|
|
27.09.2006. srijedaknowth i newgrange, irska
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Nakon sto smo dobro razgledali Dublin, Bart i ja smo odlucili malo pogledati i okolicu grada. Iznajmili smo auto na dva dana i naoruzani kartom krenuli u istrazivanje. Prvi dan smo se zaputili prema jugu. Otprilike sat/sat i po voznje udaljen od Dublina nalazi se Glendalough. Ovo ime potjece od galskog naziva "Gleann da locha" sto znaci ''Dolina dva jezera''. Galski (jedan od keltskih jezika) je, uz engleski, jos uvijek sluzbeni jezik Irske. Iako ga skoro vise nitko ne koristi (pogotovo ne u Dublinu) sve je dvojezicno, pa cak i imena ulica. Meni se to bas svida i nadam se da ce Irci biti dovoljno pametni i sacuvati svoj stari nacionalni jezik. U Glendaloughu se moze lijepo setati uz jezera, kroz sume, a ima i slapova i vidilica. Medutim, ono sto Glendalough cini posebno zanimljivim su ostaci starog samostana Svetog Kevina. U 6. stoljecu je Kevin otisao zivjeti kao pustinjak na ovom usamljenom mjestu. Zbog samo njemu poznatih razloga Kevin je sam sebe cesto kaznjavao. Tako bi npr. zimi satima stajao u hladnoj jezerskoj vodi. Vrlo brzo je ovdje osnovan samostan koji je svoj vrhunac dozivio izmedu 7. i 13. stoljeca. U ta vremena samostan je bio pravi grad u kojem je zivjelo i po 3000 ljudi, vecinom redovnika i studenata. Danas se u Glendaloughu mogu naci ostaci nekoliko gradevina. Posebno je poznat Okrugli toranj koji ima oblik olovke i pruza se 30 m u zrak. Tu su jos i mala katedrala i groblje koje se vjerujem jos uvijek koristi. Vidjeli smo grobove ljudi koji su ovdje pokopani prije tek nekoliko godina. Meni su se jako svidjeli keltski krizevi koji su postavljeni skoro na svaki grob. Sve ovdje je odisalo prosloscu i nekom tajanstvenoscu i definitivno je ostavilo dojam na mene. Sve u svemu se izlet u Glendalough vise nego isplatio. Vrijeme nazalost nije bilo bas dobro i dok smo se vozili natrag u Dublin pocela je padati kisa. Plan nam je bio zaustaviti se na jos nekoliko mjesta odakle bi se trebao pruzati lijepi pogled. Mi se i jesmo zaustavili, ali jedino sto smo mogli vidjeti je bila debela gusta magla. Steta. A sta se moze, kakva bi to bila Irska bez kise i magle? Okrugli toranj.  Katedrala.  Keltski kriz.  Groblje.  Dolina dva jezera.   |
|
Most Ha'penny Rijeka Liffey dijeli Dublin na dva dijela. Most Ha'penny je jedan od dva iskljucivo pjesacka mosta.  Trinity College Najstarije i najrenomiranije sveuciliste u Irskoj. U ogromnoj biblioteci poznatoj pod imenom Old Library nalazi se na tisuce knjiga, pravo mjesto za knjigoljupce. Ovdje se nalazi i Book of Kells, jedna od najpoznatijih knjiga iz Srednjeg Vijeka. Bogato ilustrirana knjiga sadrzi cetiri biblijska evandelja na latinskom. Steta da je u biblioteci zabranjeno fotografiranje.  Christ Church Cathedral Iako je Dublin katolicki grad, ipak se u njemu nalaze dvije velike protestantske katedrale. Christ Church Cathedral je jedna od njih. Mala zanimljivost o ovoj crkvi: u cijevi orgulja pronadena su mumificirana tijela jedne macke i jednog stakora. Macka je ocito pokusavala uloviti stakora, ali su na kraju oboje nasli smrt u orguljama.   