Sjećam se da smo, baš kad smo jednom kupili novi auto, krenuli nekud u Austriju. Kad sada računam to bilo u vrijeme kad još uvijek nije bilo previše autocesta u Hrvatskoj. Također se vrlo živo sjećam da čim smo došli na autocestu da sam gnjavio tatu da vozi čim brže. Jer iako sam bio još dosta mlad nekako je činjenica da se na autocestama može voziti jako brzo bila usađena u glavu. Televizija pretpostavljam.
Kad smo skrenuli na autocestu te kad sam vidio 3 trake, nisam dao tati mira, dok nije malo ubrzo, te došao na 120kmh ili tako nešto. I baš kad sam cvjetao u duši misleći kako ću se hvaliti drugi dan u školi, neki brzi auto nam je blicao da se maknemo i razbio mi snove. Naš auto nije bio ni otprilike brz kao njegov.
I tada nakon puno godina dođem u zemlju koja nema ograničenje na autocestama. I probudi se ono malo dijete u meni. Tako da se mogu pohvaliti da sam vozio 200km/h. Ali kako to obično biva u životu, povijest se ponavlja, tako da sam opet bio blican da se maknem nekojem bržem autu. Iako ovaj put sam puno više zadovoljan. Ipak nije svaki dan da vozite 200km/h. Pogotovo meni.
Da se samo razumijemo, po meni ograničenje od 130km/h je definitivno premalo u današnje moderno vrijeme. Standardni moderan obiteljski auto ne bi trebao imati problema da vozi 160km/h recimo. Naravno, ne ako vozite neki mali, mali autić. Neograničeno je možda previše, ali 160km/h mi je puno realnije. Jer ako se slupate sa 130 ili 160, iskreno ne vidim neku razliku. Naravno 200km/h ili 5km/h, ako vozite opasno, napraviti ćete nesreću. Plus njemačke autoceste su uglavnom 3 trake.
Evo ispunio svoj dječački san, i mogu iskreno reći da sam uživao, međutim voziti na Njemačkim autocestama je dvosjekli mač. Evo i tri glavna razloga:
1. Velika je zabluda da na Njemačkim cestama nema ograničenja. Ima ograničenja i to ne samo par već hrpu. Što po meni stvara veliku konfuziju. Naravno da se brzina smanjuje kad dolazite do nekog odvojka ili prolazite vrlo blizu nekog sela, međutim dosta puta se i desi da vam smanje brzinu, međutim nekako ne vidite neki razlog zbog čega bi se to desilo. Je li znate što je glavni nusprodukt ovog. Kazne. Kod kuće bar znate da postoji gornje ograničenje od 130km/h tako da bar na tome smanjite šanse da vozite iznad ograničenja. Ovdje ako ne vidite neki znak pretpostavljate naravno da je brzina neograničena. Naravno da ovo zvuči glupo. Rješenje je gledati znakove. Međutim nekako nije tako jednostavno :-)). Naiđete na znak da prestaje zabrana od 100km/h. Ali nekako ne vidite da je na sljedećih 5m znak da je ograničenje 130km/h.
2. Nakon što se vozite 200km/h, voziti se recimo 90km/h po nekoj otvorenoj cesti je kao da vozite bicikl. Sve je tako sporo, sporo, da samo čekate kad će se ukinuti zabrana brzine. Pogotovo ako imate sporije vozilo općenito, a svi ostali jure pokraj vas puno brže. Dođe vam da plačete. Muški ponos???? Ne bih znao :-))
3. Nakon što vozite 200km/h i prisiljeni ste voziti se sporo zbog nekog ograničenja, osjećate se kao dijete kojem je netko ukrao bombon. Nekako mislim da možda ovo vrijedi samo za muške, heheheh. Iako iskreno ponekad dobro dođe da se malo odmorite, jer voziti tako brzo ipak stresnije nego kad vozite sporije, ali ipak. Cijeli život se nabrijavam da nema ograničenja i onda moram voziti sporo.
P.S.
Pozdrav iz kišovite Njemačke.
Nabavio novi spell checker pa bi sad trebalo biti bolje :-))
Post je objavljen 31.05.2011. u 10:18 sati.