translator goes berserk

utorak, 26.02.2008.

Nema zemlje za prevoditelje?

U prošlom sam postu poželjela sreću kolegici Veri Kordić koja već dugi niz godina ne odustaje od svoje misije u noći dodjele Oscara. Novinske napise, postove na blogovima i forumima i ostale odjeke na društvenim mrežama Vera ili ne čita ili ne šljivi - pretpostavljam da je ovo drugo. Za razliku od svakoraznih piskarala (u koja ubrajam i sebe), ja je ne krivim - žena je odlučila žrtvovati noć i zaraditi plaću, jer nije sigurna da će sutra, preksutra i dan nakon toga imati gažu: takva je, naime, prevoditeljska svakodnevica. A porezi, prirezi i davanja su svejedno za vratom, i netko mora to da plati!

Pred sobom je Vera sigurno mirne duše i čiste savjesti, jer utjecaja nije imala ama baš ni na što. Mogla je utjecati jedino na prihvaćanje ili odbijanje posla - ja sam, recimo, isti prošle godine odbila - ali čim ga je prihvatila, njezina kontrola tu prestaje. Tako da joj ja, dobro znajući u kakvim je uvjetima radila, ovim putem čestitam na obavljenom poslu! Bez obzira na zlobne i osobne komentare na forumu hrt-a proteklih par dana, nisam mislila opet pisati o tome, ali nakon ovoga osvrta, jednostavno sam morala.

Ne mislim da je g. Hrvoje Marjanović posebno kompetentan suditi o tome ima li zemlje za prevoditelje ili nema, čim misli da se simultani prijevod 'koristi' - kao da je neki gadget ili nedajbože softver, ali osjetila sam dramaturški poriv pojasniti kako stvari funkcioniraju. Naravno da je najlakše, i logično pače, za loš prijevod okriviti prevoditelja, ali stvari nisu tako jednostavne.

Izostavit ću stoga iz svoga osvrta ingeniozna zapažanja g. Marjanovića na temu sinkronizacije, i ostaviti ga u uvjerenju da se u sinkronizacije ulaže novac i trud samo stoga da 'lijeni gledatelji ne bi naprezali oči'. Neću niti komentrati njegovo suptilno zapažanje o 'švapskom' jeziku kao sprdnje vrijednom, a niti ulaziti u lingvističko-kulturološke rasprave o mogućnostima prevođenja šala i smijehova na ciljni jezik. Prepričat ću samo par crtica iz prve ruke, iza televizijskih kulisa:

1. Ceremonijalni prijenos iz Banskih dvora, petominutno javljanje uživo kao uvod u 1. dnevnik. U trenutku kad gost progovori, prevoditeljica ga ama baš ni riječi ne čuje, već joj se u slušalicu dere voditeljica emisije Potrošački kod. Dnevnik HRT-a, 19.30, diplomatski posjet, Potrošački kod. Opcije: šutnja, zapinjanje pri pokušaju da se nešto ulovi, neetična improvizacija. Neetična improvizacija mi je najmilija , osim kad su u pitanju osjetljive teme.

2. Otvoreno, gošća Njemica, javljanje iz Bruxellesa. Prevoditeljica angažirana za njemački. Dvije minute prije prijenosa uživo tonska proba. Ništa ne funkcionira. Oprostite, možete ipak prevoditi na engleski? Na engleski ili s engleskog? Na! Ne, sa! Pitat ću! Emisija počinje. Malo se čuje, malo ne, prevodi se i jedno i drugo. Frustracija iz kabine odlazi u eter, nepoznato čijom greškom.

3. Brisani prostor. Dođite ranije, g. Milić će doći porazgovarati s vama i gostom, sve će vam objasniti. Ni Milića ni gosta. Tonska proba prošla u redu. Idemo uživo... Ali ne! G. Milić je, ničim izazvan, počeo voditi razgovor na engleskom.

4. Dobro jutro. Netko je večer prije zaboravio vratiti opremu u studio i simultani prijevod je nemoguć. Ali mora biti, pa prevoditelj sjeda u studio - visi iznad voditelje i gosta, s bubicom ispod brade, ali ne i u uhu. Čuje vrlo glasno sebe, a gosta svaku desetu. Opcije: šutnja, zapinjanje pri pokušaju da se nešto ulovi, neetična improvizacija.

Neke su slamke spasa manje, neke više opravdane, ali gledatelji se bune na sve jednu. Prevoditelji su ionako ili na adrenalinu ili u predinfarktnom stanju u vrevi problema koji se u velikim mašinerijama poput državne televizije svakodnevno javljaju i smetaju im da odrade posao kako valja, pa kamo bi stigli da se još brinu o napisima na forumima i raznim portalima? I ja zato i dalje radim, i ljutim se, i upozoravam, i radim, i sve tako u krug. Ne stignem se previše brinuti za odjeke, ali stignem dreknuti koji put.

Poklonjenom konju ne valja spočitavati zbog simultanog prijevoda, kaže naš novinar. Da sam ja na mjestu Vere Kordić, našla bih gospodinov broj i nazvala ga da mu jednom zanjištim na uho. Ne bi me to uvrijedilo, jer u taboru indeksesa konj je, čini se, omiljena metafora - Matija Babić je, recimo, kolegu Butkovića indirektno nazvao mrtvim konjem, istaknuvši da ga sad stvarno ne treba šibati!

I eto, u pomirljivu tonu poput Indexova novinara koji shvaća da dr. Korkut mora 'trabunjati' da zaradi, tako i ja shvaćam da i novinari moraju od nečega živjeti, pa ću kolegi piskaralu na indexu linkanjem nastojati povećati broj klikova na top-vijesti-samogenerirajućem portalu. Klik!