pjesak u gaćama

Avanture sa hranom (I)

Evo sad sam u Meksiku već skoro tjedan i pol i već mogu napisati post samo u hrani. Za sada ću staviti ovaj (I) nastavak, jer mislim da je ovo tek početak.

Ko me pozna zna da sam ja tip osobe koja je blago rečena izbirljiva kod hrane, te uvijek svaki zalogaj nečeg novog stavljam prvo pod nos, pa okrećem ono što imam nabijeno na vilicu na suncu, samo da vidim što točno stavljam u usta.
E sad, za nekog poput mene, ovaj prvi tjedan je bio koliko stresan toliko i uzbudljiv. Španjolski jezik je još, tj. je još je prelagani izraz, uvelike problem. Kako se još nisam baš previše snašao, te još istražujem susjedstvo, biranje obroka se svodi na to da hodam po ulici i ako vidim fora restoran uđem.

Sad opet ko me opet zna, zna da sam lijen u nekim stvarima, i naravno mogao ih proučavati jezik, bla bla vidjeti kako se koje jelo veli, ali ne da mi se pa riskiram.

Ovdje moram opet napomenuti, da sam veliki fan meksičke hrane, te sam odlučio iskusiti nju u svim oblicima bojama i načinima. I mogu se pohvaliti da mi za sada uspijeva. Ali, sve to donosi određene probleme.
Glavi među njima je da od nekoliko puta koliko sam naručio hranu, nisam nikad znao što sam točno naručio, dok nije došlo na stol.
Ovo me podsjeća na Rusiju gdje zbog ćirilice nisam mogao naručiti jelo sa menija. Ovdje je drugačije, iako velim, te vide da ne znam španjolski, dobijem španjolski jelovnik. A na njemu toliko stvari. Pa onda gledam gledam i na kraju se ulovim za jednu riječ koju znam. Bila to fahita, taco ili nešto treće. Ali generalno vjerujte mi takvih jela ima malo. Pa onda moram ići na buf.

Evo primjera.
Šećem se i vidim neki restoran koji izgleda kao domaća kuhinja, i lijepo sjeo, došla žena, vidjela da ne znam jezik, uspjeli se dogovoriti čaj ili kava. Rekoh čaj, jer kavu ne pijem.

I dobijem ovo. Čaj od kamilice. Sad, čaj od kamilice kod mene samo dolazi u slučaju da imam upaljeno oko i stavim si vrećicu na oko. Mrziiiiiiiiiiim čaj od kamilice. Ali nije da samo mogao reći, pa kud bas kamilica, jer DA ZNAM reći to, reko bih. I popio ga. Iako nisam guštao. Dobio ovo za hranu.

Fajite punjene piletinom, grah sa strane, sir gore i ovo zeleno, koje je ljutkasto, ali opet nije toliko. Iako još nisam saznao kaj je to. Quacamole nije, jer je pretekuće. Bilo fino, ali ono čaj mi je sve zasro. Na kraju rekao "orange juice" misleći da je to kao internacionalno. I kaj sam dobio. Račun. Ništa od soka. Da sam tada samo znao da je naranča ovdje naraja. Toliko o govoru i komunikaciji.

Ručak na poslu.

Burito punjen rizom grahom, piletinom i definitivno najbolji pečeni krumpir koji sam ikad jeo. Sad ne znam kako su ga pripremili, ali krumpir je bio, ne bih rekao poliven limunovim sokom, već nekako pečen na njemu. Kiselo, a opet slatkasti okus krumpira su išli fenomenalno zajedno. Meni je krumpir uvijek samo nešto sa strane, ipak sam iz Međimurja, ali ovo je bilo super. I imajte na umu da je ovo iz običnog restača u shoping malu. Salata je bila odlična također. I opet ovo zeleno, kaj ne znam kaj je. Moram nekog Meksikanca pitati.

Jedna večera.

Quacamole, zapečeni luk, pečena piletina i ovo zeleno. E sad ja nisam ljubitelj kuhanog povrća, pa ne znam kaj je ovo zeleno, pa zagrizao polovicu da probam. Uffffff, koja pogreška. Neke ljute papričice, prema kojima su domaći ljuti feferoni slatka tajna bomboni. Jako ljuti pomalo slatkasti okus koji se od jezika brzinom munje proširio na sinuse, nos. Zasuzile mi oči, nos procurio. I to mi je bio prvi zalogaj. Bolesno. Nakon 5 min kašljanja, di su me svi gledali, mora da sam bio crveni kao rak, desio se ludi dio.
Počeo jesti nakon toga i ostao totalno zaprepašten. Iako me sve još peklo, nisam mogao vjerovati koliko je hrana bila puno, kako da opišem najbolje, pa bila je življa. Iako sam sve zguro u taco, osjećao sam kukuruz u tacu, onaj suhi okus piletine, luk, qucamole ako mi se mekano preljeva jezikom. Stvarno je bila eksplozija okusa u ustima, onako kako to vidite na TV reklamama. I vjerujem da zbog toga jer mi je papričica pročistila i nos i probudila jezik iz kakvog stanja da je bio prije. Stvarno sam bio zaprepašten.

