pjesak u gaćama

200km/h

Sjećam se da smo, baš kad smo jednom kupili novi auto, krenuli nekud u Austriju. Kad sada računam to bilo u vrijeme kad još uvijek nije bilo previše autocesta u Hrvatskoj. Također se vrlo živo sjećam da čim smo došli na autocestu da sam gnjavio tatu da vozi čim brže. Jer iako sam bio još dosta mlad nekako je činjenica da se na autocestama može voziti jako brzo bila usađena u glavu. Televizija pretpostavljam.
Kad smo skrenuli na autocestu te kad sam vidio 3 trake, nisam dao tati mira, dok nije malo ubrzo, te došao na 120kmh ili tako nešto. I baš kad sam cvjetao u duši misleći kako ću se hvaliti drugi dan u školi, neki brzi auto nam je blicao da se maknemo i razbio mi snove. Naš auto nije bio ni otprilike brz kao njegov.

I tada nakon puno godina dođem u zemlju koja nema ograničenje na autocestama. I probudi se ono malo dijete u meni. Tako da se mogu pohvaliti da sam vozio 200km/h. Ali kako to obično biva u životu, povijest se ponavlja, tako da sam opet bio blican da se maknem nekojem bržem autu. Iako ovaj put sam puno više zadovoljan. Ipak nije svaki dan da vozite 200km/h. Pogotovo meni.

Da se samo razumijemo, po meni ograničenje od 130km/h je definitivno premalo u današnje moderno vrijeme. Standardni moderan obiteljski auto ne bi trebao imati problema da vozi 160km/h recimo. Naravno, ne ako vozite neki mali, mali autić. Neograničeno je možda previše, ali 160km/h mi je puno realnije. Jer ako se slupate sa 130 ili 160, iskreno ne vidim neku razliku. Naravno 200km/h ili 5km/h, ako vozite opasno, napraviti ćete nesreću. Plus njemačke autoceste su uglavnom 3 trake.

Evo ispunio svoj dječački san, i mogu iskreno reći da sam uživao, međutim voziti na Njemačkim autocestama je dvosjekli mač. Evo i tri glavna razloga:

1. Velika je zabluda da na Njemačkim cestama nema ograničenja. Ima ograničenja i to ne samo par već hrpu. Što po meni stvara veliku konfuziju. Naravno da se brzina smanjuje kad dolazite do nekog odvojka ili prolazite vrlo blizu nekog sela, međutim dosta puta se i desi da vam smanje brzinu, međutim nekako ne vidite neki razlog zbog čega bi se to desilo. Je li znate što je glavni nusprodukt ovog. Kazne. Kod kuće bar znate da postoji gornje ograničenje od 130km/h tako da bar na tome smanjite šanse da vozite iznad ograničenja. Ovdje ako ne vidite neki znak pretpostavljate naravno da je brzina neograničena. Naravno da ovo zvuči glupo. Rješenje je gledati znakove. Međutim nekako nije tako jednostavno :-)). Naiđete na znak da prestaje zabrana od 100km/h. Ali nekako ne vidite da je na sljedećih 5m znak da je ograničenje 130km/h.

2. Nakon što se vozite 200km/h, voziti se recimo 90km/h po nekoj otvorenoj cesti je kao da vozite bicikl. Sve je tako sporo, sporo, da samo čekate kad će se ukinuti zabrana brzine. Pogotovo ako imate sporije vozilo općenito, a svi ostali jure pokraj vas puno brže. Dođe vam da plačete. Muški ponos???? Ne bih znao :-))

3. Nakon što vozite 200km/h i prisiljeni ste voziti se sporo zbog nekog ograničenja, osjećate se kao dijete kojem je netko ukrao bombon. Nekako mislim da možda ovo vrijedi samo za muške, heheheh. Iako iskreno ponekad dobro dođe da se malo odmorite, jer voziti tako brzo ipak stresnije nego kad vozite sporije, ali ipak. Cijeli život se nabrijavam da nema ograničenja i onda moram voziti sporo.

P.S.
Pozdrav iz kišovite Njemačke.
Nabavio novi spell checker pa bi sad trebalo biti bolje :-))

31.05.2011. u 10:18 sati | 16 Komentara | Print | Link | Na vrh

Eurovizija (Düsseldorf 2011)

Ako ne znate, a znate, jer ipak Eurovizija je onaj tajni grijeh u kojem svi uživaju, samo nitko to ne voli priznati, se održavala u Dusseldorfu. A ja već radim ovdje godinu dana sada. I što se desi.

