Velebajt 2012. - Poskok III

U trekerskim krugovima Velebit je navodno majka svih utrka i jedan od najtežih ako ne i najteži treking u sezoni. Zabrinut tom spoznajom imao sam namjeru dobro se pripremit za svoj premijerni susret s tom grdosijom. No, umjesto snage i kondicije na dva trekinga koja su mi trebala poslužit kao priprema, samo sam uspio skrhat koljena do kraja. I sad fino krećem na Velebit nakon 2 + 2 + 2 tjedna potpunog mirovanja s 2 odrađena trekinga na Risnjaku i Bjelolasici kojima sam narušavao mirovanje.



Po prvi put odlučujem se krenuti dan ranije kako bi konačno na jedan trek došao naspavan a uz put ću posjetit 100-kaše u Starigradu koji startaju dan ranije. No, kako vrag nikad ne spava zbog nesreće češkog busa i problema na cesti, mijenjam rutu putovanja i dolazim direktno u Karlobag malo uoči starta.
U Karlobagu je pravi toplotni udar, pozdravljam neka poznata i neka nepoznata lica, fotkam start i mislim si – jadni ovi ljudi, pa koji ih vrag tjera da jure 100km po ovoj vrućini a onda još i cijelu noć i sljedeći dan a sve skupa po takvim nedođijama gdje je lakše sresti vuka nego čovjeka.
I još masno plaćaju za to onom sadisti koji je sve to opako smislio.



Uzrujan ovom spoznajom i sav skuhan bježim dalje do Paga i bacam se u more. Danas neka uživam a sutra ću da patim.

Navečer nešto ćakulamo na terasi i velim ja šogiju ajde sutra sa mnom da vidiš malo kak sve skupa izgleda a sve u želji da me poveze autom i dočeka poslije utrke jer se bojim da li ću uopće moći sjesti na motor i održati se na njemu poslije naporne utrke i bolova za koje znam da slijede.



Šogi je super lik i ne treba ga puno nagovarat na puno luđe stvari a kamoli na neš' ovak pametno.
Po prvi put uoči utrke spavam više od 8 sati u komadu, doručkujemo i odlazimo put Starigrad-Paklenice. Stižemo na Trg Marasovića a tamo dobro poznati, veseli muving kao i uoči svake utrke. Gledaju se karte, dogovaraju taktike, sređuje oprema, čeka se red za prijave i pozdravljaju stari znanci.

Gleda šogi sve to pa vidi i on što je svima jasno, da ima dosta zgodnih trebica. Veli, čuj idem i ja s tobom. Di ćeš sa mnom jebote, nemaš ni ruksak ni vodu ni hranu ni opremu, ništa. Dobro da nisi u japankama došao. Nema veze, veli on, idem s tobom samo malo pa se lako vratim. U redu šogi, al odi si bar kupi flašu vode jer 1 litra nije dosta ni za mene a kamoli za dvojicu po ovoj vrućini.
I tako, dok šogi odlazi po vodu Šimun najavljuje proglašenje pobjednika 100-ke jer su prvih troje mazohista već u cilju. Ajde baš da vidim jel' Moymir među njima. Kad gle, konjina je 2. Nije loše ali svejedno je opet gutao prašinu iza Lesija. Treći je neki lik u smiješnim čarapicama.
Taman sam mislio čestitat mu ali vidjeh neku prazninu mu u očima i da ne doživljava baš previše svijet oko sebe koliko je iscrpljen. Nema veze čestital bum mu poslije današnje utrke.

