Caught in the trapula

31.05.2004., ponedjeljak

Daaaa mi je biti morski pas ...

Jel ikada gledate sa površine u crnu dubinu i sjetite se "Ralja", pa vas uhvati frka i do obale stignete brže od Gordana Kožulja? E pa ja recimo nisam ljubitelj dubina, a da mi se dogodi situacija sa ove slike, usro bi se ko grlica.
Na obali si nedodirljiv, u brodu si lovac, a u moru si fish food. Iako morski psi nisu zapravo otliko opasni, nekako mi sljedeći stihovi odzvanjaju u glavi:
"Gutao bih sve od reda,
ribe, zvijezde i torpeda,
kante, barke, razglednice,
plutače i podmornice"

- 21:30 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Tokijska željeznica i metro

S obzirom da je Tokyo stvarno ogroman (2148 km2), normalno je da je prometna mreža poprilično gusta. Stranac u Tokiju može odabrati vozikanje u taksiju, ali ako hoće uštedjeti nešto love i potrošiti je na drugi način onda su logičan odabir metro i željeznica.
Kad vidiš mapu od metroa, smrzneš se. Pun kufer linija i stanica i jako malo toga piše na engleskom.
Osoblje u metrou engleski priča kao ja turski, tako da od njih i nema neke pomoći. Uzdaj se use i u svoje kljuse, pokaži malo putolovnog duha - to ja kažem!

Od aerodroma koji je u Nariti, do Tokija ima oko sat i pol vožnje autocestom, te oko 2 h vožnje vlakovima. Od Narite do moje destinacije u Tokiju promijenio sam 2 vlaka i 3 linije u metrou. Istina, na prijevoz se stvarno ne treba čekati puno, vlakovi piče jako često. U vlakovima imate dipleje na kojima pišu nazivi sljedećih stanica, te točan broj minuta koji je potreban do sljedeće stanice.
Često neka teta trkelja nešto na japanskom na razglasu, ali nije baš da sam mario. Jednom sam se zamislio nešto tipa "a što ako ova priča da je vlak preusmjeren u skroz neki drugi pravac i da se mole putnici da izađu na sljedećoj stanici i promijene vlak". Lutanje po Tokiju i nije baš neki hobi.

U metrou su mi neke stvari bile jako zanimljive. Za početak, karte se kupuju na automatima, tako da skužiš svoju destinaciju na mapi i kupiš kartu za onoliko jena koliko je navedeno. Kartu poništiš kad ulaziš i moraš je naravno čuvati do kraja vožnje. Ako pak izađeš na nekoj skroz drugoj stanici, u drugoj zoni, ne možeš poništiti kartu na izlazu iz metroa. No naravno, Japanci imaju nekad briljantna rješenja - na stanici imaš "Fare adjustment" aparat u kojeg gurneš svoju kartu i klikneš nešto na što klikću drugi (na japanskom je) i on ti izračuna koliko jena moraš nadoplatiti. Kad ubaciš lovu aparat ti izbaci kartu i možeš pičiti dalje.
Cijena karte ovina je naravnno o udaljenosti. Ako putuješ recimo 2,3 stanice, onda platiš oko 160 jena (malo manje od 9 kuna). Ako putuješ cijelu jednu liniju (zonu) onda platiš i oko 500 jena.
Ja sam recimo put do aerodroma platio oko 130 kuna, sa promjenama vlakova.

Zanimljiva je i atmosfera tijekom vožnje. Skoro nitko ne sjedi besplosleno - Japanci mrze tratiti vrijeme. Netko si upali laptop pa brlja po njemu. Neki pak čitaju knjige i časopise, a neki spavaju sjedeći. A netko poput mene bleji okolo i skuži sve ovo šta drugi rade.

Mene je, kao i mnoge, fascinirala brzina japanskih vlakova. Ovi obični u metrou piče solidno, ali to nije ništa prema vlakovima koji voze na dužim destinacijama. Naprimjer, vlak iz Osake do Tokija vozi oko dva i pol sata, a pri tome pređe udaljenost od preko 750 kilometara. A mi imamo Marjan Express, ali ne kužim čemu ovaj Express.

Za kraj evo jedne rečenice koju možete servirati zbunjenom Japancu, ako tražite smjer kojim trebate ići do Narite: "Simasen, Narita Express wa doko desuka"? Odgovor može biti složen, ali bar će vam rukom pokazati kuda treba ići. Ako to pitate na engleskom, dobiti ćete krasan smješak i odgovor "Hai, hai" :).

- 14:46 - Komentari (14) - Isprintaj - #

29.05.2004., subota

Diraju li vas glasine?

Pun mi je kufer ljudi koji imaju non-stop uključene radare za otkrivanje situacija koje su idealne za startanje nekih glasina. Nakon 30-godina postojanja definitivno mi je dogulilo da se na svakom trokoraku nađe osoba koja jednostavno ne želi gledati svoja posla, već gleda tvoja posla i to još iz krivog kuta. E baš neću reći zašto ovo pričam. Ovaj današnji blog je više silent blog.

Nego, recite vi meni, kako bi reagirali da zateknete situaciju sa slike :)?
Ima li elemenata kompromotirajućeg djela?
Kako se ponašate ako su vać ćopili u nezgodnom položaju (posebno mislim na dame)?

- 17:44 - Komentari (7) - Isprintaj - #

28.05.2004., petak

Turn your monitor into something else

Zamorce imam, monitor imam. Evo praktičnog rješenja na slici, kojim ubijem dvije muhe jednim udarcem. Zamorci dobijaju zanimljivu kućicu, a ja imam ekran manje u kući, što će moja polovica uz ovacije prihvatiti.
Uvijek sam znao da su monitori korisne stvari.

- 22:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Još ekskluzivnije: Kako zbariti Japanku

Taman sam mislio preskočiti ovaj dio japanske avanture, jer bi mogao dobiti po tamburi od bolje polovice, koja je također vjerni čitatelj ovog bloga. Draga ja te volim, ali sad moram tu radi društva malo pričati o Japankama u kontekstu barenja i seksa. Kužiš, blog je blog, ako me ostaviš barem sam imao dobar razlog, a moći ću blogat još i slobodnije.

Dakle kako zbariti Japanku. To barem nije neki problem. Običnu Japanku će zbariti svaki Europljanin prosječnog izgleda i prosječne inteligencije, samo treba biti dosadan i malo domišljat. Japanke popuše svaku foru, čak i tako naivne fore koje bi vas inače bilo sram uopće isprobati doma u Hrvatskoj.
U komunikaciji sa Japancima inače ne postoji direktan "ne" odgovor, već oni takav odgovor ublažuju. Znači Japanke vam nikad neće reći nešto tipa "šetaj mali", već će nezainteresiranost izraziti u stilu "vrlo si draga osoba i javiti ću ti se". Zavlačenje će potrajati dok ti ne dopizdi, jer konkretni i čvrsti odgovor nećeš dobiti.