Pa očito draga Hrvatska prije nego se želiš natjecati u nekom internacionalnom događaju, reci ambasadi da provjeri gdje se trenutno nalazim. Jer ako se nalazim u zemlji gdje se događa taj događaj, 100% je šansa da se nećeš kvalificirati.
Mislim iskreno sam sad ljut. Kad sam bio u dalekoj, dalekoj Africi, nismo se kvalificirali na svjetsko nogometno prvenstvo, mi nogometna nacija. A sad, vidi sramote nismo se kvalificirali na Euroviziju. Je li uopće bilo koje godine da nismo prisustvovali. Mislim da nema.
Tako dugo dok nije odlučeno da se održava u gradu u kojem ja jesam. Jer zašto bi ja bio tako sretan da ne moram plaćati smještaj i put. Pogotovo u Njemačkoj, što meni puno znači jer sam odrastao na Njemačkoj TV, upoznao Stefana Raba, dok je prvi put moderiro na TV. Uglavnom mogao sam upoznati ljude koje sam gledao od 4-20g svog dan na TV-u. Samo da pojasnim da u 30g koliko sad imam, sam isključivo Njemačku TV gledao preko 90% svog života. I your face HTV.

Ovime ipak ne krivim sudbinu ,već katastrofalan izbo pjesme koja je došla tamo. Iskreno bilo me sram gledati kvalifikacije. Ajde možemo mi to bolje sljedeći put.

Uglavnom Eurovizija se odvijala u Dusseldorfu. Kao što sam rekao, ja se ne bojim priznati da volim gledati Eurovziju, što nije istina za dosta ljudi koje znam. Međutim Eurovizija nije nešto što će muškarac priznati da voli gledati. Tako da nisam imao sa kime ići na sam događaj "u dvorani". Jer ipak smo svi muškarci u uredu. Eurovizija, pa to je gay.
Kako se Eurovizija približavala, iskreno svi smo mislili (bar ja) da će biti neka ogromna fešta, te da će ljudi biti puno više nabrijani. Plus još živim u centru, pa je taj osjećaj bio još izraženiji.

Grad napravio puno da se ljudi osvijeste da se Eurovizija odvija u njihovom gradu. Dobili ovo sa poštom mjesec dana prije, sa još nekim dodatnim promotivnim materijalom.
Kao što vidite svaki dan se nešto dešavalo, ali to je bilo nešto vrlo vrlo tanko. Uglavnom očekivao sam nešto više. Ako se i nešto dešavalo, to je bilo na mjestima na kojima je vrlo teško ući ili ste morali imati 100 akreditacija.

Došlo je i polufinale, i onaj gorki osjećaj da opet neću moći navijati za svoju zemlju.

Kako se finale bližilo, opet smo živnuli i očekivali da će biti za vrijeme finala super fešta.
Dan prije smo saznali da postoji fešta na brodu i to službena Eurovizija fešta.

Kao što vidite brod izgleda super. Za 25€ ste dobili vožnju brodom od 4h tokom koje su vas zabavljali živi izvođači, od njih i Igor Cukrov (jel netko zna tko je on??? :-))) ). Nažalost to sam vidio sa obale kad smo se rolali pokraj broda. Zašto nismo išli. Pa jer smo malo zakasnili, te jer na brodu bilo 90% muških i 60% od njih je bilo gay. Što me iskreno uopće ne smeta, te smo kasnije malo bili žalosni što nismo išli, jer je garant bila odlična zabava. Iako šta žene ne prate Euroviziju????

Iako moram priznati da bih se mogao kunuti da kako je došao finale da je broj muških koji su izgledali jako feminizirano porastao drastično. Bilo je puno ljudi koji su hodali okolo sa zastavam svoje zemlje, ali sve u svemu, čak i finale nije izazvalo neku veliku zabavu. Činjenica da je bilo prohladno nije poboljšalo stvari. Kako totalni zajeb, na kraju sam gledao Euroviziju sam, te niti nisam otišao u grad, iako sve što sam moram napraviti je dignuti se iz kauča te se spustit niz zgradu.
Zaključili smo da ljudi koji su došli gledati Euroviziju su ili bili u Esprit dvorani. A današnju mladež brijem Eurovizija i ne dira baš puno.

Sve u svemu, žao mi je da nisam otišao na sam događaj, što atmosfera nije bila malo bolja u gradu, te što nisam otišao na neko organizirano praćenje programa. Što je Eurovizija iskreno imala stigmu gay događaja. Vjerujte mi dok velim nisam prije toliko gay muških vidio. Te što nisam imao neku frendicu da odem. Jer su oko mene svi preveliki muškarci da bi išli samnom na nešto takvog, valjda se bojeći da sami ne postanu gay, ako su blizu njih. Šta čete nisu svi ljudi sigurnni u svoju seksualnu orijentaciju :-)))))

Nakon svog ovog razočarenja evo mog savjeta.

