja šumom i crta markacije po stablima. Mlada doktorka je najspretnija i jedva je pratim dok ostali zaostaju iza nas. Srećemo trekere koji su krenuli kontra smjerom i sad se spuštaju prema KT4 a ja postajem svjestan koliko ćemo zaostat za pobjednicima.
U dva navrata gubim tlo pod nogama i da sam kojim slučajem sam sigurno bi vrisnuo od bolova. Ovo ne bu dobro završilo, mislim si. Pitam doktoricu plavušu jel ima tablete protiv bolova. Veli da nema. Jebem ti sreću, od dvije ženske na svijetu koje nemaju tablete ove vrste ja naletim na jednu.
Konačno izlazimo iz šume i penjemo se do grebena Bjelolasice. Malo fotkanja i namještanja poza pa spuštanje prema skloništu s druge strane grebena.
Auuuu, lele, pri silasku koljeno boli li ga boli. Spor sam i stiže nas druga plavuša a dečki su zaglavili u šumi. Kako uvijek nosim nezamislivo male količine vode (ovaj put samo 1l) otpijam zadnji gutljaj i odlučujem da ako u skloništu ne bude zaliha, zovem GSS i nek dođu po mene makar i s helikopterom.



U šterni ipak ima vode, doduše pune trunja, pa si mislim kaj ću sad, imam vodu al imam i bolove? Pitam i ovu drugu plavojku jel’ ima ona tabletu? Nema, đizs, od dvije ženske na svijetu koje ne nose tablete protiv bolova, ja naletim na obje. Istovremeno.
Malo razgledavamo planinarsko sklonište iznutra. Baš je slatko. Odmah mi padaju na pamet perverzne ideje kak bi bilo super zaglavit s nekim ovdje usred zime. Zameten u snijegu do grla. S dobrom zalihom drva. Na jedno tjedan dana. Oraspoložen pozitivnim vibracijama odlučujem nastaviti dalje.