Japanke inače vole Europljane i Amerikance, iako smatraju da su njihovi muškarci ljepši u licu. Međutim, većina Europljana je krupnija i to se njih posebno dojmi. Lice koje je u Japanu popularno do boli jest lice Davida Beckhama - za Japanke je on oličenje ljepote.

Natrag na barenje. Direktnost nije odlika Japanaca, tako da će direktan upad nekoj Japanki rezultirati njenim tiltanjem. Bolji je način prići čoporativno čoporu Japanki, tako se taj jedan-na-jedan dio u početku izbjegne. Kad se već uspostavi komunikacija onda treba obavezno koristiti sljedeće detalje:
- lažne komplimente
- lažna obećanja
- hvalisanje sve u šesnaest kako si uspješan u poslu
Činjenicu da si recimo oženjen nije potrebno skrivati, jer je varanje partnera u japanskom društvu postala prilično česta pojava.
Ako se pak stvari dobro razvijaju ne smiješ upropastiti situaciju direktnim pozivanjem u hotel ili negdje drudgje. Obavezno moraš smisliti neki prozirni razlog tipa: razgledanje sobe, opuštajuću masažu, razgovor gdje je manje bučno, prikazivanje suvenira iz Hrvatske itd. ...

E kad si stvorio situaciju jedan-na-jedan u intimnijoj atmosferi, napravio si 90% posla. Do masaže ćeš doći sigurno, jer je inače u njihovoj kulturi uvriježeno da žena masira i opušta muškarca, što je inače vrlo zanimljiva kulturološka odlika za Europljane, a posebno za nas barbare bez milosti.
Japanske žene ne vole grubosti, one vole da se sve više-manje odvija kroz igru. Na drpanje će ti odgovarati smješkom i laganim odbijanjem, a na eventualno skidanje majice će se početi ceriti, posebno ako si dlakav.
Ljubavni zov Japanki je karakterističan, većina njih se ponaša poput male djece u pred-seksnoj situaciji. Sve su nekako kinky, smijulje se, žele se što više igrati. Ne vole naše omiljene scenarije trganja odjeće i rasturanja seksualnog partnera.
Kod njih je se seks doista poput igre i one partnera pale dodirivanjem i djetinjim forama.
Štoviše, čak su i nazivi seksualnih radnji i organa vrlo smiješni. Muško spolovilo, koje im je smiješno i malo poveće u europskoj izvedbi, nazivaju cincin, dok primjerice pušenje zovu chupo chupo (tako se inače zove i dječja duda).

O seksualnom činu neću i ne smijem. Otkrijte ga sami, imate sada sve što vam je potrebno da zbarite Japanku. Kupite kartu za Japan i ubrzo će biti mission completed. Eh da su naše takve ...

- 09:20 - Komentari (9) - Isprintaj - #

27.05.2004., četvrtak

Ekskluzivno: vodič za razmjenu vizitki u Japanu

Mjesto radnje - restoran. Radnja - razmjena vizitki.
To kod nas ide otprilike poput "izvolite moju vizitku" ili jednostavnije "na (eto ti)" ako je riječ o nekom s kim se poznaješ duže. A kod Japanaca to ide drugačije, što me više i ne čudi jer za dobar dio situacija koje mogu nastati u svakodnevnom životu Japanerosi imaju bezbroj nepisanih pravila.

Evo korak-po-korak procedure za razmjenu vizitki ako se ikada nađete u situaciji.:

1. vađenje vizitke
2. držanje vizitke sa obje ruke (palcima i kažiprstima)
3. Ustajanje od stola i čekanje istog od strane osobe s kojom razmjenjujete vizitku
4. Start čina razmjene vizitki uz popratno klanjanje i "arigato" (hvala) ili "domo arigato" (puno hvala). a netko ubaci i "simasen" (molim).
5. Vraćanje guza na sjedalicu
6. Gledanje vizitke kao da je vaš sugovornik neka značajna osoba u firmi

I da, na sastanku ne zaboravite da Vaša firma ide ispred Vas. Važan je mehanizam, a ne njegovi dijelovi. Dakle, ti nisi Pero Perić iz Dalmacijavina, već si "Dalmacijavino, Split-Hrvatska, Pero Perić".
Najbolje te opisuje firma u kojoj radiš i titula koju imaš. Prema tome će se ravnati tvoj sugovornik i njegova će razina poštovanja prema tebi biti veća razmjerno važnosti tvoje pozicije unutar firme koju predstavljaš.

- 10:03 - Komentari (11) - Isprintaj - #

26.05.2004., srijeda

Dajmo im da parkiraju!

Dajmo ljudi više ženama da "normalno parkiraju" aute. Mislim stvarno, cijelo vrijeme ih se prisiljava naučiti da se auto parkira između bijelih parkirnih crta, a ne preko crta ili bočno, ili preko zamišljenih parkirnih linija.
Još bih nekako prešao preko toga kako žene hendlaju volan, mjenjač i ostale dijelove vozila koje jest osobno, ali one s njime često nemaju puno toga zajedničkog. Ali nek se barem uparkiraju uz minimum nepreciznosti, jer prostora u ovom gradu i nema baš previše.

Moli se vlasnica zelene Opel Corse sa parkinga u Barčićevoj ulici da svoje vozilo ubuduće parkira isključivo doma, ili uz konzultaciju sa ostalim prisutnim vozačima, kako netko tko stigne na parking sa sićušnim Matisseom ima barem mjesto veličine kontejnera za uparkiravanje!
Ili bolje, dajemo ženama da parkiraju! Obilježimo ženske dijelove parkinga. Dajmo im da parkiraju!

P.S. Jest, kružio sam ko budala uokolo jedno 15 min. tražeći malo MJESTA.

- 23:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Biti podstanar u Japanu

... je zaista jebeno. U totalno si inferiornom položaju, skupo plaćaš podstanarstvo i svaku fleku na zidu plaćaš posebno.

Cijena iznajmljene garsonijere u Tokiju nije ispod 1000 Eura. Tu se stanarina mora plaćati redovito ili letiš iz stana ko raketa. Stan je lako iznajmiti, tako da su stanodavci u dobroj poziciji.
To je čak i za Japance veliki iznos jer se većina plaća kreće oko 2500 eura. Konoobari u malim kafićima imaju oko 1500 eura, dok tehnička podrška u nemoj firmi ima oko 2200 - 2500.

Velika je nebuloza početni depozit koji se standoavcu mora platiti prilikom iznajmljivanja stana. On iznosi oko 4000 Eura (!) i za taj novac standovac mora promijeniti tepison, pofarbati zidove i malo ulickati stan. Taj depozit je nepovratan, a daješ ga i ako ćeš u stanu biti samo par mjeseci. Strašno.