The Spire The Spire je visok 120 metara. Na dnu je sirok 3 m, a na vrhu samo 15 cm! Izgraden je na mjestu gdje je prije stajao Nelson's Pillar, stup postavljen u slavu lorda Nelsona, jednog engleskog admirala. Stup je oduvijek bio omrazen u Dublinu, pa nije ni cudo da su svi bili sretni kad ga je IRA 1966. unistila.  Georgijanska vrata Dublin je dozivio svoje zlatno doba za vrijeme georgijanskog razdoblja u 18. stoljecu. U gradu se jos uvijek moze naci mnogo kuca sagradenih u ovom razdoblju. Ove kuce izgledaju prilicno sumorno i jednostavno: izgradene su od tamnocrvene ili smede cigle i jednostavnog su pravokutnog oblika bez posebnih ukrasa. Od ovog odudaraju samo ulazi kuca: vrata obojana zarkim bojama, stupici i brojni drugi ukrasi.  James Joyce Jedan od najpoznatijih Iraca svih vremena, veliki pisac i poznat kao jedan od utemeljitelja modernog romana. Svi njegovi romani se odvijaju u Dublinu, gradu u kojem se rodio i odrastao, pa tako i radnja njegovog najznacajnijeg romana Uliksa. Ovaj roman ima oko 800 stranica, a cijela radnja se odvija u samo jednom danu! Dva puta sam pokusala procitati ovu knjigu, ali priznajem da je nikad nisam zavrsila. Nije to knjiga koju tek tako mozes procitati u par dana. Ali nakon posjeta Dublinu, a pogotovo Joyce-ovom muzeju, spopala me je zelja da jos jednom pokusam.  Guinness Legendarno irsko tamno pivo. Svi ljubitelji piva mogu u Dublinu posjetiti Guinness Storehouse, gdje ce saznati kako se ovo pivo pravi, a na kraju mogu popiti jedan pint (citaj: pajnt, tipicna irska mjerna jedinica za pivo) Guinnessa na vrhu zgrade u Gravity Baru odakle se pruza pogled na cijeli grad. Guinness ima specifican okus, debelu pjenu i po mom misljenju tezak je za piti. Meni su ipak draza nesto laksa piva. Bart je o tome imao drugo misljenje i, kao pravi pivopija, popio je na litre Guinnessa za vrijeme boravka u Dublinu.  Temple Bar Dublin ima na stotine pubova, gdje mozes konzumirati Guinness i sva ostala irska i inozemna piva, a takoder i sva ostala pica, cesto uz slusanje zvukova live svirke. Temple Bar je kvart krcat pubovima, kaficima, restoranima, itd. Ima masu turista, ali usprkos tome mozes ovdje uzivati. Usput, pojam Irish Puba se svuda prosirio, pa ih tako i u Rotterdamu ima nekoliko.  Ulicna svjetiljka u Grafton Street Grafton Street je jedna od shopping ulica u Dublinu. Osim shoppinga je ovdje jako ugodno pijuckati kavu gledajuci (i komentirajuci) prolaznike.  Dokaz da u Dublinu ima i sarenih kuca.  |
|
"Sto ja zapravo zelim u zivotu? Kako to mogu postici? Da li sam sretna? Ako nisam, zasto nisam? Kako mogu to promijeniti?" To su pitanja koja me u zadnje vrijeme sve vise zaokupljaju. Mislim da sam dosla u godine kad se trebam suociti sa svojim problemima i rijesiti ih. Ako predugo cekam, moglo bi biti prekasno. Opcenito sam dosta zadovoljna svojim zivotom, ali postoji jedna stvar koja me izjeda i koja ce me potpuno unistiti ako se ovakva situacija nastavi. To je moj posao. Opcepoznata stvar je da ne volim svoj posao. Ispod mog nivoa je i dosadan je. Tu i tamo se trudim naci nesto drugo, ali mi ne uspijeva. Sve vise uvidam da trebam nesto poduzeti, inace