Samo još da vidimo hoćemo li nastaviti po grebenu gdje je dobar pogled ili se spustiti na makadam što je brža varijanta.
Kako smo ionak predzadnji biramo greben. Staza je naporna i teško prohodna a vrlo lijepi pogled na sve strane nagoni nas na stalno fotkanje. Čak sam i filmić snimio. Ovo, dakle, više nema veze s utrkom nego je čisto planinarenje.
Grebenu nikad kraja, polako nas napušta volja kadli konačno dolazimo do skijališta naznačenog na karti. Ovdje je svakako morala biti postavljena kontrola čisto radi davanja dodatnog poticaja trekerima. Da se mene pita ja bi kontrole postavljao svakih 100m. Pa ljudi bi letjeli stazom od silnih poticaja, ko u poljoprivredi.
Sad najteži orijentacijski dio, gledamo kartu i čitamo upute. Piše spustit se livadom do vrha dvosedežnice i kućice GSS-a. Spustit se livadom do vrha, hm, mislio sam da se inače do vrha penje, osim toga mi se nalazimo na vrhu dvosedežnice i gledamo u kućicu GSS-a a nismo se spuštali, pogotovo ne livadom. Ništa, ajmo prema dole pa ćemo vidjet šta i kako dalje. Livada se pretvara u neprohodnu šikaru pa se prebacujemo u nešto prohodniju šumu. Sad je druga plavojka najbrža jer mene obljeva hladan znoj od bolova a doktorica je malo nespretna kad je u pitanju nizbrdica. Ova prva nalazi ugostiteljski objekat koji se spominje u uputstvima.
Netko se opet našalio s trekerima. Trebalo je pisati: srušeni i napušteni ugostiteljski šupak a ne ugostiteljski objekat. Odakle mi samo ideja da će taj objekat raditi i da ću se tu naliti vodom? Bacam se na travu da si malo odmorim nogu ali curama se žuri i kreću bez mene. Idem za njima i prolazimo ispod druge dvosedežnice. Mamicu joj, to je ona o kojoj se piše. Sad bar znam točno gdje smo. Dalje imamo dvije varijante. Kolnim putem nizbrdo prema uputstvima ili makadamom prema karti što je duplo duže ali je manja nizbrdica. Cure kreću nizbrdo a ja ih pokušavam odgovoriti i lažem da je to krivi put, svjestan da ne bih idržao još jedno spuštanje niz grbavicu.
Međutim nisu ni one veslo sisale pa se ne daju a stvar spašavaju dva lika koja se pojavljuju iz šume i mahnito objašnjavaju da već 2 i pol sata lutaju u krug jer karta ne valja. Sad ni cure više nisu sigurne pa ipak krećemo prema mojoj želji, dakle makadamom. Zavoji i križanja se poklapaju s kartom pa mi dečki, A i G, vjeruju gdje se nalazimo iako su u početku bili skeptični.
Kako vrag nikad ne spava, ekipici pada na pamet da bi mogli malo potrčati. G ostaje uz mene a ostalih troje izdajica nam polako nestaju iz vidokruga. Gladijatorski je ovo sport i nikad ne znaš na kog se možeš osloniti. Ništa, napadamo nas dvojica KT10-šugavi vrh sami. S jugozapadne strane kao ima neki puteljak ucrtan na karti a sa sjeverozapadne ima jedna serpentina s koje ne bi trebalo bit problema naći vrh.
Odlučujemo se za drugu varijantu i krećemo. Serpentina je puno dalje nego što nam se činilo prema karti ali bar smo sigurni gdje smo i krećemo u penjanje. Negdje na pola uspona iz pravca SI nailazi nam odmetnuta trojka pa se opet spajamo i zbog njih malo mijenjamo kurs te završavamo na krivom tj. susjednom vrhu. Svi su uvjereni da smo na pravom i traže kontrolu. Šuma je i ne vidi se gdje bi bio drugi vrh pa zovem Kikija da mi veli kak izgleda vrh na kojem je kontrola. A vrh ko vrh veli, niš posebno, šuma okolo i kamena stijena u sredini. Ekipa odlazi prema zapadu??? pretražujući šumu uvjereni da smo na pravom mjestu. Doktorica i ja sjedamo na panj i odmaramo. Jasno nam je da je kontrola istočnije od našeg položaja. Ovih troje nema pa nema. Meni paše zbog koljena al’ ježi ga, nemremo čekat noć u šumi. Ajmo mi tam di treba bez ovih. Nakon par minuta čujemo dozivanje da jel’ smo našli 10-ku. Nismo, a nisu ni oni pa smo barem ziher da smo joj sve bliže. I taman tu negdje, evo je 10-ka. Vičemo iz sveg glasa i navodimo nevjernike do nas. Kad smo se svi okupili i pocvikali kartone veselju nema kraja pa se fotkamo u 14 poza a curama se od smijeha malo pripišalo. Produžujemo boravak na 10-ki zbog piš pauze i govorimo curkama da ne idu predaleko jer da ih ne budemo gledali a čak i ako budemo, ne bumo vidli ništa što već nismo vidjeli. Koristim priliku i zovem Nikolu Stamenića da mi veli jel postoji onaj puteljak ucrtan na karti koji bi nas doveo do makadama. Veli da ne i da pičimo prema sjeveru i gađamo gornji makadam jer inače ne budemo znali na koji smo makadam izbili. Gledam kartu i nije mi jasno zašto na sjever kad je KT11 na JI. I ja sam našao kog ću zvat za pomoć…

Idemo mi za tragovima na zemlji prema istoku pa ćemo vidjet dalje. Nailazimo na neki šumski put i sretni se spuštamo do makadama. Taman kad smo se pitali koji je to zapravo makadam nailazi džip GSS-a.
Dečki su malo zalutali pa im pokazujemo na karti gdje su. Ili je bilo obrnuto, nije sad bitno.
Zauzvrat, nude nam da sjednemo na krov i da nas povezu dio puta.



Nisam ni sam vjerovao riječima koje su mi izlazile iz usta. Dečki odlaze a ja ih gledam s tugom u očima i mislim si, pa šta sam onda ja ako je Modžmir budala? Hodamo makadamom 10-ak minuta i opet nailazimo na GSS-ce, taman da nam pokažu jednu prečicu kroz šumu. Prečica je strma za popizdit ali mi prije skretanja na nju pada na pamet spasonosna ideja i pitam ih za tablete protiv bolova. Nemaju. Pa koji q… imate ak nemate tablete protiv bolova. Pitam ih za malo rakije. Nemaju. Bilo kakva žestica. Nula bodova. Pa dobro šta imate? Vodu, veli. Jebla vas voda, da vas jebla. Dobro daj vodu, ionak sam onu kišnicu iz Mihelčićevog skloništa maloprije potrošio.
Krećemo usranom prečicom koja em je strma prema dole, em je zakrčena deblima. Sad već evidentno šepam i vučem desnu nogu za sobom kao strano tijelo.



