petak, 17.04.2009.
Zidovi, izlozi, plakati
3. siječnja 1986.
Godinama me muči pitanje bih li trebao pisati dnevnik. Kako smo se teško i bolno suočili s ovom našom državom, moja supruga i ja. Mnogi prijatelji i poznanici u međuvremenu su otišli, žive sad u drugom dijelu naše podijeljene domovine, u drugom dijelu našega grada. Drugi pak prijatelji već čekaju godinama, neki opet tek kratko, i svi čekaju dopuštenje da ostave zemlju i državljanstvo Njemačke Demokratske Republike.
3. siječnja 1996.
U dan točno, prije deset godina, započeo sam pisati dnevnik. Danas ću ga konačno završiti, mada će moja 'Priča o odlasku iz zemlje' ostati nedovršena sve dok doista ne stignem tamo kamo sam krenuo.
Između ova dva dnevnička unosa, Dietmar Rieman je ispisao mnoge bilježnice i obogatio ih originalnim dokumentima i mnoštvom fotografija. Priča slaganja njegova dnevnika tekst je za sebe: Bilo je opasno kupovati tvrdo ukoričene bilježnice, posebno u količini u kojoj ih je on trebao. Bilo je opasno pisati, jer kako objasniti tekst? Fotografirati, jer što će mu fotografije? Da bude manje upadljiv sa svojom profesionalnom fotografskom opremom, prošvercao je iz Zapadne Njemačke mali Olympus, ali morao mu je ljepljivom vrpcom prekriti ime i porijeklo. Ispisane bilježnice skrivao je u hrpi ugljena u podrumu, a tekuće u starom izložbenom primjerku kamere koji je kao ukras imao u svome ateljeu. Voditi takav dnevnik u policijskoj je državi bilo opasno po život, ali Rieman je opsesivno bilježio, slagao i prerađivao napisano, želeći svijetu podastrijeti autentično svjedočanstvo života u zatvorenoj zemlji.
U ljeto 1989. obitelj Rieman dobila je dozvolu da napusti zemlju. Bilo je to tri mjeseca prije rušenja Zida i padanja granica između Istoka i Zapada. U zemlji, a napose u gradu, koji je objeručki prihvatio priliku da krene iznova i što dalje od svojih ograda, granica i zidova, njegovi dnevnici više nikoga ne zanimaju. Ali svejedno, piše dalje, pokušavajući se pozicionirati u novonastalom okruženju i prevladati privatnu traumu, sve do 3. siječnja 1996. godine, kad zaključuje svoj kolaž od riječi i fotografija i odlaže sveske na police, sve istog formata i veličine, kupljenje u zemlji koje više nema. Kopije zapisa prepušta njemačkom arhivu dnevnika u Emmendingenu, a izdavača nalazi gotovo 20 g. nakon prvog unosa u svoj dnevnik. Deset godina opasnog življenja stalo je na 512 stranica i dobilo naslov Laufzettel. Tagebuch einer Ausreise.
Ono što u kolažu dokumenata i raznorodnih tekstova posebno osvaja jest priča u priči kroz fotografije. Naglašeno tekstualne i oštro kritične, s ironijskim odmakom bilježe crno-bijele i kolor-trenutke, iznureni duh vremena u zguljenim bojama. I gotovo bude nostalgiju. Zidovi, izlozi i plakati u ulozi su zrcala, posrednika, suvremenika, izlaza i ulaza. Koji su otvoreni i kad se čini da nisu.
Izvori:
http://www.ddr-fotografie-riemann.de/
Katalog izložbe @bsolut privat?! Vom Tagebuch zum Weblog
- 21:02 - Dodaj komentar
(2) - Print
- #
utorak, 14.04.2009.
Gelpflege
Tipičan srednjoeuropski frizerski salon. Dvije djevojke, pet boja kose. Svaka ima po ogrlicu do pupka i sunčane naočale na glavi (je li do mene, ili ljudi sa sunčanim naočalama na glavi u zatvorenom prostoru ostavljaju dojam da su kratko navratili da vide što ima i upravo su na odlasku). Ne vidim treću, valjda oštri turpije u prostoriji sa strane. Dobro, za sad izgleda slično kao salon u Zagrebu: tu je stol, na stolu ručnik, stolac, lampa. I tu sličnost prestaje. Fotografije sa strane koje ponosno prikazuju kobasice od prstiju s prikeljenim plastičnim noktima sigurno su tu samo fore radi, naravno da za dva sata ja neću izaći odatle a la sklepani Freddy Kruger. Bin gespannt.