cu za koju godinu potpuno poludjeti. Mislim da je jedino rjesenje ovog problema vratiti se u skolu i steci nizozemsku diplomu. Dugo sam razmisljala o tome sto bih zeljela studirati. U Hrvatskoj sam zavrsila ekonomiju, smjer marketing, ali moje ambicije vise nisu usmjerene u tom pravcu. Puno sam se promijenila u zadnjih nekoliko godina, a mislim da su za to prvenstveno zasluzne tri stvari: 1. Dosla sam kao strankinja u novu zemlju sto me je dovelo u razne situacije u kojima se ne bi bila nasla da sam ostala u Hrvatskoj. 2. Preko posla sam dosla u doticaj s meni do tada potpuno nepoznatim socijalnim sektorom koji me je zainteresirao. 3. Posjetila sam nekoliko siromasnih zemalja sto je promijenilo moj nacin razmisljanja o mnogim stvarima. Mozda se cak ni nisam toliko promijenila, nego sam jednostavno samu sebe bolje upoznala i dosla do odredenih spoznaja. Tko sam ja zapravo, sto me motivira, sto mislim o raznim pitanjima. Prosirio mi se pogled na svijet. Pocelo me je zanimati sve sto se dogada ne samo u Nizozemskoj ili Hrvatskoj, nego u cijelom svijetu. Zaintrigirala su me socijalna pitanja, polozaj zena, stranaca, homoseksualaca, nezaposlenih, itd, itd. Ne zelim mijenjati svijet, niti sam idealist. Ali sve vise mi se svida ideja raditi s ljudima. Otkriti sto ih muci, koji su uzroci da ne mogu normalno funkcionirati u drustvu, pokusati ukloniti te uzroke, naci rjesenja, pokusati pomoci svima onima koji se ne osjecaju dobro u svojoj kozi. Svaki covjek ima svoju pricu i mene te price fasciniraju. Zato sam odlucila studirati nesto u socijalnom smjeru, a takvih studija ovdje ima dosta. Ali deveti je mjesec i sad je prekasno za upisati studij, sto znaci da bi mogla poceti tek iduce godine. To je mozda zapravo i dobro. Imat cu dosta vremena za razmisljati o tome da li je ovo stvarno ono sto zelim. Nije lako ponovo se 4 godine vratiti na fakultet, a uz to stalno i raditi. Kako u ovom trenutku gledam na stvari, mislim da bi ovakav studij bio idealno rjesenje za mene, ali ne zelim donositi odluke na precac. Osim toga postoji jos jedan razlog zasto bi studij ipak rado odgodila za slijedecu godinu. Na mom poslu imas pravo dobiti 3 mjeseca neplacenog godisnjeg nakon sto si radio 3 godine. 22. ozujka ce biti tocno 3 godine da ovdje radim i time ostvarujem pravo na neplaceni godisnji. Netko ce se mozda zapitati cemu to, sto ce mi ta 3 mjeseca bez place. Pa meni bi to puno znacilo. Mogla bih raditi sto zelim i nakon 3 mjeseca vratiti se na posao kao da se nista nije dogodilo. Konacno bi dobila slobodno vrijeme koje mi toliko nedostaje. Mislim da je ocito da ja ta 3 mjeseca ne zelim provesti sjedeci na kaucu i gledajuci televiziju. Ja zelim putovati. Ici u Aziju. Tamo jos nikad nisam bila i zelim nesto novo. Novi kontinent, nove religije, nove kulture. Koji dio Azije... To jos ne znam. Sve ovisi o tome kad bi tocno mogla uzeti godisnji i kakvo bi vrijeme u tom trenutku bilo u kojoj zemlji. Tajland, Kambodza, Vietnam i Laos? Ili Indija, Nepal i Kina? Stvarno ne znam, a to ni nije toliko vazno. Problem je da Bart ne moze otici na 3 mjeseca s posla. To bi znacilo da bi morao dati otkaz, a to bi