Šogi se vraća s vodom a ja preventivno gutam jedan voltaren rapid i mažem si koljena voltaren gelom ali zaboravljam na steznike koji ostaju u ruksaku. Eksamo još 2 Red Bulla kojim nas nude zgodne hostese (hvla vam sponzori, Bog vas blagoslovio) i startamo. Za razliku od većine trekera koji se jasno raspoznaju po trekerskoj opremi šogi izgleda ko da ga je poplava donijela među nas pa mu vješam oko vrata fasciklu s kartom i uputstvima da bar malo liči na nešto kad već nema ni broj na prsima ni bilo šta drugo po čemu bi se uklopio u ovo šareno društvo.
Taktika je ista kao i na zadnje 3 utrke, polako pa onda malo sporije.
Laganim hodom kroz kanjon Paklenice stižemo do skretanja za Manitu peć, špilju uz koju me vežu ne baš lijepe uspomene jer sam svojedobno tuda vodio skupinu učenika koji su mi skoro pocrkali na putu do gore. Ni sad nije puno bolje jer sunce nemilice žeže a vjetra ni od kuda. Počinju tradicionalni bolovi u desnom koljenu i sjetim se svojih steznika koje na brzinu navlačim.
Malo si olakšavamo situaciju zezajući se s nekim simpa curama iako riječi teško izlaze iz usta dok hvatamo molekule kisika u ovom paklu. Imaju baš slatka dupenca pa je zgodno hodati par metara iza njih.

Da stvari ne idu dobro svjedoči odustajanje nekih inače odličnih natjecatelja/ica koji se spuštaju suprotnim smjerom od nas. A kod pećine čeka nas prvo prvo razočarenje, zatvorena je. A baš sam imao briljantnu ideju kak ćemo se unutra fino ohladit jer je Manita peć hladnija od frižidera bez obzira na vanjske temperature. Znoj mi kapa u oči i ne raspoznajem odmah starog frenda Gibija. Pa Gibi kaj tu delaš, ti si na ultri i trebao bi biti daleko naprijed ak misliš ulovit limit na Rujnu. Odustajem prijatelju, veli on, ne mogu po ovoj vrućini jer ću se uništit. I nije jedini, pred pećinom se vode razgovori samo o tome ko odustaje a ko nastavlja dalje. Šogi, kaj ćemo mi? Ma idemo buraz dalje, nema predaje. Šogi je oduvijek bio životinja. Cvikamo kontrolu KT-1 i krećemo na još strmiji uspon preko Kuka od Manite peći i stižemo jednu grupicu s nekoliko zgodnih cura. Sa zakuhanim mozgom upucavanje nam je krajnje loše i jedino je vrijedna spomena fora da ćemo im nosit ruksake ak se skinu u toples.
Nisu pristale i zato su sve sporije pa čak pomišljaju da se vrate nazad. Mi ih napuštamo i sustižemo novu ekipicu u kojoj se nalazi i jedan neobičan par. Nešto ih upitasmo ali nam odgovaraju na engleskom. Ne razmišljam više racionalno i prestižemo ih s uvjerenjem da su to natjecatelji stranci jer na svakoj treking utrci ima i takvih debosa. Oni plaze za nama i čujem ih kako pričaju njemački. Da nije Maik, naš jugošvabo treker, poveo sa sobom neke nove jadnike?