Sljedeća nebuloza je preseljenje. Kada se seliš iz jendog u drugi stan ne možeš to izvesti bez firme koja radi preseljenje. Ne možeš tako organizirati ekipu i početi seliti stvari, kao kod nas, jer ti dođe gazda i zahtijeva da se sve radi by the book. A to podrazumijeva da organiziraš firmu koja obavljia selidbe, koja dođe sa bataljunom Japanaca i preseli te kompletno u par sati, ali to masno platiš.
To pravilo postoji kako se ne bi sa namještajem neporezno rukovalo, čime se izbjegnu oštećenja imovine ... hehe ... jesti vidjeli ha.
Prilikom preseljenja se čitav stan i dijelovi zgrade kojima se prolazi (poput lifta) obljepe u neki plavi zaštitni stiropor. Nevjerojatno.

A oštećenje nečije imovine se plaća skupo. Primjerice, jednom je poznaniku dijete napravilo rupu u zidu koji je od šperploče, a odšteta je bila 1500 Eura.

Ajde ti sad budi podstanak u Japanu. Baš.

- 09:07 - Komentari (14) - Isprintaj - #

25.05.2004., utorak

Povratak trapule

Aha, jeste skužili da me nije bilo punih 6 dana? E nije nije ... a blog mi vidim i dalje aktivan prema planu. Bio sam na jednom zanimljivom putovanju sa kojeg ću vam uskoro prenijeti dojmove pojačane friškim sličicama. Sad sam ponovno u sedlu, tako da ću se uhvatiti tipkovnice i malo osvježiti ovaj blog, jer vidim da je posjećenost i dalje vrlo dobra. Nije da se time hvalim, no čisto mi je drago da ova moja piskaranja netko doista i prati.

Sugesetije za vokabulator uvažavam, neću biti toliko dosadan. Kad nakupim 30-ak izraza onda ću ih postati, jer vidim da vam je većini monotono svaki dan čitati sličan sadržaj.

A ovo što vam pripemam je stvarno ekskluziva i ima veze ponovno sa Istokom.
Posljednje je putovanje bilo doista uzbudljivo!

- 21:21 - Komentari (4) - Isprintaj - #

23.05.2004., nedjelja

Vokabulator #5

sojenica - sojino ulje proizvedeno u Nici
kobasice - sudbina (kob) ženskog asa
aktiva - Ivin akt
reforma - reply na formu
kemoterapija - Kemo ide na terapiju
krajina - kraj INA-e
demokracija - demo verzija nečega
prašina - prastara šina

- 12:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Stanovanje u Japanu (Meet Tokyo, part VI)

Ajmo malo o stanovanju u Tokiju. Dakle, kad se na jednoj ne toliko velikoj površini nađe 13 milijuna stanovnika, jasno je da ne mogu imati svi komforne stanove i vile. Tokijski neboderi ponekad zapinju za nebo, jer kad se ne mogu prostorno širiti mogu se barem penjati u visinu.
Zanimljivo je da većina Japanaca, unatoč visokom standardu, živi u malim jednosobnim i dvosobnim stanovima. Kod nas je materijalno blagostanje odmah signal za kupovinu boljeg i većeg životnog prostora, ako trenutno u njemu ne uživamo. Ma zapravo, mi kupujemo stanove i bez blagostanja, a lešinarski raspoložene banke pokupe zbog toga lijepe kamate u periodu od 5, 10, 15, 20 ili 25 godina.

Mene je posebno začudila činjenica što i bolje stojeći Japanci žive u malim stanovima. Bili smo pozvani kao gosti u stan jednog tokijskog odvjetnika, poprilično dobrostojećeg. Kad smo dolazili u njegovu četvrt, koja slovi za malo ekskluzivniji dio Tokija, vidjeli smo male zgrade i apartmane sa posebnim osiguranjima, videonadzorom, vlastitim komunalnim službama itd. Pred apartmanima su bili parikirani zaista skupi strojevi, poput Bentleya i drugih skupocjenih japanskih limuzina. Kada smo došli pred vrata našeg domaćina iz zvučnika je progovorio milozvučni glas njegove žene, prije nego što smo uopće pokucali. Kasnije sam skužio da ona u kuhinji ima mali monitor, na kojem može pratiti zbivanja oko apartmana.
S obzirom na dotad viđeno, očekivao sam nešto wow, no apartmančić je imao kojih 50-ak kvadrata.
Wow je bila jedino organizacija sadržaja u stanu, sve nešto na okretanje i izvlačenje. Doista maksimalna organizacija u ponuđenoj kvadraturi. U razgovoru sa domaćinima otkrio sam da oni svoj stan vide kao 'malo veći', te da nemaju nikakvu namjeru kupiti nešto veće.

Osim stana, zanimljiva mi je bila i Japanka, žena našeg domaćina. Ne, ne u tom smislu :).
Bilo nas je sveukupno 6 u gostima, a ona je kuhala i pripremala hranu na doslovce 4 kuhinjske ploče. Vidjelo se da se slama, jer je radila nekoliko različitih jela, pa smo prijatelj i ja došli u kuhinju malo joj pomoći. Međutim ne, nije nam dozvolila apsolutno da ništa taknemo, ne zato što smo gosti, već zato što Japanci u kuhinji gotovo ništa ne rade. Na ženi stoje svi kućanski poslovi, te se ona trudi maksimalno ugoditi svojem mužu koji umoran stiže sa posla. Joj, taj dio mi se jako svidio.
Međutim, u dobrom dijelu japanskih obitelji pravilo je da žena raspolaže sa kućnim budžetom, pa sad sami procijenite koliko vam odgovara ta koncepcija.

- 00:15 - Komentari (9) - Isprintaj - #

22.05.2004., subota

I da na Goli otok odem, newsletteri bi stizali

Stvarno. Čim prstom maknem na netu, eto ti mejlova. Pregledavanje pošte svodi mi se na Delete, brišem saki dan sve više i više toga. Hrpa newslettera stiže ti i ako minimaliziraš pornjavu totalno,
pa i ako se formalno odregistriraš sa tih mističnih mailing lista. Znam ja kako sve to ide tehnički i jasno je da velika većina mejlova spada u junk mail, ali ja bih stvarno nekoga rado posjednuo i priopćio mu da odjebe sa penis enlagrmentom više. I kitu bi mu pokazao samo da vidi sa nisam potencijalni klijent.

Nekada je čitanje maila bio užitak, u mailboxu bi se našlo nekoliko komada. Sad se ujutro logiram i obavezno čeka jedno stotinjak komada. "You got mail", yes yebote ja, i to ne nekoliko pun qrac.
Te povećaj kitu, zaradi lovu, kupi nešto za 1000000% popusta, nabij ga navijačicama, cjenik ovaj, cjenik onaj, malo virusa, doniraj sirotinju, budi partner i zaradi milijune, malo virusa, obrazuje se jeftino, vid' ovih sisa...
Bi li i Robinsonu stizali newsletteri u današnje vrijeme ha?