opet znacilo da ne bi imali financijskih sredstava za putovanje. On bi eventualno mogao uzeti nekoliko tjedana slobodno, ali definitivno ne 13 koliko bi ja imala. Sto bi ja onda radila preostale tjedne dok bi on radio? Kao sto sam vec rekla, ne zelim sjediti doma, ali ne volim ni putovati sama. Brzo se osjecam usamljeno i zelim imati nekoga s kim mogu dijeliti sve ono sto mi se dogada, bilo pozitivno ili negativno. Tako da mi preostaju dvije opcije: ili naci putnog partnera za nekoliko tjedana ili ici negdje volontirati. Mislim da je druga opcija vjerojatnija jer mi se cini jako teskim naci prikladnog partnera. Volontiranje bi bilo ok, jer bi se mogla druziti s drugim volonterima, a usput bi upoznala jednu zemlju na potpuno drugi nacin, vidjela bi kako se tamo radi, kakvi problemi postoje. Ne znam gdje bi tocno htjela volontirati. Mozda raditi sa siromasnom djecom, u skoli ili sirotistu. Primjera radi, nasla sam jednu skolu u Laosu gdje djecu mozes uciti engleski ili informatiku. Glava mi je puna svakojakih ideja i planova. Ne znam jos tocno kako sve to realizirati i da li su sve te ideje uopce izvedive. Nemam jos tocnu sliku svega, ali znam da je dosao pravi trenutak da nesto poduzmem. Plan mi je otprilike ovakav: u prvoj polovici slijedece godine otici na tromjesecno putovanje po Aziji, a onda u 9. mjesec ponovo poceti studirati. Kako se sad cini slijedeca godina bi mogla biti stvarno uzbudljiva. Prvi korak koji trebam poduzeti je razgovarati sa sefom i reci mu da planiram uzeti neplaceno. Krajem mjeseca ionako imam razgovor s njim i to je idealan trenutak da mu priopcim ovu vijest. Tek nakon toga mogu dalje planirati: kada, gdje i kako. Razveseljava me vec samo razmisljanje o svemu ovome. Prvo tri mjeseca potpune slobode, a nakon toga se posvetiti novoj karijeri. Buducnost se iznenada cini puno svjetlijom. |
|
Prosli utorak je konacno osvanuo taj dan. Nakon punih 6 godina ponovo sam isla na koncert Pearl Jama. Trebala su nam 3 h da stignemo do dvorane u kojoj se odrzavao koncert. Na cestama su bile ogromne guzve, sto zbog ljudi koji su se vracali s posla, sto zbog ekipe koja se kao i mi zaputila u Gelredome u Arnhemu. Bilo je ukupno 30-35 tisuca posjetitelja, od kojih je vecina njih imala 30+ godina. To mi je bilo drago, to su ljudi kao i ja, koji jos od malih nogu slusaju i vole Pearl Jam. Kojima je mozda, kao i meni, Pearl Jam utjecao na tijek zivota. Kojima, kao i meni, Pearl Jam zauzima posebno mjesto u srcu. Koncert je jednom rijecju bio savrsen. Cim su se Eddie i ekipa pojavili na pozornici osjetila sam neko ushicenje. Stari poznati osjecaj mi se vratio. Osjecaj koji sam po prvi put osjetila na mom prvom koncertu Pearl Jama prije 10 godina. Smijesak mi se nije skidao s lica, bila sam u tom trenutku neopisivo sretna. Pearl Jamovci su ocito takoder bili u euforicnom raspolozenju, jer su svirali kao da su se vratili u mladost. Energicno, zestoko, skakali su po pozornici, Eddie je izvodio svakakve ludorije, trcao je medu publikom. Ma bilo je kao da gledas neki koncert s pocetka devedesetih. Svirali su vecinom stare legendarne pjesme, dobro poznate publici. Ja sam pjevala iz svega