Ovo je paralelna priča. Pišem je u trenucima prezasićenosti tekstom koji pišem bez prevelika razumijevanja, a koja mora zvučati kao da vladam kompletnom situacijom u liku i djelu fascinantnog Güntera Grassa. Mene on doista fascinira, ali iz drukčijih razloga negoli većinu znalaca i neznalica.
Prvenstveno me fascinira kako me kod svake njegove rečenice pogodi spoznaja da mi je njemački vrlo deficitan. Službeno objašnjenje: To je zato što Grassa već dugo izbjegavam u širokom luku pa nisam naviknuta na njegovu sintaksu. Neslužbeno: Jezik nema veze s tim – čitala sam Mein Jahrhundert na hrvatskom, kojim solidno vladam, i ne mogu se baš pohvaliti da sam daleko dogurala.
Pohvalno je za laika ako Grassa zna smjestiti u vrijeme i prostor, povezati ga s Limenim bubnjem te reći da je 1999. dobio Nobelovu nagradu i ne tako davno priznao svoju SS-ovsku prošlost, ali sramotno za germanista/icu ako uz sve ovo zna još jedino nabrojati 15-ak njegovih djela i prikeljiti mu, doduše s razumijevanjem, koncept Gesamtkunstwerka.
Sram me jest, ali imam opravdanje: Ja, naime, patim od posttraumatskog stresnog poremećaja koji je davne 1999. g. izazvao prvi susret s ekraniziranim Grassom. Jezik me tada nije mučio - ama baš ništa nisam kužila pa se nisam uzrujavala - tim sam se više koncentrirala na slike: i danas mi je, starijoj i načitanijoj, prva asocijacija na Grassov Gesamtkunstvwerk konjska glava iz koje migolje jegulje, od kojih se onda u sljedećoj sceni priprema ukusna juha. Schlöndorffova ekranizacija nagrađena je Oscarom, a jedino što vam ja o njoj bez guglanja i kopanja po starim bilješkama mogu reći jest da je konjska glava bila legitimna metoda za lov jegulja u Danzigu i da je Limeni bubanj (1979) dijelom snimljen u Zagrebu – čini mi se da je poljska pošta koju napadaju nacisti tamo negdje oko Trga Francuske Republike. I smrznem se kad vidim Davida Benentta kao Oskara Matzeratha, i mada sam vrlo tolerantna i svjesna mehanizama umjetnosti, određene mi scene s Oskarom, odnosno Davidom u glavnoj ulozi izazivaju fizičku reakciju. Dok je nekima pljuvanje u dadiljin pupak visokoestetizirana stvar, meni je na toj sceni u glavi više bilo bljuvanje nego pljuvanje.
Rudar, jazz-glazbenik, kipar, kuhar, grafičar, pjesnik, pisac romana i drama, scenarist, angažirani socijaldemokrat, notorni ljevičar – dovoljno za nekoliko ljudi i par života, ali sve je to Grass bio i još je i sada. Trebala bih se Grassom baviti u ozbiljnom kontekstu hrane na simboličkoj i književnopovijesnoj razini, ali od metafizike lumbura i sive juhe u Opakim kuharima zanimljivije mi je da je po pitanju hrane Herr Grass ima osebujan ukus: obožava kuhati i jesti juhu od jegulje, tripice i hladetinu od svinjske glave. Možda je to recept za besmrtnost.
Htjedoh reći, ostavimo hranu postrani, vratimo se tekstu, ali u zbirci koju upravo čitam devet autora i autorica se kune da je hrana neodvojiva od Grassovih tekstova, i da se oni ne mogu čitati, a da se ista zanemari. Pa se tako u hrani ogleda život, ali i smrt, ona je znak komunikacije, ali i povlačenja, u službi je erotike (pornografije, ako mene pitate), znak ljubavi, ali i neumitne smrti. I onda se svaki od tih pojmova i njihovih međuodnosa razlaže pametno na proste faktore, kroz prizmu sociologije i antropologije, a meni sve to izgleda kao čista biologija: Čovjek voli jesti, voli o tome pisati, a zanima ga bogme i što se događa s hranom dok prolazi kroz probavni trakt i izlazi iz njega, al kako je proces uvijek dosadan i isti, on nalazi načine da ga učini uvijek novim i zanimljivim. Punkt.
U svome osvrtu to, naravno, neću reći. Identificirati ću sva ključna mjesta u pojedinim referatima, logički ih povezati, pohvaliti isticanje jednoga i blago pokuditi zanemarivanje drugoga (pljujem jedino po stvarima u kojima posjedujem odgovarajuću širinu), i na kraju izraziti sud umjerena intenziteta. A vi čitate ono što sam zapravo htjela napisati, ali nekako nije bilo zgodno.
O svakodnevnom životu, općoj kulturi, prevođenju te povezanosti prije spomenutih.
Ili, drukčije rečeno, iz jedne recenzije nepoznatog autora:
"Piše blago suhoparnim stilom, voli igre riječima, smatra sebe intelektualkom i probably obožava jukićku. Sve razlozi da ju čitate i volite, because you could be just like her!"
