U prošlom sam postu poželjela sreću kolegici Veri Kordić koja već dugi niz godina ne odustaje od svoje misije u noći dodjele Oscara. Novinske napise, postove na blogovima i forumima i ostale odjeke na društvenim mrežama Vera ili ne čita ili ne šljivi - pretpostavljam da je ovo drugo. Za razliku od svakoraznih piskarala (u koja ubrajam i sebe), ja je ne krivim - žena je odlučila žrtvovati noć i zaraditi plaću, jer nije sigurna da će sutra, preksutra i dan nakon toga imati gažu: takva je, naime, prevoditeljska svakodnevica. A porezi, prirezi i davanja su svejedno za vratom, i netko mora to da plati!
Pred sobom je Vera sigurno mirne duše i čiste savjesti, jer utjecaja nije imala ama baš ni na što. Mogla je utjecati jedino na prihvaćanje ili odbijanje posla - ja sam, recimo, isti prošle godine odbila - ali čim ga je prihvatila, njezina kontrola tu prestaje. Tako da joj ja, dobro znajući u kakvim je uvjetima radila, ovim putem čestitam na obavljenom poslu! Bez obzira na zlobne i osobne komentare na forumu hrt-a proteklih par dana, nisam mislila opet pisati o tome, ali nakon ovoga osvrta, jednostavno sam morala.
Ne mislim da je g. Hrvoje Marjanović posebno kompetentan suditi o tome ima li zemlje za prevoditelje ili nema, čim misli da se simultani prijevod 'koristi' - kao da je neki gadget ili nedajbože softver, ali osjetila sam dramaturški poriv pojasniti kako stvari funkcioniraju. Naravno da je najlakše, i logično pače, za loš prijevod okriviti prevoditelja, ali stvari nisu tako jednostavne.
Izostavit ću stoga iz svoga osvrta ingeniozna zapažanja g. Marjanovića na temu sinkronizacije, i ostaviti ga u uvjerenju da se u sinkronizacije ulaže novac i trud samo stoga da 'lijeni gledatelji ne bi naprezali oči'. Neću niti komentrati njegovo suptilno zapažanje o 'švapskom' jeziku kao sprdnje vrijednom, a niti ulaziti u lingvističko-kulturološke rasprave o mogućnostima prevođenja šala i smijehova na ciljni jezik. Prepričat ću samo par crtica iz prve ruke, iza televizijskih kulisa:
1. Ceremonijalni prijenos iz Banskih dvora, petominutno javljanje uživo kao uvod u 1. dnevnik. U trenutku kad gost progovori, prevoditeljica ga ama baš ni riječi ne čuje, već joj se u slušalicu dere voditeljica emisije Potrošački kod. Dnevnik HRT-a, 19.30, diplomatski posjet, Potrošački kod. Opcije: šutnja, zapinjanje pri pokušaju da se nešto ulovi, neetična improvizacija. Neetična improvizacija mi je najmilija , osim kad su u pitanju osjetljive teme.
2. Otvoreno, gošća Njemica, javljanje iz Bruxellesa. Prevoditeljica angažirana za njemački. Dvije minute prije prijenosa uživo tonska proba. Ništa ne funkcionira. Oprostite, možete ipak prevoditi na engleski? Na engleski ili s engleskog? Na! Ne, sa! Pitat ću! Emisija počinje. Malo se čuje, malo ne, prevodi se i jedno i drugo. Frustracija iz kabine odlazi u eter, nepoznato čijom greškom.
3. Brisani prostor. Dođite ranije, g. Milić će doći porazgovarati s vama i gostom, sve će vam objasniti. Ni Milića ni gosta. Tonska proba prošla u redu. Idemo uživo... Ali ne! G. Milić je, ničim izazvan, počeo voditi razgovor na engleskom.
4. Dobro jutro. Netko je večer prije zaboravio vratiti opremu u studio i simultani prijevod je nemoguć. Ali mora biti, pa prevoditelj sjeda u studio - visi iznad voditelje i gosta, s bubicom ispod brade, ali ne i u uhu. Čuje vrlo glasno sebe, a gosta svaku desetu. Opcije: šutnja, zapinjanje pri pokušaju da se nešto ulovi, neetična improvizacija.