glasa, a svakim trenutkom me je obuzimalo sve vece ushicenje. Prije koncerta sam pozeljela da mi sviraju dvije pjesme: "State of Love and Trust" i "Rearviewmirror" i obje su mi odsvirali. Osim toga su svirali jos puno PUNO predivnih pjesama, previse za nabrojati. Jedna od meni najposebnijih je bila izvedba ''Even Flow" sa dugim savrsenim bubnjarskim solom Matta Camerona. Cini se da ono sto sam pisala 20. travnja nije bila potpuna istina. Cini se da je moguce imati 29 godina i dozivjeti ushicenje. Evo, sad sam na poslu, sjedim na recepciji, i dok ovo pisem, ponovo me obuhvaca neka euforija. Suze mi dolaze na oci, place mi se, i to od srece. Od srece da sam ponovo mogla dozivjeti tako savrsen trenutak. Ovakvi trenutci su ono sto zivot cini vrijednim zivljenja i trebamo se truditi dozivjeti ih sto vise. Boli me briga sto neki ljudi mozda misle da cinim ono sto se ne prilici mojim godinama i da na koncerte trebaju ici samo 16-godisnjaci. Ici cu na koncerte i kad budem imala 40 i vodit cu i svoju djecu sa sobom, da se od malih nogu uce slusati dobru muziku. Doma sam dosla oko 2 h ujutro. Slijedece jutro sam morala ustati u 6:45, ali to me nije ni najmanje brinulo. Koga briga ako po uredu hodam kao zombi i ako se ne mogu skoncentrirati na posao? Ne bih ovaj koncert propustila ni za kakve pare ovog svijeta. Zadnjih dana se sire glasine da bi Pearl Jamovci i slijedece ljeto mogli doci do Evrope, da ce svirati na raznim festivalima. Daj boze da to nisu samo glasine i da necemo morati cekati godinama da ih ponovo vidimo. I za kraj moja poruka svima vama koji mozda idete na koncert Pearl Jama u Zagrebu: "Uzivajte, bit ce vam savrseno!". Poruka onima koji ne idu na koncert: "Ne znate sto propustate". Even flow, thoughts arrive like butterflies Oh, he don't know, so he chases them away Someday yet, he'll begin his life again Whispering hands, gently lead him away Him away, him away... Yeah! |
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
opis bloga
Blog o svemu sto se dogada u mom zivotu, a pogotovo o putovanjima. 
tko sam ja?
Ja sam Nina, u srpnju sam napunila 31 godinu i stjecajem okolnosti zivim u Nizozemskoj. Zivim zajedno s mojim zivotnim suputnikom koji se zove Bart i pretpostavljam da svatko, zahvaljujuci njegovom imenu, moze pogoditi da se radi o jednom Nizozemcu. Zivimo u Rotterdamu u kuci koju vec godinama preuredujemo, s polovicnim uspjehom. Radim kao reintegracijski konzulent. S obzirom da takvo sto ne postoji u Hrvatskoj, objasnit cu o cemu se radi. Moji klijenti su ljudi koji su zbog svakojakih problema vec godinama nezaposleni. Ja im sredujem volonterske poslove s ciljem da se oni ponovo naviknu na radni ritam, steknu malo radnog iskustva i malo se aktiviraju u potrazi za pravim poslom. Diplomirala sam na Ekonomskom faksu u Splitu, a sad studiram nesto kao socijalno pravo u Rotterdamu. U rujnu mi pocinje druga godina. Najveci hobi mi je putovati, a osim toga volim alternativnu mjuzu, ici na koncerte i rock festivale, uciti strane jezike, druziti se s ljudima iz cijelog svijeta, more, knjige, dobre filmove, itd, itd. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|