Nalazim komadić hlada iza jedne stjenčuge i promatram ih malo bolje. Jebote, pa ovi nisu uopće nikakvi natjecatelji, nemaju ni brojeve, ni ruksake čak ni pokrivala za glavu. Oboje imaju po jednu malu bočicu s vodom a ženska je k tome još u sandalama. U jebenim spužvastim sandalama, dobro da nije u kroksicama!!! Govorim šogiju svoja zapažanja a on veli da su oni vjerovatno ko i on, vidjeli skupinu veselih ljudi pa se prikopčali. Ma prikopčam ih ja na struju ovak blesave. Šprehamo nešto bez veze na njemačkom tipa kak je super dan za planinarenje i slično kad se frajer razleti po stijeni a bočica mu se otkotrlja. Gledamo ih jadne i vidimo da ženska u svojoj uopće nema vode. O, Sveti Jebem, kud si baš mene nanio na ove morone?
Šogi je dobar čovjek al' budala i kaže ajde da im damo naše vode. Ajde šta da im čovjek radi i točimo im pola litre naše vode a nije baš da nam je još puno ostalo od 2 litre.
Reko, hajmo sad što dalje od ovih kretena al ovi sad piče za nama ko kad se smiluješ psu lutalici pa ga podragaš a onda ga se ne mo'š riješit. A mene hvata desno koljeno i ne mogu brže sve i da hoću. Šogi im još daje i jabuku a ja ga šaljem u mp3 i velim nek si ih nosi doma kad su mu tak dragi.
Spuštamo se niz neke litice gdje na jednom dijelu se moraš držat i rukama i nogama i zubima da ne odletiš i mislim si pa jebote Šimune zakaj u light kategoriji stavljaš takve staze, jel hoćeš da se neko ubije pa da zabrane Treking ligu? Daj to ultrašima, ko ih jebe, oni ionako nisu normalni.



Taman dok to promišljam otrgne se kamen za koji sam se primio desnom rukom i prozuji mi pored glave. Ušima sam se priljepio za stijenu i opsovao iz sveg glasa zna se već koga.
Nekako sam se dokopao stazice i stao da izbrojim 3 Očenaša i reko aj' sad da vidim ove švabeke kak će se razletit da mi bar nešto uljepša dan. Međutim Švabica je spretna i ko divokoza se u tim svojim sandalicama spušta dolje. Pružamo im ruke i nastavljamo svi skupa dalje. Nizbrdica je i sve teže se krećem. Štap je u punom pogonu i sad mi je žao što nisam ponio i drugi jer mi se javlja i drugo koljeno s kojim nisam imao problema još od Mosor Grebbeninga. Prolazimo Vidakov kuk i nalazimo jedan lijepi kameni plato u debeloj hladovini. Mažem si koljena s gelom i drmam još jedan voltaren. Švabe me s neskrivenom zavišću gledaju kako potežem iz boce pa moram dati i njima. Sad se uopće ne trude pretočiti u svoju bocu nego piju iz moje. Do dna. Dno dna, jel to ta Europa kojoj težimo?
Uz jedan mali fulanac probijamo se u većoj skupini do asfalta koji vodi do KT-2. Čekam šogija a onda zajedno čekamo švabe. Oni se zadnji probijaju iz šikare na asfalt i objašnjavamo im da imaju sat i pol po asfaltu do Starigrada. Crveni su u licu ko rakovi i nisam siguran da će preživjet ak ih ne pokupi neko s autom. Pozdravljamo se s njima i krećemo prema Vagancu. Hvata me panika zbog vode jer je cijela skupina otišla ispred nas dok smo mi čekali bubašvabe i moguće je da će nam bagra sve popit.

Srećom, strahovi se nisu obistinili i vode je bilo u izobilju, jedino nije bilo onih cura s Red Bullom koje su trebale bit na dvici. Nema veze i voda je predobra a žene me danas više ne zanimaju. Cvikam KT-2 i žurimo na Rujno da uhvatimo limit. Na usponu se upoznajemo s jednom medicinarkom iz Virovitice i čisto informativno me zanima da li ima tablete protiv bolova. Naravno da nema. Da mi je znat šta uče te ljude u školi i na faksu?
Putem srećemo još dosta ljudi koji odustaju i vraćaju se za Starigrad. Pa šta je taj uspon tako težak?
Kako smo se pripremili na najgore ispalo je bolje nego smo se nadali. Hvatamo makadam za Rujno i srećemo još jednu skupinu za koju smo mislili da odustaju jer idu u kontra smjeru ali se ispostavilo da su oni već obavili kontrolu na Rujnu i traže skretanje za vrh Golić. E, ježi ga, onda ste malo fulali, vraćajte se nazad.
KT-4 Rujno. Vukojebina gdje je i Bog davno rekao laku noć u tom času izgledala mi je kao raj. Rajski zeleni raj. Ledena voda iz bunara i debela hladovina uokvireno bijelim velebitskim vrhovima, može li čovjek uopće tražiti nešto više od života u ovom trenutku.