- 19:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Vokabulator #4

gomila - naprijed Mila
bogataš - Ataše od Boga
klarinet - peticija za Internet u Sv. Klari
formula - mula si dala for
planina - bussines plan INA-e
popuh - profesionalni lovac na puhe

- 12:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

21.05.2004., petak

Organiziranost i pedantnost Japanaca (Meet Tokyo, part V)

Važne osobine Japanaca su organiziranost i pedantnost. Svi procesi koji se u društvu odvijaju imaju svoju glavu i rep, svoja pisana ili nepisana pravila, a Japanci se toga strogo pridržavaju. Japan ponekad zamišljam kao jedan veliki mravinjak, gdje se unatoč napučenosti stvari odvijaju poprilično organizirano.
Primjerice, u našim restoranima dobar dio konobara ne poslužuje samo goste već i toči piće, priskoči u pomoć kuhinji, počisti šank itd. Kod Japanaca toga nema, svatko se drži svog točno definiranog posla, a kod njih 4 čovjeka ponakead rade nešto što kod nas radi 1.
Imao sam prilike pred svojim očima gledati proces kuhanja i serviranja špageta u kojem su sudjelovala 4 Japanca. Prvi je skuhao špagete, drugi ih je cijedio i stavljao u tanjur, treći ih je poslužio, a četvrti je sa parmezanom hitao okolo i posipao gostima špagete.

Koliko daleko ide japanska pednatnost imao sam se prilike uvjeriti i u svom hotelu. Šetao sam ispred hotela sa vrećicom u ruci, u koju sam stavio raznorazno smeće. Hotelski portir je skužio da želim baciti smeće, pa me ljubanzo priupitao da ga dam njemu. Naravno, ja sam mu ga radio prepustio, a onda sam svjedočio jedinstvenom scenariju. Dotični je portir otvorio vrećicu, razvrstao smeće i sve je bilo ok dok nije naišao na dvije baterije od 1.5 volti. Vidjelo se da je odjednom na mukama, jer nije imao adekvatnu kantu za baterije. Nakon kraćeg razmišljanja pobacao je ostalo smeće, a baterije je uzeo, po jednu između palca i kažiprsta, te jurnuo u hotel. Zanimalo me što će napraviti pa sam se i ja uputio za njim, a zatekao sam ga na recepciji kako drži baterije ispred sebe kao da su od nitroglicerina. Nedugo zatim stigao je njegov šef, portir mu je pokazao baterije kao da su svjetsko čudo, a šef je jurnuo u kancelariju iz koje se vratio za posebnim malim kutijicama, unutra fino podstavljenim, sa ključićem. Portir je položio baterije u kutijice kao da si pali narodni heroji, odzdravio šefu i zaputio se na svoje mjesto.
Morao sam na trenutak sjesti na fotelju i malo se naceriti iako sam bio sam, jer scena je definitivno bila legendarna, za pamćenje.

- 12:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Vokabulator #3

čempres - čemu stiskanje
analitičar - proučavatelj analnog seksa
mineral - pun ral mina
fotoćelija - fotografija zatvorske ćelije
pivovara - vara na pivu
Bugarka - bug u Noinoj arki

- 12:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

20.05.2004., četvrtak

Vokabulator #2

kultura - cool dupe
omekšivač - šivač meke ruke
opijum - opij vlastiti um
zgoda - oda o Zagrebu
parabola - para te bol, a?
pletenica - Golman Pletikosa prešao u Nicu
čempres - čemu stiskanje
kultura - cool dupe

- 12:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

O balkanskim barbarima i gejšama (Meet Tokyo, part IV)

O Tokiju se može doista puno pisati. Kao što sam na početku priče rekao, Japan je jedna sasvim drugačija strana zemaljske kugle i teško je spojiva po mnogočemu sa onim što vidimo na našem horizontu.

Kada sam u Tokiju vidio na svakim 200 metara aparat sa osvježavajućim pićem, prvo što mi je palo na pamet bilo je "uf, ovo bi koad na izdržalo cijelih pet minuta". Kod Japanaca je takav oblik uličnog razbojstva sveden na goli minimum, naravno, kad nema nas barbara gore.
Još u vrijeme SP-a u Koreji i Japanu neki su se naši pametni navijači dosjetili ubacivati kune umjesto japanskih jena u te aparate, a rezultat je bio profitabilan. Tajna je bila u ubacivanju kovanica od pet kuna, nakon čega bi sljedilo poništavanje kupovine pića, a potom bi kusur stigao u jenima. Profitabilnost leži u tome što je vrijednost vraćenih jena bila dosta veća od 5 kuna.
Neki dečki su zaradili ponešto, no neki su platili danak svom apetitu - Japanerosi ih ćopili in the act sa punim vrećicama jena. Hrvatsku su vidjeli ponovno za 3 mjeseca.
Japanski su ulični policajci inače vrlo smiješni. Prosječnom prometniku možeš i oteti pendrek, a on će te uz smješak zamoliti da ga ljubazno vratiš nazad. Svaki oblik divljaštva i prcanja u zdrav mozak postane ti ubrzo vrlo dosadan, nakon što Japanac na svaku tvoju gestu uzvrati ljubaznim osmjehom.

Vratimo se još malo na te goleme količine osvježavajućih pića po japanskim cestama. Vjerojatno jedan od razloga zbog kojih je mreža tih aparata toliko zgusnuta jest japanska klima, koju odlikuje strahovita vlažnost. Ljetna sparina u Japanu je doista teško podnosiva, pritisak je strašan. Čak i više temperature u Hrvatskoj lakše su podnosive jer nema tolike vlažnosti.
Klimatski Japan spada u monsunsku zonu, koji odlikuju visoke temperaturne amplitude i velika količina padalina.

Gejše.
Kada sam se vratio iz prve tokijske avanture, prvo pitanje mojih prijatelja bilo je "jesi li se nauživao gejši". Međutim, gejše su zapravo Japanke školovane sa druženje sa muškarcima, a ta "obuka" se odvija kako bi gejše bile spremne ponuditi muškarce čašicom sakea i ugodnim razgovorom.
To je naravno službena verzija, a ako želite malo uživati u neslužbenoj verziji onda pripemite finu lovu (čitaj pokoju tisuću dolara). Gejše su vrsta koja izumire, u Japanu ih danas ima nešto više od 1000 i većina njih je rezervirana za finu japansku gospodu i druge moćnike.
Gaijin (stranac) imate puno teži put do gejši, ali nema tog užitka kojeg novac ne može platiti u Tokiju.

- 00:10 - Komentari (61) - Isprintaj - #

19.05.2004., srijeda

Vokabulator #1

Ja se strašno volim igrati riječima. Uvijek sam se obožavao premetaljke, nove riječi, iskrivljene izraze, lokalizme i sve ono što je novost za moj vokabular.
Međutim, najdraže mi je bilo izvrtati značenja riječi, pa mi je palo na pamet da svoje umotvorine podijelim sa vama.
Dakle, od danas pa nadalje nastojati ću svaki dan ubaciti nekoliko novoznačnica iz trapulinog vokabulatora.