Neke su slamke spasa manje, neke više opravdane, ali gledatelji se bune na sve jednu. Prevoditelji su ionako ili na adrenalinu ili u predinfarktnom stanju u vrevi problema koji se u velikim mašinerijama poput državne televizije svakodnevno javljaju i smetaju im da odrade posao kako valja, pa kamo bi stigli da se još brinu o napisima na forumima i raznim portalima? I ja zato i dalje radim, i ljutim se, i upozoravam, i radim, i sve tako u krug. Ne stignem se previše brinuti za odjeke, ali stignem dreknuti koji put.
Poklonjenom konju ne valja spočitavati zbog simultanog prijevoda, kaže naš novinar. Da sam ja na mjestu Vere Kordić, našla bih gospodinov broj i nazvala ga da mu jednom zanjištim na uho. Ne bi me to uvrijedilo, jer u taboru indeksesa konj je, čini se, omiljena metafora - Matija Babić je, recimo, kolegu Butkovića indirektno nazvao mrtvim konjem, istaknuvši da ga sad stvarno ne treba šibati!
I eto, u pomirljivu tonu poput Indexova novinara koji shvaća da dr. Korkut mora 'trabunjati' da zaradi, tako i ja shvaćam da i novinari moraju od nečega živjeti, pa ću kolegi piskaralu na indexu linkanjem nastojati povećati broj klikova na top-vijesti-samogenerirajućem portalu. Klik!
Ovaj sam tjedan pogledala dva odlična filma - prvi je No Country For Old Men, koji me oduševio - šteta što ću noćas ćoriti kad Javier dobije svoga Oscara za frizuricu i originalnu pucaljku (Da ne zaboravim - sretno kolegici prevoditeljici koja već godinama ne odustaje od praćenja ceremonije dodjele). Drugi film vrijedan sat i pol vremena je Darjeeling d.o.o. Wesa Andersona, apsurdan road movie s obilatom postkolonijalnom podlogom i sjajnim soundtrackom - već danima pjevušim Petera Sarsteda i sanjam u psihodeličnim bojama.
Nažalost, ovo nije post o dobrim filmovima, već o jednom apsurdno lošem. Mada je njegova svjetska premijera već pomalo stara vijest, moji su dojmovi još vrlo svježi i moram ih podijeliti s nešto širom javnošću. Prije mjesec dana provela sam dva sata gledajući uvod, priču i finale priče o australskom snu koji se, na žalost sviju koji su ikada čuli za naraciju, režiju ili glumu, odlučio materijalizirati u liku i djelu Stevea Ravica.
Mladi je heavy metalac po glazbenom ukusu i životnom opredjeljenju prema vlastitim riječima deset godina izravno i neizravno radio na svome kolažu od dva svijeta. Rođen u obitelji hrvatskih doseljenika, odgojen i odrastao na ulicama St Albansa kao pripadnik sumnjive subkulture, osjetio je, kao i mnogi prije njega, da ljudi moraju čuti njegovu jedinstvenu priču. Za razliku od tih mnogih, njega nedostatak formalnog obrazovanja, filinga i novca nije spriječio da svoju zamisao provede u filmsko djelo: Warrior je svjetlo dana prvi put ugledao u Cannesu 2007., u kategoriji nezavisne filmske produkcije, a čast da prvi vide film čija finalna verzija još nije plasirana na tržište dobili su studenti anglistike, komparatistike i režije u sklopu Dana Australije i Tjedna australskog filma u Zagrebu.
Kako na službenim stranicama i šarenoj brošuri piše, Warrior je 'drama koja vas uvlači u različite društvene subkulture na periferiji urbane Australije'. Sat i pol scenarističkog, redateljskog i glumačkog uratka Stevea Ravica obuhvaća 15 godina u životu Blazea (Blejz po engleski, po hrvatski Blaž) i njegovih živopisnih prijatelja i prijateljica koji briju na hard i soft metal i niti jedan porok im većviđeno nije stran. Ne znam kako bi se redatelj, scenarist i glavni glumac očitovao o svome modusu izlaganja, ali ja bih rekla da je to transparentna dnevnička forma, potpomognuta datiranim kadrovima i pripovjedačem. Ideja nagomilavanja narativnih metoda počela je kao klasičan alat za popunjavanje rupa, a već do prve petine filma uznapredovala u vrijeđanje inteligencije prosječnog gledatelja. Okupivši vojsku plošnih likova iz američke B-produkcije, po definiciji stereotipiziranih do prepoznatljivosti, i stavivši im u usta sveoobjašnjavajuće dijaloge, Steve za svaki slučaj, ako je komu štogod promaklo, kroz pripovjedača utvrđuje gradivo. Pa to izgleda ovako:
Slika I: Najćudoredniji od ratnika popustio je pritisku vršnjaka i uzeo koku.