Nachos

Limun je ovdje svetinja. Ima ga svugdje, sve je kiselkasto. Čak ako su okusi ljuti ili ne, uvijek se osjeća taj okus limete. Nipošto limuna, ovo je drugačije.

Evo primjera gdje sam popušio big time.

Odem na doručak i naravno velim mu samo sok, dofura mi kavu, i sok i voćnu salatu. Nakon toga naučio riječi NE i SAMO i ILI.
Prvo me sjebo jer sam naučio reći sok od naranče, i onda mi veli da nema to, pa mi veli neku riječ i skužio sam da ima to drugo pa da to mogu uzeti. Ja samo reko SI SI, i kaj sam dobio. Sok od grejpa, pa kud kvragu. Kud baš grejp.

Uglavnom opet gledam meni, i na meniju pišu glupa imena koja ništa ne znače. Naručio nešto pod doručkom koje se zvalo nešto RANCHEROS. Mislio ranč, konji, meso, težak život, jaka hrana. Naručio i dobio ovo.

Jaja na dva tacosa, koja se ne vide i koja su plivala u ovome sosu. Znate kad malom djetetu date da poliže limun pa napravi onu facu. E točno to sam ja napravio. Ovo zeleno nemam pojma kaj je, ali glavni sastojci su mu malo brašna brijem i jebeni sok od limete. Znači jeo sam jaja na oku koja su bila namočena u najkiseliju stvar koju sam ikad probo. I znate kaj, pojeo sam i bilo je ok. Kad mi mama pročita ovo ubiti će me jer doma ne bih nikad probao nešto takvo, hihhih.

Ahhh, napisao se, možda mogao dva posta, ali brijem da će biti stvari za pisati još.

I još jedna stvar, svi koji su probali meksičku hranu van Meksika, ne mogu reći da su jeli meksičku hranu. Sjećam se neki intervju sa Penny iz Big Bang Theory, koja je rekla da kad je posjetila Mexico je bilo super, ali njoj je draža Američka meksička hrana od meksičke hrane. Ta izjava poprilično objašnjava stvari.

P.S.
Pozdrav iz vrlo sunčanog Mexica.

25.03.2013. u 10:21 sati | 4 Komentara | Print | Link | Na vrh

Pozdrav iz Mexica

Prvo da svima zaželim dobro jutro, hehehe.
Evo skoro nakon dvije godine pauze vratio se pisanju bloga. Vjerujem da su me zaboravili svi ljudi koji su me pratili. Pa ako ćete danas ili u budućnosti početi čitati blog, toplo preporučam da pogledate i starije postove, da malo dobite osjećaj o mojem načinu pisanje te samoj temi bloga. Ljudi su rekli da imam smisao za ovakve stvari :-) . Za sve one koji znaju tko sam, pa lijepo je vratiti se na blogersku scenu.

Bez da previše ulazim u neke isprike te razloge mog izbivanja, pokušati ću sve su sumirati u jednu rečenicu. Izgubio sam volju, te inspiraciju, ponajprije samime time što sam puno vremena proveo u Njemačkoj, koja iskreno toliko normalna,te usudio bih se reci dosadna, da nisam imao o čemu pisati. A tko želi čitati postove o normalnim stvarima.

Uglavnom ako ste se upoznali sa blogom, znate da putujem puno. Trenutna destinacija je Mexico, Mexico City. Stigao sam tek pred koji dan, tako da iskreno ne mogu puno reći o zemlji, ali samim putom u Mexico sakupilo se dovoljno materijala za post.

Prvo da počnem samime time da je put u Mexico bio noćna mora. Razlog za to je bio snijeg. Prokleti snijeg. Vrijeme u Hrvatskoj je također jedan razlog zašto sam se htio maknuti. Moram u ovome pohvaliti pilote Croatia Airlinesa jer smo se u Frankfurt spustili na pistu koja je većim dijelom bila pokrivena snijegom. Što je bilo prvo za mene. U jednom trenutku sam mislio da ćemo samo bočno otklizati sa piste, sve u svemu bas je bilo zabavno.

Uglavnom tada se desilo ovo:

Toplo se nadam da nikog nikad neće zateći ovaj prizor. Posljedica ove slike je preko 800 otkazanih letova i 1500 ljudi koji su spavali po vojničkim krevetima na aerodromu. Ja na sreću nisam bio jedan od njih, ehehehee.
Imao sreće pa sam sa frendom iz Hrvatske koji je isto išao u Mexicu ulovio hotel, 50km od Frankfurta, jer vjerujte mi u krugu od 100km nije bilo hotela.