Evo današnjih umotvorina:

panorame - "Pan" (pivo) objesiti o rame
poliklinika - klinika za oboljele od Poli salame
tragedija - Edi ostavio trag
karambol - jebem bol
karantena - jebo antenu
zglob - lobiranje u Zagrebu
danguba - baš je guba dan
antibiotik - lijek za ispravljanje bioloških tikova

Ako vam se nešto svidjelo zabilježite u komentarima - to će mi biti dobra smjernica za Best of Vokabulator rubriku. Thanks :)

Preporučam posjet Nikovom originalnom homepageu koji je jedna sjajna baza raznovrsnog humora. Među ostalim moći ćete pronaći i novoznačnice Mad Tončija, koji je zapravo prvi isfurao ovakav način zezancije poput Vokabulatora.

- 13:31 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Gužva, gužva i gužva

Vozim se jučer gradom Zagrebom s jednog kraja na drugi. Gdjegod krenuo - kolona automobila.
S obzirom na to da sam u autu prilično dangubio čekajući, pojačan je bio misaoni dio u kojem sam u jednom trenutku stigao do Bloga.
Slijedeći modus operandi štovane kolegice iz kutka za ubit vrijeme, uzeo sam napravicu pod nazivom Panasonic GD80 u ruke kako bih snimio trenutak sveopće gužvancije na Vukovarskoj. U biti, sad kad se sjetim, mogao sam raditi pametnije stvari, poput igranja Age of Empires na PDA, ali ipak sam bio očito pod dojmom spomenute štovane kolegice.
Nije neka senzacionalna snimka, no poslužiti će mi kao podsjetnik u kojoj sam se to gužvi jučer teturao sa svojim osobnim vozilom.
Baš mi je na pamet palo - država u qrcu, a auta k'o u priči. Šta će tek biti kad budemo imali love?
Ah da, toga se ne trebamo bojati :).

- 11:05 - Komentari (3) - Isprintaj - #

LOOOL @ Ćirilizator

Malo je reći da sam odvalio na Ćirilizator. Riječ je o PHP skriptici koja ćirilizira sadržaj web stranica,
a evo kako izgleda moj ćirilizirani blog.

Moji omiljeni blogovi na srpskom (ćirilizovani dakako):

Srpski kutak za ubit vrijeme
Anderlon također tečno priča sprski
Pticha Trkachica je sigurno imala 5 iz ćirilice

Ćirilizacija je zahvatila i eminentnije stranice, poput Web stranica predsjednika Mesića,
te web stranica Vlade RH.

Klasično odvaljenje.
Najjače je ime glavne skripte ćirilizatora - pricajsrpski.php.

A sad se vi dalje igrajte:
SerbianCafe.com ćirilizator

- 00:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

18.05.2004., utorak

Trapula ćapala (ćopila) sudar!

Danas je u trapulu upao zanimljiv kadar - sudar osobnog vozila i kamiona nedaleko od okretišta Borongaj. Vozeći se Zvonimirovom u smjeru Borongaja uspio sam ipak, unatoč velikoj i neprilagođenoj brzini, uočiti sudar. Nakon naglog kočenja i hitrog izvlačenja Panasonic GD80 mobilnog aparata iz opasača uslijedio je brzinski klik. Nestrpljivi vozači iza mene nisu imali razumijevanja za moj umjetnički moment, tako da sam se morao pomaknuti sa mjesta događaja. A i gospodin prometni policajac nije baš bio zadovoljan što se našao u kadru.
Tko ih šiša, trapula je uhvatila nešto za današnji blog. Ha!

- 13:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Ovisnost je jebena

OK, kažu da je spoznaja o ovisnoti prvi korak u odvikavanju. Baš.
Ajde, tješim se time da nisam ekstrem, jer ima nekih kojima bajtovi teku žilama. Vjerojatno su imali i ideju da kroz pupčanu vrpcu proture optički kabel. Ja nisam.
Samo bih rado sa sam imao touch screen PDA kad sam bio u pelenama, umjesto plišanog mede, jer mi je jedno vrijeme već bio pun qrac urlanja da bi me se primijetilo.
Zajebana nam je dijagnoza svima. Manično forumiziranje, blogiranje i ajsikjuiziranje, pa prateći personality disorder, te društvena alijenacija kao posebno sladak stadij.
A iza nas na netu ostaje gomila kilobajta. Svi smo mi kilobajti.

- 12:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.05.2004., ponedjeljak

Lude noći Roppongija (Meet Tokyo, part III)

Priču o Japanu i Tokyu nastavljam seciranjem noćnog života. E tu se stvarno može naći svega i svačega, od luksuznih barova do teških birtija, od ekskluzivno sređenih žena do prostitutki i sirotinje.
A sve se to koncetrira na jednom mjestu, gradskoj četvrti koja se zove Roppongi.
Roppongi je pravi centar noćnog života i načičkan je nizom ugostiteljskih objekata raznih namjena. Mi smo noći provodili u nekoliko barova, a najčešće u Wall Streetu, u kojem piči poznata europska mjuza i gdje se skuplja malo finija klijentela.

Glavna Roppongi ulica prepuna je svodnika i prostitutki, a paleta rasa koje se nude siguno je šira od spektra biljaka kojima raspoloaže zagrebački botanički vrt. Ponude variraju, ljepotice noći obično traže od 100 Eura naviše, uz popuste na količinu (prema pričama sudionika) :-).
Dobro je što su u ponude uključene često i masaže, posebne tehnike opuštanja, što znači da u Japanu često ni prostitucija nije prostitucija po našoj definiciji.
Međutim, s obzirom na broj slobodnih Japanki u noćnim klubovima, glupo je uopće trošiti novac na ljepotice noći. Naime, Japanke u Europljanima vide nešto posebno, ponajviše zbog toga što je prosječni Europejac viši od njihovih visokih predstavnika. Uz to, naš je sistem priče i ponašanja drugačiji, Japančići piju po nekim društvenim regulama i često se iznenade kad vidi gola, dlakava europsko tijelo u blizini šanka. Japankama to očito ne smeta.

Važno obilježje Japanki je naivnost. Definitivno se mogu prodati spike koje kod nas ne bi prošle ni prvi eliminacijski krug. U najgoru ruku može se uvijek izvući dobra masaža - u njihovoj je kulturi uvriježena uloga žene koja je tu da olakša muškarcu. Japanci to poštuju, a Europljani to rado koriste.

Cijene pića su wow. U noćnom baru osrednje kvalitete Heineken dođe oko 15-20 Eura, a boce Whiskeya preko 300 dolara. Kad častiš u Japanu budi spreman na financijski harakiri, jendostavno novac koji si ponio vani nikada nije dovoljan. Za Japance su te cijene normalne, njihov je standard vrlo visok.

