Prvi dio trapuline priče o Tokyju završio je prigodnim hintom. Da, Japanci smatraju izrazito nekulturnim papanje sendviča ili sličnog u kretanju po ulici. No, ima i niz drugih gesta koje su kod nas uobičajene, a kod njih spadaju u nekulturno ponašanje.
Jedna od takvih gesta jest davanje novca direktno blagajniku u ruke. Svi dućani imaju na blagajnama posebnu malu košaricu u koju se stavlja novac. Blagajnik vam neće uzeti novac ako mu ga dajete u ruku, a isto tako vam neće dati kusur ako ispružite ruku. Ostali u redu će te etiketirati kao nekulturnog barbara, ali će ti na pogled uzvratiti namještenim vedrim osmijehom.
Japanci su poznati po tome što skrivaju emocije svojim smješkom. Nikada ti neće reći što doista misle o tebi, a osoblje u objektima posebno ti neće prigovoriti nikad, taman da im se popneš na glavu.
Oni će sa svojim "hai, hai" popratiti svako pitanje ili gestu, ali van pravila ponašanja koje je nametnuo poslodavac neće izaći ni u ludilu. Prosječnom je radniku najteže podnijeti ako mu pozoveš šefa zbog nečeg što je krivo napravio - par puta smo svjedočili sitaucijama koje su mirisale na instant-harakiri.
Japansko društvo odlikuje vrlo čvrsta hijerarhija, koja je posebno prisutna na poslu.
I zaboravite na bakšiš. To kod njih nije običaj i konobar vam ga često neće prihvatiti, čak ni na inzistiranje.
Koliki su Japanci radoholičari svjedoči i čienjnica da su pretprošle godine u prosjeku imali 6 dana godišnjeg po glavi stanovnika. Ne zato što im šefovi ne daju godišnji, već zato što ga ne žele uzeti.
U većini poslovnih zgrada u centru Tokya svjetla su u uredima upaljena do kasnih večernjih sati.
Glede načina odijevanja, možemo reći da su iz naše perspektive Japanci prilično bez ukusa i mašte. Poslovni ljudi su odjeveni svi jednako, gotovo bez iznimke. Tamnomodra i crna odijela nosi 90% muškaraca, dok žene rijetko posežu za veselijim tonovima - isticanje u Tokyu i nije u skladu sa njihovom kulturom. Ja volim reći da su svi ti Japanci mali robotići - imaju isprogramiran način života i ponašanja i slijepo ga slijede.
Međutim, dojmljiv je odnos Japanaca prema okolini, ekologiji, očuvanju prirodnih bogatstava, te urednosti ulica. Meni je doista impresivna činjenica da u cijelom Tokyu teško možeš naići na bačeni komad papira, praznu bocu ili nešto sično što se kod nas može zateći na svakom kutu. Jedne smo večeri analizirali kako to Japanci izvode, koju službu imaju, imaju li barem 50 milijuna komunalaca da bi to sve držali u takvom redu.
Odgovor nije u službama, koje jesu dobro organizirane, već u svijesti prosječnog Japanca o kulturi življenja. I taj odgovor je stigao neočekivano - šetali smo ulicom i frendu je ispala salveta na pod. Nismo primijetili taj detalj, a ja sam se slučajno okrenuo za prpošnom Japankom, što je rijetka pojava u Japanu, pri čemu sam spazio Japanca sa aktovkom kako podiže salvetu i baca je u koš.
Čisto testa radi sam bacio papir u kojem je bio umotan moj hamburger i sljedeći prolaznik je za mnom samo pokupio papir, bez da mi je išta rekao. Zamislite to ... pale su nam u vodu teorije o zaposlenju milijuna ljudi i nevidljivoj tehnologiji koja čisti ulice.
Najveći minus Japanaca po meni je nedostatak smisla za humor. Imaju oni neke svoje posebne fore i fazone, no običan humor jako slabo razumiju. Iz pristojnosti se uvijek smiju, ali u razgovoru lako skužiš da ne hvataju bit šale. A posebno ne razumiju zezanciju na tuđi račun - to ih mi želimo rado naučiti, to je naše vrlo važno kulturno obilježje.
Ok, dosta za ovaj put, u trećem nastavku pričice čitati ćete nešto malo zanimljivije jer ću pisati o tokijskom noćnom životu, koji je sve, samo ne dosadan i nezanimljiv.
|