Dijalog I: Daj, stari, uzmi, neće ti ništa biti. –Dobro, evo, uzimam. (Uzima)
Pripovjedač I: XY popustio je pred navaljivanjem i uzeo kokain.
Slika II: XY u prljavu razbacanu stanu puši cigaretu za cigaretom, podvezuje si ruku i divljački se bode tražeći venu. Djevojka mu pomaže, pripravlja špricu. Jedna. Druga. Treća. Pjena na usta i gotov je. Djevojka ga oživljava, ali nemoćna je, pa kad vidi da se ne miče, reže si vene i trza se par minuta stilizirano (misli Steve) u lokvi krvi. Ostaje nejasno je li mu slomila rebra skakanjem po prsnom košu.
Dijalog II: (neartikulirano stenjanje) –Nemoj, dovoljno ti je. –Odjebi. –(grcanje) –Ne!!! (ridanje) (krkljanje) (tišina)
Pripovjedač II: XY je dane provodio u svome prljavom razbacanom stanu, pušio cigaretu za cigaretom i fiksao se. XX je očajavala. On nije prestajao. Odjedanput mu je pjena počela izlaziti na usta, srušio se i počeo se grčiti. XX je skočila, pokušala ga oživjeti, ali nije išlo. Na kraju si je ona prerezala žile.
Kad smo već kod vrijeđanja, mislim da bi Warriora trebalo u terapijske svrhe puštati svima koji imaju problema s centrom za nacionalni ponos i koje automatski ne prođu srsi čim se sjete ranih devedesetih: Jedno gledanje rata u Hrvatskoj i stradanja u Vukovaru iz vizure dijaspore koja ispred televizora suosjeća sa svakom žrtvom probudit će Thompsona u vama. Na viziju bukoličkih slavonskih ravnica i obitelji koja je živjela skladno i sretno od svoga rada u kućici od keksa i kolača dok nije došao zli susjed Jovo (ili ovako nekako) i sve im to nasilno uzeo logično se nastavljaju dirljivi prizori krvlju zamrljanog pečatnjaka sa šahovnicom na ruci Blejza, koji je svoje ožiljke doduše zaradio u uličnim borbama u St Albansu, ali to za ovu priču i nije previše važno.
Od žena u filmu nismo puno čuli, ali podosta smo vidjeli. Statistice se na simboličkoj i korporalnoj razini mogu podijeliti na izbušene i istetovirane (kulise u službi ilustracije ženske strane subkulture) i gologuze (kulise u službi ilustracije muške vizure ženske strane subkulture). Tu su i dvije tipične Hrvatice: Janja, tip anđela u kući, koja je pobjegla iz razorenog Vukovara (znamo da je Vukovar po izbušenom vodotornju koji ostaje u pozadini dok žena trči prema Australiji), i Klaudija, posrnuli tip, kroz koju će cijeli svijet doznati da žene u Hrvatskoj svoje muškarce čekaju zatvorene u djevojačkoj sobi punoj plišanih medvjedića i srca, pišući im pisma koja natapaju suzama, a kad više doista nema izlaza, prekidaju sve veze s njima i odaju se escortu.
Uz manje-više sretan kraj, izuzmu li se nužne kolateralne žrtve, film nam snažno poručuje da metal živi, i to uz podršku Veleposlanstva Australije u Hrvatskoj, koje je omogućilo projekciju Warriora u sklopu hrvatsko-australske suradnje. Iz te je vizure Steve Ravic zasigurno utjelovljenje diplomatskih težnji, a u njegovu se diplomatičnost i političku korektnost publika se imala priliku uvjeriti kad je s ponosom istaknuo da su mu se oči zacaklile dok je u Zagrebu gledao nastup gostujuće aboridžinske skupine Descendance.