Izpirsani curetak preko puta mene nije baš razgovorljiv. Dok se ona koncentrira, ja gledam uokolo. Diploma na zidu. Utješno. Basiskurs bestanden. Vidim da to uključuje vrlo bazična pomagala. Nakon 5 min šlajfanja po mojim dugim noktima tražim čašu vode i pumpicu salbutamola. Jel vam to prvi put da radite gel, pita Katja (tako se barem zove ona čiji certifikat me gleda sa zida). Je, naravno, to što mi sad skidaš s noktiju je ostatak od sinoćnje večere. Ma ne, već sam više puta ja to tako. Samo nije dimilo ovako kao sad. Nastavljam čitati etikete. Ne vidim koje je marke bočica kojom mi najčešće prska ruke, ali piše da je riječ o dezinfekcijskom sredstvu za domaćinstvo. I, koliko ovakvih manikura dnevno napraviš? Ja bih ipak čavrljala, osjećam se posebno njemački danas, a vidim da mi neće trebati neki širi registar. Pa ne znam, nisam brojala, kaže ona i otvara kutiju na kojoj ništa ne piše, a izgleda ko gel i nabacuje mi po grudu na svaki nokat. Frizerka sam, radije šišam, ide brže. Da, imaš pravo, sve je u količini. Sudeći po obilnom bijelom premazu po vrhu, svijetlit ću u mraku. Mislila sam dok nije otvorila treću bezimenu kutiju u kojoj je bljesnula kričavo ružičasta želatina. Koja je izgledala puno bolje negoli je mirisala. Baš je, ono, prirodno, kažem ja. Apsolutno, kaže ona. Super će se slagati uz ovu lijepu novu boju mojih šaka preplanulih ispod uv lampe. Ah, da, zaboravih, možete izvući lijevu ruku. Desnu. Lijevu. Gotovo!
Izgleda super. S udaljenosti od 300 metara. Dva sata i 25 eura poslije kupujem turpiju, tamnitamni lak i rukavice. Kao da će ovdje to ikomu biti čudno.
- 22:58 - Dodaj komentar
(3) - Print
- #
subota, 11.04.2009.
Kazalište
Postoje dvije vrste ljudi. Pripadnik prve vrste pozna me dva tjedna, u Berlinu u kojem živim četiri tjedna i šalje mi mail koji integralno prenosim: "Idemo u Hau gledati Jonasov novi komad. Ideš s nama? Uzet ću karte, nađemo se tamo." To je in medias res čovjek: ogoljuje informacije, sažima do srži, i očekuje podpitanja ukoliko ih ima. Na njih je spreman odgovarati do u beskonačnost, ne pokušavajući anticipirati sljedeće ni u jednom trenutku i ne pokazujući želju da konstruira vašu fabulu. Vjeruje da svatko ima svoju, priča pak ima toliko završetaka koliko je ljudi, i jednako je toliko putova. I elementarno je pravo svakog slobodnog čovjeka odabrati svoj put do kazališta.
Na ab ovo ljude ovdje još nisam naišla, ali točno znam kakav bi mi mail napisali. I kategorički odbijam navesti svoje izvore.
"Draga, mi smo mislili u petak navecer ici u kazalište. Ja sam redatelja upoznao kad sam bio u Švedskoj, možda si čula za njega, totalni je hit u Europi. Zove se Jonas Hassen Khemiri, komad se zove Invasion! i poslije ćemo se naći s njim na večeri u Kreuzbergu. To je zgodno, jer u Kreuzbergu je to kazalište, Hebbel am Ufer, poznatije kao Hau. Imaš Hau 1, 2 i 3, Jonasov komad je u Hau 3. Najbolje idi s U2 pa na Stadtmitte presjedni na U6 i vozi se do stanice Hallesches Tor. Šaljem ti dolje linkove na kartu i plan vožnje, stvarno nije problem. Nađemo se ispred, ali ispred samog ulaza u kazalište, ne ispred ulaza u dvoranu."
Google, knowledge of the world, been there, done that, got the T-shirt!
- 09:41 - Dodaj komentar
(1) - Print
- #
četvrtak, 09.04.2009.
