translator goes berserk

Ispricacu ti jednu pricu , Lucija...Hmm...Jednostavno...Kao kad se ploca snima...

Na primjer 2. juna '89. ...U Subotici...

Lucija...Lucija...

Tako si krhka i mala, kcer bi mi mogla biti...

U mene je jesen uplovila i pijano kestenje plese pod mojim nogama...

Sto da se kaze?!

Lucija, Lucija, moja dragana,

U mom srcu zivi jos ujed andjela...

Ilicom odzvanjaju glasovi umornog naroda,

Promrzle djevojcice nude ljubav po trgovima

I zuti snijeg pada raspuklim ulicama...

Ines se je zvala...

Ne daj se, generacijo moja,

Sapcem ponovo u vjetar, sto pustosi Zagreb i Beograd, podjednako...

Ti nemoguci nocni vlakovi...Dupli konjak u Subotici...

I miris istrosenih hotela, sto se zavlaci u kozu, u kosu , u kosti...

Zima je posvuda...Dodji generacijo moja, ljubavnice,

Jos imam stari mornarski kaput...

Lucija, nisam ti ovo pricao...

Ja nikada nisam vidio Amsterdam...

Tamo se, kazu, putuje sam...

Bijeli brodovi i crne marame oko vratova djevojackih...

Zale mornare i ispijaju rum za Brela,

Obicno nevjerne ili bolje vjerne samo sebi,

Krhke u bokovima...

Ispracaju svoje mornare na plovidbe dalekim morima,

Sa suzama u ocima i obecanjima

Nikada , nikada vise, Maruska ...

Ili kako se vec zovu te cudne Niderlandjanke,

Sklone avanturama, alkoholu, incestu...

Nevjerne same po sebi, a opet sebi vjerne...

Zima je posvuda...Dodji, generacijo moja...

Dodji da se ponovo grijemo... Da se zajedno ne damo...

Ne daj se , Ines, govorio sam joj.. Ne dam se ni ja...

Ne daj se ni ti , Lucija...Ne daj svojih sesnaest godina, ovim godinama

Sto kao crne ptice slijecu na nase kosti, na nase ruke, na nase oci,

Da nas porobe...

I Lucija... Samo da mi je jos vidjeti Amsterdam,

Maruskin i Brelov Amsterdam,

Pa nek bude , sto biti mora...

Rade Serbedzija