Otprilike u isto vrijeme dok se Steveu Ravicu cakle oči u Kaptol centru u Zagrebu, premijer Kevin Rudd slavi Dan Australije ističući kako im je čast zemlju dijeliti s Aborižinima, dok se iznad njega na nebu ispisuje 'Sorry'. Sori što vas je sad 2% i što živite 20 g. manje od nas. Sori za Izgubljenu generaciju i općenitu diskriminaciju.
I Steve je na kraju rekao sori, ali ne za film, već za kvalitetu zvuka. Činilo se da ga najviše zabrinjava što je film inače snimljen u high definition formatu, a Broadway Tkalča ne može ga kao takvoga reproducirati zbog manjkave opreme. Nije ga zabrinjavala narativna linija, dok se pitanje mojih i Picassovih linija počinje aktualizirati, štoviše relativizirati. Nepostojanje njegove linije institucionalno podupiru filmski festival u Cannesu i australsko veleposlanstvo, svojim logom i medijskim prostorom, što jamči legitimitet i težinu, a to nas opet vraća na početak: Nije važno što i kako, već tko i kada. I naravno, tko će sve to platiti.
Tu su Steve Ravic i njegovi ratnici mudro i u pravo vrijeme odigrali najjače karte: Bacili su na vrpcu svoje interese i igračke, plus ama baš svega po malo, prodali svakomu po dio i dobili krila. Ako ih pak odskočna daska Cannesa i države Australije lansira nekamo kamo nisu planirali aterirati, uvijek mogu reći: Vi niste naša ciljna publika, vi ne kužite subkulturu. Eto još jednoga dokaza da imate predrasuda prema heavy metalu. Bla-bla-bla.
Steve, stari (valjda možemo na ti, ostavio si mi pismo sa svojim mailom i brojem mobitela dok si u Hrvatskoj), Planina Brokeback nije film snimljen za gej kauboje, Tigar i zmaj za leteće Kineze niti je Zodiac priručnik za serijske ubojice. Ali ti to sve već sigurno znaš.
Ono što ne znaš jest da si izabrao krivo mjesto za svjetsku premijeru svoje crno-bijele jednodimenzionalne sage. Ako Alejandro Inarritu zna odabrati naturščike koji nose film, ne znači da ćeš znati i ti ako to dovoljno jako želiš. Kad kreneš raspredati jednu priču, bilo bi poželjno da je do kraja filma nekako završiš: Stvarno nisam skužila čemu ona epizoda s nogometom! I otkud ti odjedanput pas u šetnji s Klaudijom? I ona Mrs Robinson epizoda – ne predlažem da se dadeš u plagijatore, ali od Mikea Nicholsa bi mogao ponešto naučiti.
Ali svaka čast! Ne zato što imaš san, ili dobar film, već zato što si svladao marketing za napredne, i usput se sigurno sjajno zabavio. Doduše, koliko sam vidjela zbunjena i revoltirana lica oko sebe, u Zagrebu nisi uspio u pokušaju da nam prodaš film u paketu s idejom demokracije, ali neka te tješi da je najteže biti faca u svome selu.
Ovo je paralelna priča. Pišem je u trenucima prezasićenosti tekstom koji pišem bez prevelika razumijevanja, a koja mora zvučati kao da vladam kompletnom situacijom u liku i djelu fascinantnog Güntera Grassa. Mene on doista fascinira, ali iz drukčijih razloga negoli većinu znalaca i neznalica.
Prvenstveno me fascinira kako me kod svake njegove rečenice pogodi spoznaja da mi je njemački vrlo deficitan. Službeno objašnjenje: To je zato što Grassa već dugo izbjegavam u širokom luku pa nisam naviknuta na njegovu sintaksu. Neslužbeno: Jezik nema veze s tim – čitala sam Mein Jahrhundert na hrvatskom, kojim solidno vladam, i ne mogu se baš pohvaliti da sam daleko dogurala.