Posebno je zanimljivo koga sve možeš naći na Roppongiju. U prvom objektu koji smo ušli konobar nam se obratio sa "Izvolite", pa je tako izvjesni Đuro Crnogorac bio naš čovjek te večeri. Dobar ishod, jer Japanci Engleski kuže kao ja Međimurce.
U trećem objektu prve večeri sreli smo hrvatske manekenke na radu u Japanu. Teško im pada odvojenost od doma, tako da su neki dečki iz naše ekipe rado ponudili utjehu i rame za plakanje.
Cenzuriram daljni slijed događaja.

I da, ono što je jako bitno, u Tokyu se tulumari 24 sata. Dobar dio objekata uopće ne zatvara, a pijance i one koji su potrošili puno para, tretiraju sa posebnom ljbaznošću. Osoblje će vam pozvati taksi, sa smješkom će pomoći u vašoj dezorjentiranosti, pa čak ćete dobiti i koju krafnu za put do hotela.
Ako pak na putu do hotela u ranim satima sretnete Japance koje leže po klupama bez cipela, pokriveni novinama, nemojte misliti da su beskućnici. Naime, Japanci imaju posebne male kućice u koje legnu pijanci na putu do kuće. Ako je kućica zauzeta netko će se poslužiti klupom - to nije nekulturno, već jedna sasvim normalna pojava.

- 09:46 - Komentari (13) - Isprintaj - #

16.05.2004., nedjelja

Japanci kao ekološki osvješteni radoholičari bez smisla za odijevanje i humor (Meet Tokyo, Part II)

Prvi dio trapuline priče o Tokyju završio je prigodnim hintom. Da, Japanci smatraju izrazito nekulturnim papanje sendviča ili sličnog u kretanju po ulici. No, ima i niz drugih gesta koje su kod nas uobičajene, a kod njih spadaju u nekulturno ponašanje.
Jedna od takvih gesta jest davanje novca direktno blagajniku u ruke. Svi dućani imaju na blagajnama posebnu malu košaricu u koju se stavlja novac. Blagajnik vam neće uzeti novac ako mu ga dajete u ruku, a isto tako vam neće dati kusur ako ispružite ruku. Ostali u redu će te etiketirati kao nekulturnog barbara, ali će ti na pogled uzvratiti namještenim vedrim osmijehom.

Japanci su poznati po tome što skrivaju emocije svojim smješkom. Nikada ti neće reći što doista misle o tebi, a osoblje u objektima posebno ti neće prigovoriti nikad, taman da im se popneš na glavu.
Oni će sa svojim "hai, hai" popratiti svako pitanje ili gestu, ali van pravila ponašanja koje je nametnuo poslodavac neće izaći ni u ludilu. Prosječnom je radniku najteže podnijeti ako mu pozoveš šefa zbog nečeg što je krivo napravio - par puta smo svjedočili sitaucijama koje su mirisale na instant-harakiri.
Japansko društvo odlikuje vrlo čvrsta hijerarhija, koja je posebno prisutna na poslu.
I zaboravite na bakšiš. To kod njih nije običaj i konobar vam ga često neće prihvatiti, čak ni na inzistiranje.

Koliki su Japanci radoholičari svjedoči i čienjnica da su pretprošle godine u prosjeku imali 6 dana godišnjeg po glavi stanovnika. Ne zato što im šefovi ne daju godišnji, već zato što ga ne žele uzeti.
U većini poslovnih zgrada u centru Tokya svjetla su u uredima upaljena do kasnih večernjih sati.

Glede načina odijevanja, možemo reći da su iz naše perspektive Japanci prilično bez ukusa i mašte. Poslovni ljudi su odjeveni svi jednako, gotovo bez iznimke. Tamnomodra i crna odijela nosi 90% muškaraca, dok žene rijetko posežu za veselijim tonovima - isticanje u Tokyu i nije u skladu sa njihovom kulturom. Ja volim reći da su svi ti Japanci mali robotići - imaju isprogramiran način života i ponašanja i slijepo ga slijede.

Međutim, dojmljiv je odnos Japanaca prema okolini, ekologiji, očuvanju prirodnih bogatstava, te urednosti ulica. Meni je doista impresivna činjenica da u cijelom Tokyu teško možeš naići na bačeni komad papira, praznu bocu ili nešto sično što se kod nas može zateći na svakom kutu. Jedne smo večeri analizirali kako to Japanci izvode, koju službu imaju, imaju li barem 50 milijuna komunalaca da bi to sve držali u takvom redu.
Odgovor nije u službama, koje jesu dobro organizirane, već u svijesti prosječnog Japanca o kulturi življenja. I taj odgovor je stigao neočekivano - šetali smo ulicom i frendu je ispala salveta na pod. Nismo primijetili taj detalj, a ja sam se slučajno okrenuo za prpošnom Japankom, što je rijetka pojava u Japanu, pri čemu sam spazio Japanca sa aktovkom kako podiže salvetu i baca je u koš.
Čisto testa radi sam bacio papir u kojem je bio umotan moj hamburger i sljedeći prolaznik je za mnom samo pokupio papir, bez da mi je išta rekao. Zamislite to ... pale su nam u vodu teorije o zaposlenju milijuna ljudi i nevidljivoj tehnologiji koja čisti ulice.

Najveći minus Japanaca po meni je nedostatak smisla za humor. Imaju oni neke svoje posebne fore i fazone, no običan humor jako slabo razumiju. Iz pristojnosti se uvijek smiju, ali u razgovoru lako skužiš da ne hvataju bit šale. A posebno ne razumiju zezanciju na tuđi račun - to ih mi želimo rado naučiti, to je naše vrlo važno kulturno obilježje.

Ok, dosta za ovaj put, u trećem nastavku pričice čitati ćete nešto malo zanimljivije jer ću pisati o tokijskom noćnom životu, koji je sve, samo ne dosadan i nezanimljiv.

- 14:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

15.05.2004., subota

We are THE CHAMPIONS!

JAO Purgeri :). JAAAAAOOOOOO.
Što to bi u Zadru ono? 1:1? Lipi moji Zadrani svaka vam dala.
Imam posebno zadovoljstvo danas na svom blogu reći da je
HAJDUK PRVAK !!!

"Bili su bili, vrhovi planina,
bila je je košulja hajdučkoga sina,
bila i plava, skladna je boja,
to je simbol MAJSTORA SA MORA
...
Ruke ćemo skupa, za bile dići
ko jedno srce za HAJDUK ćemo biti"

Pozdrav vjernim navijačima Dinama, a posebice štovanom kolegi Anderlonu, uz pjesmu:
"Ja suze lijem one padaju ..."

- 20:21 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Kako potrošiti 14 milijuna eura?