Evo hotela.

Kad sam se probudio skužio di sam.

Našao se u predjelu Rajne. Predivno područje. Ako želite više o tome, evo linka, pisao sam već o ovome predivnom području Njemačke.
Drugi dan sam uspio poletjeti i evo me u Mexicu. 11:15h leta. Moj rekord.

Prvi dojmovi ove zemlje, ufff. Jedino što mogu reći da mi je izašao osmijeh na lice. Evo jedne slike

Ovo je izlaz sa zračne luke koja izgleda poprilično moderno. Čim sam vidio ovo znao sam da automatski imam više materijala za pisati u ovih 10 minuta nego što sam imao u dvije godine u Njemačkoj. Što je kad malo pogledate žalosno, jer sam iskreno sjeban da morao otići u egzotičnu zemlju da bih osjetio uzbuđenje, ali opet nije ni toliko čudno sa obzirom da sam uvijek bio po nekakvim takvim zemljama. Sama slika pokazuje hrpu štandova sa hranom, ali o tome malo više dalje u postu.

Evo slike muzeja, da malo dignem blog i kulturološki. Samo me nemojte pitati kakav je to muzej. Nalazi se pokraj mog ureda.
Muzej i hotel i sve se nalazi u dijelu Mexico City-a koji se zove Polanco. Biznis susjedstvo koje bi trebalo biti jedno od sigurnijih dijelova grada. Jer naravno Mexico nikako nije sigurna zemlja, bar po svemu što sam čitao, ali kao što je bilo u slučaju JAR-a, sve je u oku promatrača. Meni je tamo bilo fenomenalno.

A sad par zanimljivosti:
Jezik moj pregradi Španjolski koji ne znam. Znam one glupe izraze kao svako dijete 80-ih koje je gledalo hrpu Meksičkih sapunica (ne ovo tursko sranje), tako da znam neke stvari, ali opet fale mi osnovne stvari. Riječi tipa: koliko, kada, ovdje, gdje, tu tamo, brojanje (koje sam savladao toliko za znam bar nešto). Sekica mi je magistrirala Spaniš, pa ću nju gnjaviti.
Činjenica da je Mexico City na 2500m. Što se vjerujte osjetilo prvog dana, u glavobolji, laganoj vrtoglavici, te činjenici da ste mogli uzeti puna puna pluća zraka i opet imali osjećaj da trebate još bar dva pluća zraka više. Mnogi rekli da im je nos krvario, te da nisu mogli spavati. Ja tih problema nemam, ali zapušem se brzo. Ali nakon tri mjeseca ovdje, ima da se vratim doma i otrčim maraton. Izazivam sve na squash, SVE.

Hrana. Ahhh hrana.

Ured je u ogromnom shoping centru, u tornjevima uredi u podnožju dućani i tipični američki food courts. Budući da sam veliki obožavatelj meksičke hrane otišao na mjesto gdje se prodavala Meksička hrana. Ne bih se usudio reći koje li greške, ali ....... Naravno sve je na Španjolskom. Budući da je ovo poslovno mjesto, prodavač mi je čak objasnio neke stvari, ali gledajući sliku osim graha i riže i onog malog deserta sa bananama nisam znao što ću naručiti. Tamo ispod onog bijelog što izgleda kao kokos, a ja mislio da je sir, a nije ništa od navedenog su neke rolice. Ovo crveno je krumpir i nešto što bih rekao da je meso, ali nisam siguran. Piće isto nemam pojma što je točno, samo znam da je druga opcija bila neko mlijeko ili nešto slično. Sve u svemu hrana je FENOMENALNA. Prefina, ali majke mi toliko začinjeno i ljuto nisam jeo nikad u životu. Čak i na bliskom istoku gdje sam došao u dodir sa indijskom hranom. Uglavnom hvala bogu nije bilo sranja, khm khm, u bukvalnom smislu, ali bilo je blizu, hihihihihh. Međutim ako se naviknem na ovu hranu ovdje, doma ću morati zaliti meso kilom papra da dobim isti osjećaj. Sve u svemu, jedan dan ovakva hrana jedan normalna, ali naviknuti ću se na nju. Jer nju obožavam.

Toliko od mene za sada. Malo je duži post, ali imajte na umu da je nastajao skoro dvije godine, pa se nakupilo.

P.S.
Još nisam odlučio ako su Meksikanke zgodne (zašto to pišem, jer je svima to prvo ili drugo pitanje), ali u uredu su definitivno zgodne. Činjenice da su sve u haljinama i štiklama od puno centimetara garant ne odmaže. Lijepo je u inženjerskoj branši vidjeti nešto takvo, a ne samo traperice kuda god oko pogleda :-)

P.S.S.
Hasta la próxima.