Interijer
Nisam sto posto sigurna zašto je računalo računalo, ali prilično sam sigurna što prijenosnom računalu znači njegov atribut. Ono što sam ja kupila pod prijenosno računalo odgovaralo je svome opisu točno dok mu nije istekla garancija, a sad je samo računalo, teško 3 i pol kile, na privremenom gastarbajtu u gradu biciklista, ćudljivog vremena i nonšalantnih ljudi s mekbukovima koji hodaju bosi po asfaltu i betonskim kockama čim se ukaže prvo zubato sunce.
Ovisan o nealternativnom izvoru energije kojim se napaja preko pet crno-bijelih metara kabla ne bi li osigurao privid mobilnosti, HP PC zatvoren je u 40 kvadrata u Choriner Strasse 63. Uglavnom je u kuhinji, u kojoj apsolutno vlada božica Ikea, na popodnevno sunce voli izaći na balkon, svjestan rizika dok se nad njim konstantno klati teška šalica puna kave. Okolo veliki prozori, dim cigarete s nekog okolnog balkona u zraku, a poprijeko betonska rugoba od zida, valjda jedina neoslikana i krugu od deset kilometara. „Izgleda kao golemi brod“, pisalo je, čini mi se, u nekom folderu. Asocijacija za koju su sposobni jedino najmaštovitiji. I oni koji nikad nisu osjetili more i popratnu mu infrastrukturu. Ali zabavno je to, dočaravati si more u igri oblaka i brodolikog betona u istočnom Berlinu.
Svako toliko se u krasnom novom ruksaku odšeta do Senefelder Strasse i provede dan za jednim od uredskih stolova, uživajući u legalnom pristupu mreži i punom signalu. Nije da ga ne ubija u pojam što je sve vrlo mek-friendly i što nikako da makne od platonske veze s wireless printerom. I više bi volio projicirati prazne stranice worda i gledati kako se pune tekstom nego virtualne spomenare, cvrkutiće i sandučiće sa sedam različitih adresa, ali poslušno poštuje klikove. Dan prođe brzo, i već je opet na relaciji veliki krevet – crveni kauč, u četrdeset kvadrata s puno crvenih detalja i indirektnih izvora svjetlosti, s bibliotekom u kojoj više nema mjesta za prinove, stalni su članovi složeni po bojama, a pridruženi uglavnom krase pjevuckavi brodski pod. Još nije bio u prostranoj svijetloj kupaonici urednih fuga i nahero postavljene kade – prevlažne su te tamo zone, i ne bi ga spasio ni set velikih, teških, dobroupijajućih ručnika iz Ikee. Čišćenje da, ali suho, molim, slovo FFFFFFFFFFFFFFFFFFFF rikava zbog kruha, pepela, graFita i lisnatog tijesta koji u uvrnutoj simbiozi klijaju ispod tastature. Ja zapravo pišem po livadi, a okolo su golubovi umjesto uskršnjih zečeva. I puno neopranog posuđa. I izvor ugljičnog monoksida a la Sylvia Plath, najveći toster koji sam ikada imala, zbog kojega se znam vratiti na četvrti kat da za svaki slučaj vidim da nije što ostalo uključeno.
I tako smo moj HP PC i ja, s jednako slova, ali s više samoglasnika, u privremenom i objeručki prihvaćenom egzilu. Zaboravljamo prevoditi, a učimo pisati. Još je malo grbavo, ali bit će bolje. Zapisani dan prvi.
- 09:40 - Dodaj komentar
(6) - Print
- #
utorak, 07.04.2009.
Intermezzo
Našvrljano na papiru istrgnutom iz bilježnice sa spiralnim okvirom, između dvije maksimalno angažirane i minimalno plaćene aktivnosti, dok je gospodarska kriza jos bila samo dvočlana sintagma (ne tako davno), a ja sam imala 28 (prije sto godina)
Relativno mlada i vrlo nadobudna brineta (28), diplomirana anglistica i germanistica s poslijediplomskim iz književnosti u zreloj (I wish) fazi i friškom stipendijom za Freie Uni, sa 6 godina iskustva u audiovizualnom prevođenju različitih formata, isto toliko plus malo više u prevođenju najrazličitijih pisanih tekstova (od traktora do popularne kulture), isto toliko plus nešto manje u simultanom i konsekutivnom prevođenjima (od summita do radionice na lađi i u autobusu), 2 godine rada na širenju znanja i iskustva za malobrojne zainteresirane, knjiški i internetski crv s širokim dijapazonom interesa, od cipela i torbica do teorije društvenih mreža od Orwella do danas, moli da je netko iskoristi. Napomena: Nisam jeftina, ali isplati se.
- 09:47 - Dodaj komentar
(0) - Print
- #
|
