Prosli utorak je konacno osvanuo taj dan. Nakon punih 6 godina ponovo sam isla na koncert Pearl Jama. Trebala su nam 3 h da stignemo do dvorane u kojoj se odrzavao koncert. Na cestama su bile ogromne guzve, sto zbog ljudi koji su se vracali s posla, sto zbog ekipe koja se kao i mi zaputila u Gelredome u Arnhemu. Bilo je ukupno 30-35 tisuca posjetitelja, od kojih je vecina njih imala 30+ godina. To mi je bilo drago, to su ljudi kao i ja, koji jos od malih nogu slusaju i vole Pearl Jam. Kojima je mozda, kao i meni, Pearl Jam utjecao na tijek zivota. Kojima, kao i meni, Pearl Jam zauzima posebno mjesto u srcu.
Koncert je jednom rijecju bio savrsen. Cim su se Eddie i ekipa pojavili na pozornici osjetila sam neko ushicenje. Stari poznati osjecaj mi se vratio. Osjecaj koji sam po prvi put osjetila na mom prvom koncertu Pearl Jama prije 10 godina. Smijesak mi se nije skidao s lica, bila sam u tom trenutku neopisivo sretna. Pearl Jamovci su ocito takoder bili u euforicnom raspolozenju, jer su svirali kao da su se vratili u mladost. Energicno, zestoko, skakali su po pozornici, Eddie je izvodio svakakve ludorije, trcao je medu publikom. Ma bilo je kao da gledas neki koncert s pocetka devedesetih. Svirali su vecinom stare legendarne pjesme, dobro poznate publici. Ja sam pjevala iz svega glasa, a svakim trenutkom me je obuzimalo sve vece ushicenje. Prije koncerta sam pozeljela da mi sviraju dvije pjesme: "State of Love and Trust" i "Rearviewmirror" i obje su mi odsvirali. Osim toga su svirali jos puno PUNO predivnih pjesama, previse za nabrojati. Jedna od meni najposebnijih je bila izvedba ''Even Flow" sa dugim savrsenim bubnjarskim solom Matta Camerona.
Cini se da ono sto sam pisala 20. travnja nije bila potpuna istina. Cini se da je moguce imati 29 godina i dozivjeti ushicenje. Evo, sad sam na poslu, sjedim na recepciji, i dok ovo pisem, ponovo me obuhvaca neka euforija. Suze mi dolaze na oci, place mi se, i to od srece. Od srece da sam ponovo mogla dozivjeti tako savrsen trenutak. Ovakvi trenutci su ono sto zivot cini vrijednim zivljenja i trebamo se truditi dozivjeti ih sto vise. Boli me briga sto neki ljudi mozda misle da cinim ono sto se ne prilici mojim godinama i da na koncerte trebaju ici samo 16-godisnjaci. Ici cu na koncerte i kad budem imala 40 i vodit cu i svoju djecu sa sobom, da se od malih nogu uce slusati dobru muziku.
Doma sam dosla oko 2 h ujutro. Slijedece jutro sam morala ustati u 6:45, ali to me nije ni najmanje brinulo. Koga briga ako po uredu hodam kao zombi i ako se ne mogu skoncentrirati na posao? Ne bih ovaj koncert propustila ni za kakve pare ovog svijeta. Zadnjih dana se sire glasine da bi Pearl Jamovci i slijedece ljeto mogli doci do Evrope, da ce svirati na raznim festivalima. Daj boze da to nisu samo glasine i da necemo morati cekati godinama da ih ponovo vidimo. I za kraj moja poruka svima vama koji mozda idete na koncert Pearl Jama u Zagrebu: "Uzivajte, bit ce vam savrseno!". Poruka onima koji ne idu na koncert: "Ne znate sto propustate".
Even flow, thoughts arrive like butterflies
Oh, he don't know, so he chases them away
Someday yet, he'll begin his life again
Whispering hands, gently lead him away
Him away, him away...
Yeah!
Post je objavljen 04.09.2006. u 13:54 sati.