translator goes berserk

petak, 17.04.2009.

Zidovi, izlozi, plakati

3. siječnja 1986.
Godinama me muči pitanje bih li trebao pisati dnevnik. Kako smo se teško i bolno suočili s ovom našom državom, moja supruga i ja. Mnogi prijatelji i poznanici u međuvremenu su otišli, žive sad u drugom dijelu naše podijeljene domovine, u drugom dijelu našega grada. Drugi pak prijatelji već čekaju godinama, neki opet tek kratko, i svi čekaju dopuštenje da ostave zemlju i državljanstvo Njemačke Demokratske Republike.




3. siječnja 1996.
U dan točno, prije deset godina, započeo sam pisati dnevnik. Danas ću ga konačno završiti, mada će moja 'Priča o odlasku iz zemlje' ostati nedovršena sve dok doista ne stignem tamo kamo sam krenuo.

Između ova dva dnevnička unosa, Dietmar Rieman je ispisao mnoge bilježnice i obogatio ih originalnim dokumentima i mnoštvom fotografija. Priča slaganja njegova dnevnika tekst je za sebe: Bilo je opasno kupovati tvrdo ukoričene bilježnice, posebno u količini u kojoj ih je on trebao. Bilo je opasno pisati, jer kako objasniti tekst? Fotografirati, jer što će mu fotografije? Da bude manje upadljiv sa svojom profesionalnom fotografskom opremom, prošvercao je iz Zapadne Njemačke mali Olympus, ali morao mu je ljepljivom vrpcom prekriti ime i porijeklo. Ispisane bilježnice skrivao je u hrpi ugljena u podrumu, a tekuće u starom izložbenom primjerku kamere koji je kao ukras imao u svome ateljeu. Voditi takav dnevnik u policijskoj je državi bilo opasno po život, ali Rieman je opsesivno bilježio, slagao i prerađivao napisano, želeći svijetu podastrijeti autentično svjedočanstvo života u zatvorenoj zemlji.




U ljeto 1989. obitelj Rieman dobila je dozvolu da napusti zemlju. Bilo je to tri mjeseca prije rušenja Zida i padanja granica između Istoka i Zapada. U zemlji, a napose u gradu, koji je objeručki prihvatio priliku da krene iznova i što dalje od svojih ograda, granica i zidova, njegovi dnevnici više nikoga ne zanimaju. Ali svejedno, piše dalje, pokušavajući se pozicionirati u novonastalom okruženju i prevladati privatnu traumu, sve do 3. siječnja 1996. godine, kad zaključuje svoj kolaž od riječi i fotografija i odlaže sveske na police, sve istog formata i veličine, kupljenje u zemlji koje više nema. Kopije zapisa prepušta njemačkom arhivu dnevnika u Emmendingenu, a izdavača nalazi gotovo 20 g. nakon prvog unosa u svoj dnevnik. Deset godina opasnog življenja stalo je na 512 stranica i dobilo naslov Laufzettel. Tagebuch einer Ausreise.




Ono što u kolažu dokumenata i raznorodnih tekstova posebno osvaja jest priča u priči kroz fotografije. Naglašeno tekstualne i oštro kritične, s ironijskim odmakom bilježe crno-bijele i kolor-trenutke, iznureni duh vremena u zguljenim bojama. I gotovo bude nostalgiju. Zidovi, izlozi i plakati u ulozi su zrcala, posrednika, suvremenika, izlaza i ulaza. Koji su otvoreni i kad se čini da nisu.







Izvori:
http://www.ddr-fotografie-riemann.de/
Katalog izložbe @bsolut privat?! Vom Tagebuch zum Weblog