Čitam danas u Jutarnjem da je tip za godinu i pol dana potrošio 14 milijuna eura koje je dobio na britanskom lotu. Piše da je dobar dio love potrošio kroz nos, kakva budala. Tu poneki milijun je iskoristio da skrasi sebe, oca, majku i još neke članove obitelji. A ostalo, prohujalo kroz nos.
Sad je tip na liječenju od kokainske ovisnosti.

E, a što bi ja sa 14 milijuna eura. Jao. Otkupio bi Blog.hr i nudio besplatne gablece subotom i nedjeljom kako bi stimulirao aktivnosti na blogu.
Ma da imam 14 milijuna jutros na računu, napravio bih sljedeće. Vidio sam dobre patike od Nikea u gradu, pa bi izdvojio tih 700 kuna za njih. Zatim bih skoknuo do Skandala gdje sam vidio jedne zgodne hlače za 160 kuna, u kombinaciji sa košuljom koja dođe oko 250 kn. Eto ti ga na, već otišlo 1110 kuna, topi se polako bogatstvo.
Sljedeća postaja bi bila sportska kladionica, jer bi morao malo odmoriti dušu i tijelo od šopinga. Stavio bih cijelih 20 kuna na jedan tiket i nadao sa dobitku od cca 1000 kuna. Jao, kad bi barem dobio tih 1000 još eeee ...
Back to šoping, idem do Tkalče uzeti 2 zgodne majica iz Marks & Spencer, čisto da sa 500 kuna obnovim malo ljetnu garderobu. E da, dobro bi bilo nataknati gorivo, pa eto jooš 250 kuna za puni tank ode. Mogao sam utočiti za 50 kuna, ali kad je bal nek je maskenbal.

Sestri mi danas dođe rođendan, pa bi skočio do Benettona kupiti joj dvije majice koje su na popustu. Eto, kud baš danas taj rođendan, izbio mi još 300 kn iz džepa.
Kad sam već kupio nešto seki, morao bih iznenaditi i bolju polovicu, pa njoj dam 500 kn za hlače koje pikira već određeno vrijeme.
U vrećicu si ubacujem i kapu šiltericu, izdanje 2004., za koju izdvojih oko 200 kuna. Sunčane naočale sam vdio dobre, al ove koje imam su skroz ok zasad, vidjet ćemo dogodine.
I dosta šopinga, nećemo pretjerivati. Zaokružujemo priču ručkom i to miješanim ćevapima kod Rubelja. Sa kokakolom!

Na kraju total kaže cca 3.000 kn. Jebote kako je skupa ova država.
Ostalo mi još 13.999.600 Eura. I gdje je ona budala stukla 14 milijuna?
Ja evo sretan i zadovoljan, punih vrećica, sa 13.999.600 Eura na računu još. Možda sutra skonem na put, recimo do Plitvica, ili na more. Sa autom, jeftinije je.

- 16:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Meet Tokyo, Part I

Tokyo. Mislite da je Zagreb velik? Što reći za Tokyo koji broji 13 milijuna stanovnika u užem gradskom području. Imao sam prilike posjetiti tu japansku prijestolnicu i upoznati jedan sasvim drugačiji način života. U Tokyu se jednostavno ne možeš oteti dojmu da si stigao na sasvim drugačiji planet, jer sve što vidiš oko sebe ne uklapa se u zajedničku zemaljsku kuglu.

Sada se ponovno bliži odlazak u Tokyo pa me to ponukalo da sa vama podijelim neka svoja iskustva iz tog velebnog grada. Ovog puta će se blog pisati i iz dalekog Japana, do kojeg put traje nekih 18 sati, ako računamo da je start zagrebačka zračna luka. Sam let do Tokya traje 11 sati, stoga je bitno oboružati se literaturom, jer ponekad ni reportoar filmova na letu nije nešto što vas može spasiti od dosade.

Tokijska zračna luka Narita je naravno ogromna, a smještena je na 1 sat vožnje od Tokya. Taj sat važnje može se lako pretvoriti u 2,3 sata vožnje, jer prometne gužve u tom dijelu imaju bitno drugačiju dimenziju od prometnih gužvi kod nas. Glavne prometnice imaju i po 6 traka u jednom smjeru, no ponekad ni to nije dovoljno. A Japanci pak voze istom krivom stranom kao i Englezi.

Ako idete u Tokyo naoružajte se gotovinom i karticama, jer sve što dodirneš u Tokyu plaćaš. Pretpostavka je da nitko ne bi želio ostati gladan, no jelo je jedna od skupljih stavki tokijske avanture. Naravno, postoje mjesta na kojima je donekle jeftinija hrana, no to tipični putnik ne može znati odmah. U običnom restoranu srednje klase ručak ćete platiti oko 150 kuna ako jedete špagete, a oko 250 kuna ako uključuje nekakvo meso. Najjeftinija coca-cola na koju smo naletiti je koštala oko 40 kuna. Proživjeli smo i još jedno nezaboravno iskustvo - kavu od 8 eura u hotelu. Never again.
Kad smo kod hrane, naravno da nije istina da se u Japanu mogu jesti samo štakori, zmije i za njih karakteristični specijaliteti. Ima dosta europskih restorana, a i mjesta poput obiteljski restorana (poznati lanac Friday's) nudi prepoznatljivu hranu po relativno povoljnim cijenama. Pileći file sa pomfritom tamo možete pojesti za 25 Eura. Wow ha?
Ljubitelji mesa će imati malo više problema zadovoljiti apetit, jer većina japanskih restorana nudi male porcije. Jedno od rješenja je i odlazak u kuhinju sa konobarom i samostalno rezanje komada mesa kojeg bi htjeli vidjeti u tanjuru. Ne zaboravimo da je riža = kruh, tako da u većini restorana nemate mogućnost jesti naš kruh, a u nekim rijetkim restoranima peku se pogačice.

Ako niste raspoloženi za restoransku papicu, možete iskušati sreću u jednom od bronih fast-foodova u kojima se na brzi način jede doslovce sve i svašta. Nije loš izbor McDonalds, gdje su cijene možda za jedno 15% veće nego naše.
Važan tip za papanje fast food hrane: ne jesti na ulici. To je izraz poprilične nekulture.

to be continued ...

- 09:02 - Komentari (7) - Isprintaj - #

14.05.2004., petak

Restaurirajmo pater famillias koncept

Dobro, dokle ide ta ženska taština?
Mislim, toliko im je prava podijeljeno u posljednjim desetljećima, da je to daleko od onog kako smi mi zamislili da će stvari funkcionirati. Koji vam je papčine jedne, pa nismo se tako dogovorili? Na našem tajnom mitingu rekli smo fino "mi muškarci guzde i kolovođe, a žene prateća radna snaga". Lijepo smo nacrtali patrijarhat i šta tu nije štimalo eeee ...