Po travi leže živi mrtvaci i teško je reći kojoj kategoriji pripadaju jer ima tu i 100-kaša i ultraša i nas light jogurtaša. Mnogi se odlučuju na odustajanje a šogi, stari ratnik, skompao se sa specijalcima i dogovorio prijevoz s njima u autu jer imaju dva slobodna mjesta. Jesi ti pri sebi? Sad kad još imamo samo jedan mali uspon a onda silaženje u debeloj hladovini da odustajemo? Pa jesi rek'o da te bole koljena? Jesam, al bolim i ja njih pa da vidimo ko će duže. Šopam ga jabukom i vadim dvije vrećice sponzorskog magnezija (hvala Encian) i odlučujemo se za dalje.
Konačno hvatamo šumetinu i poslije Golića smo cijelo vrijeme na stazi u hladu.
Markacije su cijelim putem odlične pa tako i ovdje. Izgleda je Šimun osobno prošao cijelim putem s kanticom i kistom u ruci.

Jedan dečko je ispred nas i točno drži tempo koji nama paše pa se ne osvrćemo na neodgovorne pojedince koji nas prestižu. Koljena sve teže podnose nizbrdicu i uzimam treći voltaren. Sad je lijevo kritičnije nego desno jer sam ga previše opterećivao.

Prelazimo neki potok i tankiramo još malo vode da nam izdrži do planinarskog doma.
I konačno zadnja kontrola – planinarski dom. Tu mi zapisuju prolazno vrijeme i objašnjavaju grešku na kontrolnom kartonu jer su na njemu dvije 9-ke a fali 8-ca.
Sad više nema zajebancije i odlučujemo sjesti na pivo. Imaju samo male pa naručujemo još jednu rundu. Prestiže nas ko god stigne a mi ližemo rane u miru i tišini. Tražim gel a usput nalazim i brusnice na koje sam skroz zaboravio. Kad smo se dobro napojili odlučujemo da sad trčimo do kraja. Preventivno gutam i četvrti voltaren i krećemo. Ovo se pokazalo kao loša ideja jer me od piva i tableta čopila neka čudna žgaravica. Na ravnim dijelovima trčimo a na džombastim padinama hodamo te nakon pola sata stižemo do asfalta. Ostavljam šogija i trčim dalje. Na žalost prestižem samo jednog trekera koji me pokušava pratit ali brzo odustaje i konačno sam na cilju.
Zaustavljam Run Keeper aplikaciju i proučavam statistiku. 2 300m visinske razlike, e pa nabijem onog ko je napisao u Info dokumentu utrke da je 1300m.
Stiže i moj vjerni pratilac a ja ga dočekujem s pivicom. Dok on dolazi k sebi ja tankiram grah, nareske i gomilu kruha pa si na zidiću priređujemo pravu gozbu. Prvi put da sam gladan ko pas nakon trekinga.
Svako malo naiđe neko poznat pa komentiramo malo utrku i svi se slažu da je bilo jebeno ali odlično. Čak i oni koji su odustali ili nisu skupili sve kontrole. Čudan je taj trekerski živalj, što ih više ubiješ u pojam to su sretniji. Napokon čestitam i Batici i malo ga kurim da kak je dozvolio Lesiju da ga opet dobije a on je kao velebitski geMpard. Bit će prije velebitska degenija.

Padaju prvi dogovori oko Durmitora i napokon odlazimo. Ja sretan što sam završio još jednu utrku i što ću sad konačno odmoriti koljena kak se spada a šogi jer je skinuo trekerski junf. Makar u tajnosti i ilegalno. Jebi ga rista, junfovi se najčešće tako i skidaju.

I love this game.