Kako su žene uvijek pametnije nego muški, S me konačno uvjerava da uzmem njezin štap. Fala dragom Bogu i S i štapu i nekako se dovlačim do ceste. Ekipa me nestrpljivo čeka i nastavljamo dalje.
Još jedan susret s GSS-ovcima i sad sam siguran da ih je neko zapravo poslao da brinu o nama.
Dolazimo do KT11 - spomenik drvosječama i obavljamo još jedan veseli fotosešn.
Uz pomoć štapa rasteretio sam nogu i krećem se čisto fino, ovo je bolje od tablete.
Prestižu nas neki ultraši a mi ih bodrimo i podjebavamo istovremeno da su zadnji.
Blizu je i 12-a i krećemo prema KT13- izletište Vrelce. Ovo sve je čisti autoput i nalazimo je bez ikakvih problema i pitamo se zašto nam je lik iz GSS-a nadugo i naširoko objašnjavao tu 13-cu kad se nemre fulat. Valjda je mislio da smo neki debosi potpuno izgubljeni u vremenu i prostoru. Možda jesmo debosi ali nismo skroz izgubljeni. Slučaj.
Evo nas i na asfaltu. Ekipa šprinta napred a ja ostajem zadnji. Zove me Batica i veli da sam osvojio 7 dana nečega i pita da di smo više.
Velim da još par 100 metara i evo nas, kad evo njega ususret. Mučko đubre dalje podjebava za nekakvu nagradu i nemre vjerovat da smo tako spori. Preko 8 sati u ne prezahtjevnoj planinarskoj utrci.
Ma srči bre pesak konjino, zbog tebe i jesam ovdje. Stižem šepesajući, a tamo… Boris i Ivan mi se smješkaju, znači i oni su već tu.
Al neobičan je ovo sport, čak i kad si zadnji, ulaziš u cilj sretan ko malo dijete kad napravi pizdariju.
Plasman, poredak, postolja, nagrade, ultra, planinarska, jogging… who cares. Više od toga govore zadovoljna lica umornih trekera dok se kao gušteri sunčaju na livadi dok ja prolazim ciljnom ravninom, zapravo prilazim zapisničkom stolu.



I još kad sam vidio svoje prezime na glavnoj nagradi pomislih da ne može biti bolje. Neko je, valjda, okrenuo rang listu naopačke pa me sad čeka 7 dana Bjelolasice. Kad bolje razmislim ipak su nagrade važne, ako pripadnu meni.
No, ovo je treking i uvijek može bolje. Hladna piva i topli grah s kobajama, plus roštilj i tuna sa žara. Međutim, ne znam šta mi je poslije trekinga pa uopće nemam apetit. Jedva sam pojeo jedan tanjur graha i jednu kobaju. Na Zagorjetreku nisam niti to al za to su krivi dečki iz Lojzekove hiže koji su me šopali domaćim sirom i špekom na samoj stazi. A sad nisam već satima ništa jeo osim brusnica kojima nas je nudila doktorka, pa opet ne mogu jesti.
Zato mi je prva pivica legla ko budali šamar a drugu sam pio polako i s guštom.
Onda je još s razglasa zagrmila Azra i mislio sam da će biti tulum do zore. No, kako su sve prave ljubavi tužne tako i ova, trekerska, mora završiti tužno. Za pultom se pojavio, nazovimo ga za ovu priliku, DJ Višak i perfidno prekinuo Azru Majkama.



Znao je da se niko neće buniti ako stavi Bareta pa je još i veselo zapjevao
Teške drogeeee,
umjesto boje, jel misli konj da ga nismo čuli. Kad je vidio da mu je prvi dio plana uspio krenuo je na drugi dio paklene zamisli. Pustio je Divasice pa Coloniu pa još neki đubar i kad je vidio da se ljudi i dalje ne pakiraju stavio je Zečića.
Jadni trekeri uvidjeli su da je fajrunt i tužno pokupili prnje u autobus.
Autobus je bio posebna priča. Dok je Lovrec još jednom svima objašnjavao kartu i gdje su bile zamke a gdje prečice, DJ Višak nas je ubijao redom Novih Debila pa red one klape koja ima onaj jedan hit, pa redom Jelene Drozge i redom Mate Miše Milivoja Mikulandre Mojmira Kovača.

Začepio sam uši i u sebi vrtio onu staru: ‘trekerska je tuga pregolema, puče guma a rezerve nema’.

I love this game.