Jučer moram poslati dvije potitlane epizode sitcoma. Bliže je jutro nego noć, a ja prespavala jutro i dio večeri pa sad razmišljam o motivu vlaka u književnosti, te noćnog vlaka i jedne kratke žestice u jugoslavenskoj prozi, poeziji i glazbi. Moja omiljena zemljopisna pjesmica iz vremena kad sam mislila da kužim poeziju i kad mi je išlo na živce što svi vole tu Ines. Pa sam ja svoju Ines nazvala drukčije.
Ispricacu ti jednu pricu , Lucija...Hmm...Jednostavno...Kao kad se ploca snima...
Na primjer 2. juna '89. ...U Subotici...
Lucija...Lucija...
Tako si krhka i mala, kcer bi mi mogla biti...
U mene je jesen uplovila i pijano kestenje plese pod mojim nogama...
Sto da se kaze?!
Lucija, Lucija, moja dragana,
U mom srcu zivi jos ujed andjela...
Ilicom odzvanjaju glasovi umornog naroda,
Promrzle djevojcice nude ljubav po trgovima
I zuti snijeg pada raspuklim ulicama...
Ines se je zvala...
Ne daj se, generacijo moja,
Sapcem ponovo u vjetar, sto pustosi Zagreb i Beograd, podjednako...
Ti nemoguci nocni vlakovi...Dupli konjak u Subotici...
I miris istrosenih hotela, sto se zavlaci u kozu, u kosu , u kosti...
Zima je posvuda...Dodji generacijo moja, ljubavnice,
Jos imam stari mornarski kaput...
Lucija, nisam ti ovo pricao...
Ja nikada nisam vidio Amsterdam...
Tamo se, kazu, putuje sam...
Bijeli brodovi i crne marame oko vratova djevojackih...
Zale mornare i ispijaju rum za Brela,
Obicno nevjerne ili bolje vjerne samo sebi,
Krhke u bokovima...
Ispracaju svoje mornare na plovidbe dalekim morima,
Sa suzama u ocima i obecanjima
Nikada , nikada vise, Maruska ...
Ili kako se vec zovu te cudne Niderlandjanke,
Sklone avanturama, alkoholu, incestu...
Nevjerne same po sebi, a opet sebi vjerne...
Zima je posvuda...Dodji, generacijo moja...
Dodji da se ponovo grijemo... Da se zajedno ne damo...
Ne daj se , Ines, govorio sam joj.. Ne dam se ni ja...
Ne daj se ni ti , Lucija...Ne daj svojih sesnaest godina, ovim godinama
Sto kao crne ptice slijecu na nase kosti, na nase ruke, na nase oci,
Da nas porobe...
I Lucija... Samo da mi je jos vidjeti Amsterdam,
Maruskin i Brelov Amsterdam,
Pa nek bude , sto biti mora...
Rade Serbedzija
Hm, s trotočjem oduvijek imam problem - ili reci, ili nemoj reći. (...)