pjesak u gaćama

Balavac

Mislio sam u dobrom starom običaju napisati post na aerodromu, ovaj put Frankfurtskom, ali nakon sto sam skužio da sam opet dobio herpes i to nakon sto sam se riješio prijašnjeg, popizdio, opsovao hladnoću, svoj imunitet i sve po spisku pa me prošla želja za pisanjem.

Evo zahvaljujući nekim ljudima skužio sam da bi bilo vrijeme da napišem opet post. Iako sam u Bahrainu opet, ovaj post će još uvijek biti u domeni "Zamijetio sam", znaci uopće nema veza sa putopisima, već sa mnom osobno.

Kako sam ovih dana bio doma, došlo je vrijeme kad sam morao posjetit sve i svakog do koga sam mogao doći. Došlo je i do toga da sam posjetio dva frenda iz srednje škole. Obojica su se nedavno oženili, te su oba novopečeni roditelji. I tako odlučim ja njih podsjetit (pričam za jednog koji je dvije godine mlađi od mene), lijepo se ja najavim, kupim darove i za njih i za klince, ali kad sam došao do njih, opet se javio onaj glupi osjećaj koji uvijek imam.
A to je da se ja pokraj roditelja koji su mlađi od mene ili istog godišta osjećam kao zadnji balavac koji još uvijek siše maminu sisu, te živi kod roditelja i pita dal može uzeti auto. Koliko god pokušao psihološki skužiti zašto je to tako, nije mi jasno.

Mislim, mogu reci da sam prilično zreo za svoje godine, imam dosta odgovoran posao, školovani sam, financijski potpuno neovisan, putujem po zemljama i mogu iskusiti stvari o kojima puno ljudi samo sanja. Međutim čim sjednem pokraj nekog sa klincem u rukama, ja se osjećam bar 15 godina mlađe od njega. A čak sam dobar sa klincima, pa opet ne kužim.

I tako ja pričam sa frendom dok mi u pozadini glave samo zuji, koji si ti balavac, vidi ovaj već ima djecu, kakva je to odgovornost, bla bla bla.
To mi se događa uvije, bez obzira je li ta osoba obličje neodgovornosti ili ne.

Bojim se samo kad Kornelije dobi klinca, hihiihihhihi.
A kad malo bolje razmislim, mislim da bi bio dobar roditelj, te sam svjestan svih odricanja koje roditelj mora učinit, ali opet me taj glupi osjećaj ne napušta.

Najčudnije je da ako je netko stariji od mene par godina, tada mi se to ne događa. Sad je li to neka glupa manifestacija straha ili nisam spreman na to ili sam samo čudan.

Da li netko ima kakvih ideja :-)))

P.S.
Kako je opet lijepo biti na +25 stupnjeva. Doma sam smrzao dupe.

18.02.2008. u 11:42 sati | 15 Komentara | Print | Link | Na vrh

Zaboravio pisati

Konačno da napišem jedan post iz Hrvatske. Zanimljivo je opet biti kući, jer u Bahrainu sam već dugo i svaki povratak kući mi izgleda sve više i više kao teren u nekoj stranoj zemlji.

Uglavnom kako sam došao kući zamijetio sam par stvari. Ovo je jedna od njih.
Prije nego sam napustio Bahrain, napisao sam dobru stranicu teksta sa tehničkim uputstvima za kolegicu.
Čudna stvar u tome je da sam napisao to rukom. E pa zašto je to čudno.
Kad sam pisao skužio sam da nisam napisao ništa rukom (par brojeva ili koja linija neke naredbe se ne računa) preko 3 godine.

Kad sam malo razmislio, zadnje što sam napisao rukom je bilo na 3-4 godini faksa, bar u većim količinama.
I tako ja pišem te upute, zabavljam se činjenicom da nisam dugo pisao, kad sam primijetio, da mi nakon pola stranice slova idu van redaka, povećavaju se, postaju nečitka, a u ruci mi se počela razvijati neka bol.

Morao sam stati protresti rukom i nastaviti, međutim kako sam više pisao, tako je kvaliteta opadala. A kad bi znali moj rukopis u najboljim danima pisanja, znali bi je i onda moj rukopis bio uspoređivan sa egipatskim slikovnim pismom, od učiteljice u osnovnoj, srednjoj školi, ma što serem od skoro svih ljudi koje poznam.
Sve u svemu, skužio sam da sam zaboravio pisati, tj. zaboravio je možda prestroga riječ. Točnije bi bilo da sam nesposoban pisati rukom više.

Mislim kuda je otišla ta generacija, mogu tipkati 3h prije nego me zaboli ruka, ali kad pišem olovkom, nakon 15 minuta, sam gotov. Je li stvarno kriv razvoj tehnologija ili sam ja samo lijen, mislim nisam se ni trudio nikad pisati rukom kad bolje razmislim. Je li će se uopće upotrebljavati olovka za kojih 10-15 godina ili ne. Mislim, ja iskreno ne znam puno ljudi koji pišu nešto rukom, naravno ako izuzmemo predavanja na faksu ili kad se rade neke bilješke, ali mislim da će ljudi izmisliti i za to nešto. Već postoje tehnologije gdje ono što veliš kompjuter zapiše, mislim kad se to razvije, je li će izumrijeti pisanje rukom, ili će u najbolju ruku postati nešto što rade nostalgičari

I što je bilo sa onom stranicom teksta. Shvatio sam da 1/3 teksta totalno nečitka, pa sam na kraju odustao i napisao mail, kad malo bolje razmislim niti ne znam zašto sam krenuo pisati rukom.