Ako možete otići na samu Euroviziju, znači u samu dvoranu, obavezno odite jer danas je to popriličan spektakl kao što se i sami vidjeli. Odite ako ste i muški, iako će vas drugi dan zajebavati kako to da gledate Euroviziju (jer to je gay, molim ljepo), jer bez brige ako počnete pričati o njoj vidjeti čete da su svi izmjerno dobro upućeni u to što se dešavalo, pogotovo za nekog tko to nikad ne gleda. Jer Eurovizija je ipak slatki greh. Je li se netko sjeća tog preljeva. Mmmmmmmmmm.

P.S.
Pozdrav iz Njemačke

16.05.2011. u 10:58 sati | 7 Komentara | Print | Link | Na vrh

Madrid (IV)

Znam da sam već dosadan sa tom Španjolskom, ali, ne želim da ovaj post doživi sudbinu New Yorka. Jer iako sam bio nakon Las Vegasa i par dana u New Yorku, ti postovi nisu nekako nikad došli, možda jednom, ali u trenutnku kad sam još bio pod dojmovima nisu, uglavnom izostao je.

Madrid u centru ima ogroman park pod imenom Parque del Retiro, ili ti ga kraljevski park. Iako sam bio samo jedan dan u parku, očito je da vam treba par dana da bi ga cijelog istražili, a svakako se isplati. Ipak neću previše pisati o samoj povijesti parka, jer em ne znam ništa o tome, em sam stvarno tome parku pristupio kao parku. Velikoj zelenoj površini u centru grada gdje se mogu otići tokom dana sunčati i ležati opušteno na travi.
Park ipak ima par atrakcija, a najpoznatija je malo jezerce u centru, gdje možete iznajmiti čamce te veslati po njemu. A gledajući filmove, uvijek sam htio to raditi.

Čamac na 45 minuta je samo 4€, čekanje isto nije prestrašno, jer ima hrpa čamaca. Što ponekad znači da morate raditi razno razne manevre da bi došli do sredine ili vratili se natrag.

A vjerujte mi, nekim ljudima veslanje stvarno nije u krvi, pogotovo ženskom rodu. Vidio sam "dva puta" gdje su neke cure, od cijelog parka, odveslale direkt ispod jedine bočne fontane gdje se voda izljeva u jezero i to tako da se fontana ulijevala u čamac. Klasično ponašanje je bilo da se samo cvili i paničare, trebalo im je oko 3 minute da skuže da mogu jednostavno odveslati dalje. Uglavnom zabavno.

Cijelo jezero nagledava ogroman spomenik najomiljenijiem vladaru Karlu III.

Park je prepun razno raznih štandova i uličnih zabavljača.

Sestra me odvukla i do takozvane kristalne palače, kao nešto što moram vidjeti.

Iako lijepo, moram priznati da nisam bio nešto previše impresioniran, ne znam nekako sam očekivao, pa kristale i svjetlucave velike površine.

Madrid je također i vlasnik žičare koja vas vodi od polazne točke koje je malo udaljena od plače, pa preko park šume sve do centra tog ogromnog parka, koji nije park, već samo šuma.

Iako vrlo turistički, lijepo se provoziti time.

Da nie bilo ovog, ne bi ni skužili sa žičare da postoji zabavni park.
Iskreno nisam nikad bio u zabavnom parku, tako da sam bio oduševljen kao malo dijete. I vjerujte mi isplatilo se , čak i uz ulaznicu od 30€, zabavili smo se odlično.
Vožnje su bile odlične, lude. Toplo preporučam da jedan dan izgubite u njemu.

Pogled izbliza. Sve u svemu, jebeno ste visoko i stvarno sjedite u klasičnom stolcu kakav se i nalazi na ringišilu koji je 2m visok.

Ovo je slikano kad ja nisam bio unutra. E sad budući da sam bio unutra možete zamisliti kakav sam izašao van. Iako smo kupili kabanice za tu vožnju, izašao sam sa kompletnim trapericama mokrim. Cipele bile platnene i smanjile se za dva broja. Hvala bogu bilo toplo.

Neke od vožnji.

Tarantula, iako izgleda malo ,činjenica da ste u ovome malome sranju, koji osim što ide po ludim trakama, se i također okreće. Uglavnom preludi.

Jedan od najekstremnijih i najbržih i najkraćih vožnji. Mi smo ovo odvozili već pod noć. Kad vas okrene tamo gore naopačke, vidite cijeli Madrid. Super, sekundu kasnije, tri put trepnete i gotovo je. Sljedećih 5 minuta vadite srce iz guzice.

P.S.
Pozdrav iz Dusseldorfa. Bliži se Eurosong. Biti će zanimljivo.