Dakle, sretnem ja visoko emancipiranu ženu. Jao, koji doživljaj.
Coldblooded bitch. Bitch koja u ruci ima bič. Klasični gonič robova. Muških.
Privatno strogo emancipirana, na mušku rasu gleda kao na nužno zlo.
U slobodno vrijeme bavi se sječom i to muških glava. Gdje prođe trava ne raste. Brrr ... ni Blek Stena joj ne bi mogao nauditi.

A takve nam NE trebaju. Probudite se papci!
Kao podsjetnik na dobra stara vremena priložih sliku.
Bog nam pomogao ako sami nećemo.

- 08:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #

"We are not alone! This is so weird" ...

... uzviknuo je pilot meksičkog zrakoplova koji je krstario zračnim prostorom u potrazi za krijumčarima droge. Zrakoplov su u jednom trenutku opkolili NLO-i, koji su se jasno prikazali na radaru aviona.
Da nije riječ o halucinaciji pilota potvrđuje i snimka iz samog aviona, gdje su NLO-i snimljeni infra-crvenom kamerom. "Sigurno je da su imali masu i energiju, te da su se kretali", pojasnio je meksički novinar koji je dozvolu za objavu 15-minutnog videa dobio od strane meksičkog Ministarstva obrane.
Video prikazuje 11 sjajnih kugli kako lete u formaciji strelice.

Izvorna vijest i skraćeni video zapisa "bliskog susreta"

Jesmo li sami u svemiru? Ma naravno da nismo.
To bi bilo veliko traćenje prostora, kako je rekao legendarni Carl Sagan.

- 08:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

13.05.2004., četvrtak

Prva koja je upala u trapulu

Zvala se Barbara. Ona 15, ja 14.
Danas mi je baš pala na pamet, pa ajde da je blogiram.

Bila je to Nova godina 1989., prvo moje pijanstvo od pola pive i prvi zapravo napaljeni komad u epicentru barenja. Naravno, bario sam širi krug, ali mislio sam se samo ljubiti eee ... a ova brate mili pretjerala.
Ode tako trapula sa njom na solo, u nekom seoskom idiličnom noćnom miljeu. Fino uređena štala, sa sijenom na katu, bez krovnih prozora, ali ugođaj nadasve romantičan. Odmah mi je napamet pala nezaboravna scenografija seksualnih scena iz partizanskih filmova.
I tako ja se htio malo drpati i ljubiti, ali Barbara bogami nije gubila vrijeme i skinula se odmah.
Nema tu sad puno priče kužiš, idemo:
stage 1: skidanje opreme
stage 2: diranje
stage 3: jahački dio by Barbara
stage 4: trapula se šepuri i hvali kako ju je maznuo

I danas imam traume. Barbara Barbara, što uradi.

- 13:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.05.2004., srijeda

Što sa bombama ne valja?

Nije baš da mi je rat omiljena tema, ali imam jednu predivnu misao koju bih htio podijeliti sa vama. Mnogi su velikani rekli velike misli o ratu, a i još mnogo velikih misli dokumentirano je u knjigama.
Međutim, za mene je najjaču misao o ratu i bombardiranju izrekao jedan običan, meni blizak, čovjek:

"Da bombe valjaju ne bi ih bacali".

- 21:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nije kurton majica za seljaka

Kaže se u narodu da nije žvaka za seljaka. Al' kurton majica na seljaku je puno veći zločin.
Ma da, kurton majice, tako moj frend zove one muške majice koje se pripijaju uz tijelo. Nemam ja ništa protiv takvih majica, čak ih i ja ponekad nosim, ali postoje ljudi kojima to jednostavno ne stoji.
Problem je u tome što to oni očito ne kuže, pa im dijelovi tjelesine vire van kurton majice, s tim da ti dijelovi tjelesine ne spadaju pod definciju mišićne mase.

Jednog takvog ponosnog vlasnika kurton majice vidio sam prilikom posjete jednom seoskom noćnom baru. Tip je izgledao legendarno, za naslovnicu Voguea.
Ne znam kako bih vam to uopće opisao.
Pokušajte zamisliti kranjsku kobasicu koja se pokušava ugurati u crijevo od hrenovke i voila, to je baš to.

- 18:16 - Komentari (4) - Isprintaj - #

11.05.2004., utorak

Dear Zakonodovac, stick Carinski Zakon up your ass

Ma koja Europa, mi smo za sve Zapad. I to Divlji Zapad.
Kakvih kod nas ima propisa i zakona, to nema nigdje. A nedavno sam naletio na zakon koji je definitivno ekonomski antistimulans. Carinski zakon.

Pazi sad ovo. Ako se baviš trgovinom preko Interneta i šalješ artikle u inozemstvo, dužan si za svaku pošiljku imati propisno popunjenu carinsku deklaraciju. Naravno, deklaracija košta, sve živo košta od trenutka čim sa paketom stupiš u prostore carine i pošte. Izračun kaže da na jednoj običnoj pošiljci kojom se šalje jedna majica, carinska deklaracija stoji oko 300 kuna. Ne zaboravimo i poštarinu, koja je bi recimo za Švedsku bila oko 90 kuna.
Dakle, skoro 400 kuna troškova poštarine i carinjenja za 1 prodani artikl, čija je cijena prosječno oko 150 kn.
Ali naravno, postoji i mala caka. Od caka i preživljavamo u ovoj državi.
Naime, ako istu majicu šalješ gratis u inozemstvo, onda ne plaćaš deklaraciju. Trebaš samo imati papir sa izjavom da ta roba nije prodana već se dijeli ii poklanja i sve prolazi glatko.

Dakle, ako se baviš prodajom i nekom vrstom izvoza država te sjebe totalno sa svojim zakonom i visokim pristojbama. Ali ako si dobri Samarićanin i daješ sve za badava, onda te fino tapše po ramenu. Kako cool.
Detalljnije proučavanje ove situacije možete započeti preko reprezentativnih Internet stranica carinske uprave.

Lijepa naša domovino, o junačka zemljo mila, daj jebali te carinski propisi.

- 21:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Kad si kupim mali BMW X5 ...

- 14:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Od smeća do umjetnosti

- 08:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.05.2004., ponedjeljak

A BLOG day to remember

- 21:29 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Ćevapi na zagrebačkoj špici

- 09:02 - Komentari (3) - Isprintaj - #

09.05.2004., nedjelja

Blogam, blogaš, bloga

- 15:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.05.2004., subota

Osjećam se haj, mozak baj baj

- 23:25 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Svemirsko kamenje ne hrani gladna usta

- 22:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.05.2004., petak

U-ruci-drž Blog

- 11:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

06.05.2004., četvrtak

Od Banzaija do kečkica

- 12:05 - Komentari (12) - Isprintaj - #

05.05.2004., srijeda

Blogovi su pali na tjeme

- 19:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Za sve vas koji ste u banani ...

- 10:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

04.05.2004., utorak

Vidi Boga i u manjim stvarima

- 13:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

	svibanj, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31