P.S.

Pozdrav iz Zagreba

08.02.2008. u 11:27 sati | 10 Komentara | Print | Link | Na vrh

Zapeo u pijesku

Evo opet se vraćam kući na par dana. Nekako mi je postala rutina pisati postove ranu ujutro na amsterdamskom aerodromu.

Nakon svih onih zavrzlama sa pregledom grla i gripicom. Iako mi taj dio nije jasan, jer kao skužio sam da je puno ljudi imalo upalu grla, a mislio sam da to nije zarazno.
Inače najsmješniji su mi bili komentari frendova koji su me pitali kako to da postoji gripa u Bahrainu.
Pa kad imate na umu da je Bahrain veličine Zagreba, nije teško shvatit, da par ljudi dobi nešto i to je to.

Sve u svemu, nakon muke sa svime ozdravio sam. Ipak je onih 100€ učinilo nešto. Kako u sobi imam navučene zastore uvijek, ne znam zašto, mislim da mi je to navika iz Zagreba, nisam ni primijetio kako se vrijeme proljepšalo.

Budući da je u tih tjedan dana moje kretanje bilo na relaciji krevet-zahod, a sunce je tako lijepo sjalo, topli povjetarac lagano puhao, odlučio sam sa frendicom otići na piknik na plažu. Da bar nešto dobim od Bahrana kao otoka. Našli smo jedan ljepi dio. Iako se plaža protezala kilometrima a 10 metara iza nje prilično velika autocesta, užitak morskog zraka na licu i toplina sunčevih zraka mi je potpuno zakupila osjetila.

Najbolje je bilo da smo našli jedan stari kauč koji je netko bacio na sredini plaže. Odmah sam se sjetio onih starih Fanta reklama (ta slika mi nije na kompu nazalost)
Tamo smo se smjestili. Uz sendviče i sokiće, samo smo gledali prema moru i razgovarali. Mogu reci da je bio vrlo ugodan dan.

Međutim.
Plaža nije bila tipična plaža, već nabiti šljunak, koji je pružao prilično dobru stazu za rally, hehehhehe. Kao što napomenuo plaža je bila dovoljno široka, pusta i čista da se mogu glupirati autom. Druga stvar je da nemate praktički ulaz na tu plažu, jer je odvojena zaštitnom ogradom. Međutim uspio sam se zgurati na nju na jednom malom neograđenom odsjeku.
Kad smo završili odlučio sam pičiti po pijesku cijelom plažom. Užitak je bio još bolji. Međutim kako sam išao naprijed, nisam nigdje mogao naći izlaz. Nakon par kilometara, prestala je zaštitna ograda, međutim prestala je i autocesta i pijesak je počeo na nekim dijelovima biti sve mekši, što je povećavalo užitak vožnje naravno.
Kako sam se približavao kraju plaže moram sam skrenuti na cestu, međutim desio se zajeb. Između tvrđe površine i autoceste nalazio se petmetarski pojas užasno mekanog pijeska. Izabrao (sad si nekako mislim da sam podsvjesno to namjerno napravio) sam loše mjesto i uspio doći na nekih 2m od ceste i zaglibio.

E sad da sam bio pametan, možda sam se mogao i izvući pametnom vožnjom, ali neki vrag (čitaj dijete) se probudilo u meni i počeo sam raditi gluposti (čitaj nagazio na gas) i nakon što sam digao pijesak u zrak, samo sam se zakopao. Prednji kotač je doslovce bio zakopan do 2/3. A nije da imam džip, već veliku limuzinu, koja nije uopće za takav teren.
Kad sam skužio da sam napravio sranje, a frendica je počela paničariti stao sam i razmislio.
Jedino što mi je palo na pamet je otkopati auto rukama. (volim kopati u pijesku, hehehe).
Nakon 20 minuta, čišćenja i micanja pijeska uspio sam vratit prednje/pogonske kotače na metar od tvrde podloge. Na sreću moji nokti su dijamantni, tako da nisam imao problema sa time, ali prsti su me već boljeli, naravno frendica nije pomagala da ne uništi rukice.
I tada je došao spas. Tj. došao je kamiončić koji je prodavao sladoled. Vozila su ga dva Arapa. Stali su i ponudili pomoć. Okrenuli su se i spustili na plažu kojih 300m niže gdje je podloga tvrđa i izvukli me. Ništa zahvalio sam njima, razmišljajući dal da im dam oko 100kn na pomoći, ali odlučio sam ne biti idiot.
Vratili smo se na cestu i vratili kući.
Sve u svemu, uspio sam slomiti prednju ratkapu, totalno si uništit prste, iako niti jedan nije krvario, unijeti 10 kila pijeska u auto i na kraju budala nisam ništa oslikao, to me najviše pogodilo.

sve u svemu piknik i avantura.

P.S.
Pozdrav iz Amstrdama.