Pohvalno je za laika ako Grassa zna smjestiti u vrijeme i prostor, povezati ga s Limenim bubnjem te reći da je 1999. dobio Nobelovu nagradu i ne tako davno priznao svoju SS-ovsku prošlost, ali sramotno za germanista/icu ako uz sve ovo zna još jedino nabrojati 15-ak njegovih djela i prikeljiti mu, doduše s razumijevanjem, koncept Gesamtkunstwerka.
Sram me jest, ali imam opravdanje: Ja, naime, patim od posttraumatskog stresnog poremećaja koji je davne 1999. g. izazvao prvi susret s ekraniziranim Grassom. Jezik me tada nije mučio - ama baš ništa nisam kužila pa se nisam uzrujavala - tim sam se više koncentrirala na slike: i danas mi je, starijoj i načitanijoj, prva asocijacija na Grassov Gesamtkunstvwerk konjska glava iz koje migolje jegulje, od kojih se onda u sljedećoj sceni priprema ukusna juha. Schlöndorffova ekranizacija nagrađena je Oscarom, a jedino što vam ja o njoj bez guglanja i kopanja po starim bilješkama mogu reći jest da je konjska glava bila legitimna metoda za lov jegulja u Danzigu i da je Limeni bubanj (1979) dijelom snimljen u Zagrebu – čini mi se da je poljska pošta koju napadaju nacisti tamo negdje oko Trga Francuske Republike. I smrznem se kad vidim Davida Benentta kao Oskara Matzeratha, i mada sam vrlo tolerantna i svjesna mehanizama umjetnosti, određene mi scene s Oskarom, odnosno Davidom u glavnoj ulozi izazivaju fizičku reakciju. Dok je nekima pljuvanje u dadiljin pupak visokoestetizirana stvar, meni je na toj sceni u glavi više bilo bljuvanje nego pljuvanje.
Rudar, jazz-glazbenik, kipar, kuhar, grafičar, pjesnik, pisac romana i drama, scenarist, angažirani socijaldemokrat, notorni ljevičar – dovoljno za nekoliko ljudi i par života, ali sve je to Grass bio i još je i sada. Trebala bih se Grassom baviti u ozbiljnom kontekstu hrane na simboličkoj i književnopovijesnoj razini, ali od metafizike lumbura i sive juhe u Opakim kuharima zanimljivije mi je da je po pitanju hrane Herr Grass ima osebujan ukus: obožava kuhati i jesti juhu od jegulje, tripice i hladetinu od svinjske glave. Možda je to recept za besmrtnost.
Htjedoh reći, ostavimo hranu postrani, vratimo se tekstu, ali u zbirci koju upravo čitam devet autora i autorica se kune da je hrana neodvojiva od Grassovih tekstova, i da se oni ne mogu čitati, a da se ista zanemari. Pa se tako u hrani ogleda život, ali i smrt, ona je znak komunikacije, ali i povlačenja, u službi je erotike (pornografije, ako mene pitate), znak ljubavi, ali i neumitne smrti. I onda se svaki od tih pojmova i njihovih međuodnosa razlaže pametno na proste faktore, kroz prizmu sociologije i antropologije, a meni sve to izgleda kao čista biologija: Čovjek voli jesti, voli o tome pisati, a zanima ga bogme i što se događa s hranom dok prolazi kroz probavni trakt i izlazi iz njega, al kako je proces uvijek dosadan i isti, on nalazi načine da ga učini uvijek novim i zanimljivim. Punkt.
U svome osvrtu to, naravno, neću reći. Identificirati ću sva ključna mjesta u pojedinim referatima, logički ih povezati, pohvaliti isticanje jednoga i blago pokuditi zanemarivanje drugoga (pljujem jedino po stvarima u kojima posjedujem odgovarajuću širinu), i na kraju izraziti sud umjerena intenziteta. A vi čitate ono što sam zapravo htjela napisati, ali nekako nije bilo zgodno.
O svakodnevnom životu, općoj kulturi, prevođenju te povezanosti prije spomenutih.
Ili, drukčije rečeno, iz jedne recenzije nepoznatog autora:
"Piše blago suhoparnim stilom, voli igre riječima, smatra sebe intelektualkom i probably obožava jukićku. Sve razlozi da ju čitate i volite, because you could be just like her!"
