srijeda, 06.06.2007.
EFKP
Nekad davno dok sam studirala mislila sam kako mi je život vrlo kompliciran. Učim jedan predmet, premalo vremena za drugi i treći. Posvetim se trećem, sedmi i deseti mi vise nad glavom. Danas odgovorno tvrdim da je fakultet bio dokolica u usporedbi s ovim što mi se danas događa. Ali bila je to vrlo aktivna i intelektualno stimulativna dokolica: pa sam hodala po predavanjima žnj autora koji mi nisu bili ni na kojem popisu. Pa sam gledala francuske i portugalske art filmove negdje u A-sto i nešto. Pa sam zapisivala bibliografije španjolskih povratnika debitanata na Islandu, podcrtavala markerom njihove datume rođenja, as if it meant something, really.
U ponedjeljak i utorak bila sam na Europskom festivalu kratke priče bez papira, olovke i markera, a s pivom (i cigaretom, mada inače ne pušim, ali u Zagrebu svi puše, košto primijeti Bernard MacLaverty). Kombinacija alkohola, vreline i sparine te duhana kojemu nisam baš vele vična plus nezanemariva količina umora inducirala je stanje kakvim bi se jednako ponosio Aristotel i New Age wannabes ekipa. Najprije mi je sve bilo nekako dubokoumno, pa genijalno, pa vrlo smiješno, a onda mi se počelo spavati. Kad su se slova na projekcijskim platnima pretvorila u velike svijetle mrlje s tamnom jezgrom, zaključila sam da je vrijeme da se krene. (doduše, i tlo u Močvari je postalo vrlo močvarno, a zrak plinovito-maglovit).
Jučer i danas malo surfam i tražim odjeke Festivala i uspoređujem ih sa svojim sublimnim iskustvom. Diskrepancija je puno. Evo, uzmimo za primjer Juana Manuela de Pradu, čiju, čini se, najatraktivniju zbirku Conos uporno prevode kao Pičke, a čovjek je lijepo objasnio da to nisu Cunts, već Pussies. E, we say that all the time, pussies. I say that e to a friend, hello, my friend, you pussy. I say that all the time. Ekstremi, o marketinški ekstremi - il mora biti skroz vulgarno ili skroz mlako, sori ako je autor imao na umu neku slatku sredinu. Slična se stvar, al u drugoj krajnosti, dogodila Hallgrímuru Helgasonu i njegovoj kratkoj priči (koju je napisao po narudžbi upravo ovoga festivala). Taj je mješanac golobradog Hogara Strašnog i XXL Smeaglea za uvod odrepao islandske sage na stihove Ice T-a, na islandskom, naravno - o, zašto to netko nije prilijepio na Jubito, ja to doista ne znam prepričati! Njegova je, dakle, priča na iskrivljenom islandskom prevedena na gramatički dotjeran i izbrušen engleski - prevoditelj/ica je očigledno osjetio moralnu obvezu dotjerati tekst. Čitajući stilski dotjeran prijevod, razmišljala sam o Gerhartu Hauptmannu i njemačkom naturalizmu - germanisti će znati zašto. Hrvatski u Helgasonovu tekstu bio je također broken, ali meni je engleski bio u vidnom polju pa se čar rasplinuo. A čini mi se da je baš bilo smiješno.
Definitivni najlik i najfrik ponedjeljka bio je Regis Jauffret. Na t-portalu su o njemu prepisali da opsesivno uprizoruje upravo samoću, ravnodušnost ili neizrecivi očaj, ujedno ukopan u ljudsku patologiju i sarkastično distanciran od nje. Istina je da on piše short stories koje uvezuje u debele sveske i zove romanima, motorika mu je malo off i umire od smijeha čitajući svoje priče pardon roman(e). Moram reći da je Koščec, u njegovoj pratnji, solidno obavio prevoditeljski posao unatoč duuugom poetskom zanosu govornika.
The faca Festivala dobila je čast održati predavanje u akademskom, suhom i bezdimnom okružju dvorane 7 na FFZG. Bernard MacLaverty se, compliments, jednako fino i ležerno uklopio u okružje nasipa uz Savu i u sterilnu dvoranu urešenu (zašto, pobogu?) Laokonom. Pohvalio se kako napisao libreto za operu od 15 minuta te kako je na početku karijere pisao grozne pjesme. Sjajan je čitač svojih priča, ali meni je svejedno jako teško držati koncentraciju i pratiti fabulu - hipnotički se zapletem u ritam riječi i počnem kljucati. Ko većina likova Olje Savičević Ivančević. Nikad mi neće biti jasno kako to da se u Njemačkoj još proizvode (i kupuju) Hoerbuecher.
Svoju bivšu kolegicu iz 2. paviljona na Cvjetnom, Mimu Simić, nisam stigla poslušati, ali zato moram završiti s isječkom iz intervjua nad kojim cijelo poslijepodne plačem od smijeha.
Na što trošiš 125 tisuća kuna osvojenih na Milijunašu?
Na opojne droge i mačju hranu. Osim toga sam i djevojci Nataši financirala operaciju očiju. Operacija je bila iznimno uspješna, a ona me u skladu s novostečenim vidom - ostavila.
- 19:25 -
Dodaj komentar
(10) -
Print
-
#