Nakon posjete Batini, došlo je vrijeme da po prvi puta nakon rata prijeđem granicu i stupim nogom preko srpske granice. Zaustavio sam auto pred našom carinsko-policijskom kontrolom, koja mi je pomno pregledala dokumente i ispreturala auto. To za mene nije novost, mnogima izgledam kao mafijaš, ovako ošišan na nulu i sa svojih skoro 100 kila.
Nakon što smo dobili svoje pečate zaputili smo se na most koji spaja Baranju i Bačku. S druge strane mosta čekala nas je srpska kontrola koja je bila nemarnija od naše. Zaustavili smo se kod table na kojoj je pisalo "Savezna Republika Jugoslavija" na ćirilici, te nakon rutinske kontrole nastavili put prema Bezdanu, malom bačkom selu koje je u tom kraju poznati po trgovini, legalnoj i nelegalnoj.
Na putu do Bezdana testirali smo amortizere na mom autu jer je cesta bila dosta loša; čim smo zašli nekoliko kilometara dublje u Bačku osjetio se miris zapuštenosti i ustajalosti ovog nekada lijepog kraja.
U Bezdan smo stigli nakon 10-ak minuta vožnje, a mjesto je bilo neubičajeno tiho. Čim smo došli do središnjeg bezdanskog placa bilo nam je jasno da od planirane trgovine neće biti ništa. Naime, te su nedjelje u Srbiji bili izbori, tako da dobar dio trgovina nije radio.
Otišli smo do jedne seoske birtije "Kod Antike" gdje smo popili pivo i popričali malo sa razgovorljivim gostima. Razgovor je samo potvrdio da teška ekonomska situacija u Srbiji ima još esktremniji oblik, mnogi ljudi u tom kraju doista siromašni i na rubu egzistencije. Nitko više ne priča o ratu, priča se o cijenama i preživljavanju, o lijepim uspomenama iz davnih vremena.
Nakon što smo se zahvalili ljubaznom domaćinu otišli smo "kod Bajre" čiji kiosk je prkosio današnjim izborima i radio je nekim svojim "europskim" radnim vremenom. U kiosku nismo našli previše toga zanimljivog, tako da su se u košarici našle jedino šteke Marlbora i Ronhila, koje sam skupa platio 1350 dinara, nešto manje od 160 kuna.
Imao sam osjećaj da nas prisutni gledaju kao na bogate turiste, a ironija je u tome što je naše bogatstvo i za hrvatske okvire skromno. Ako sam ja za Europu na neki način siromah, ne mogu zamisliti koliko ekonomskih stepenica dijeli Srbiju od Europe. Upravo kada sam razmišljao o tome mjestom je prozujao najnoviji Mercedes E klase somborskih tablica, što me pak podsjetilo na priču o dubokom jazu između ekstra-bogatih i siromašnih ljudi u ovom kraju.
Nekako sam očekivao da ću nešto senzacionalno doživjeti prvi prvom posjetu Srbiji nakon rata, no istina je da je ovaj izlet bio vrlo običan. Možda bi bio sadržajniji da je dulje potrajao, ali ovako u par sati nije bilo prilike doživjeti nešto posebno.
Nakon kratkog boravka u Bezdanu već smo se zaputili natrag prema granici, gdje sam srpskim policajcima slučajno rekao "Bog" nakon što su mi uručili dokumente, na što sam dobio odgovor "Bog i tebi sine". Smijali smo se tome sve do hrvatske strane, gdje su dežurni policajci malo zakasnili na rampu jer su bili zauzeti kuhanjem paprikaša. Paprikaš me pak podsjetio na ručak koji je spremao posebno prema mom guštu, ali priznajem da sam bio u napasti kidnapovati kotlić sa paprikašem.
Nakon 20 minuta vožnje već smo bili u Suzi, gdje su nas naši domaćini odlučili odvesti do vinskog podruma prije ručka. Degustirali smo domaći rizling iz velikih 600-litarskih bačvi, a neki slabijih kapaciteta su nakon 3 čaše već počeli bauljati. Ja sam nakon toga popio još dvije čaše, a onda smo se počeli polako pripremati za ručak.
Na meniju je bilo kuhano meso sa krumpirima i umacima od kolirabe, višanja i kopra, te pečena piletina koja se pekla na tronožnom tanjuru od tanjurače. Za desert smo imali mađarice, moj omiljeni kolač (inače, žena koja zna raditi dobre mađarice kod mene uživa poseban status). Zanimljivo je kako Hrvati i Srbi taj kolač zovu "mađarice", dok Mađari isti kolač zovu "racpita" (srpska pita), tako da kolač na kraju ispada ničiji.
Karakteristično oblinim obrokom završila je i baranjska pustolovina. Još i danas sređujem dojmove o njoj, a nadam se da sam vam u ova tri teksta uspio prenijeti zanimljive dojmove sa ovog posebnog izleta.
|
