translator goes berserk

ponedjeljak, 26.06.2006.

MOTEL NIAGARA

Danas imam krizu identiteta: skužila sam, po n-ti puta, da pola života ponavljam i parafraziram tuđe riječi (samo na nekom drugom jeziku). Ili ih prepisujem i sažimam (opet na drugom jeziku), a katkad ih i iskrivim (nenamjerno, jer kad Indijac kaže 'fiskal', meni je to najprije 'fiskalno', a tek nakon trećeg ili četvrtog puta i potpune nepovezanosti s temom skužim da bi moglo biti 'fizikal'). Kad me spuca takva kriza, odmah poželim napisati nešto svoje. Često ne uspije od prve. Ni od pete. Al barem mogu potpisati i formu i sadržaj, što se ne događa prečesto.

Osim tragičnih promašaja filmske produkcije, od kojih je tragičnija jedino činjenica da ih neke televizije kupuju i serviraju svojim gledateljima u top-terminu, zapadne mene i pokoji kvalitetan filmić. Najdraži su mi oni neprevisokobudžetni, a kvalitetni, s dobrim glumcima i pričom koja drži vodu. Ako se tome pridoda neka nelinearna fabula i malo mementovske kombinatorike, uspjeh na mojoj top-listi zajamčen!

Wendersov me Million Dollar Hotel razočarao – dvije do tri fabularne linije viška, nadasve neuvjerljiv Mel Produhovljeni Gibson i zaključne sekvence kojih se više ni ne sjećam, što vjerojatno znači da su me se (odnosno nisu) dojmile kao prosječne. Sountrack sam nabavila, jer obožavam sountrackove i volim U2, i poslije ga isticala kao highlight filma (iako Wenders nipošto nije stao uz bok Tarantinovu izboru glazbe, ali jedan je Quentin). Razmišljala sam o ideji – Wim nije izmislio jedinstvo mjesta i vremena i parcijalno jedinstvo radnje, ali hotel kao sjecište sudbina, neka sredina i kraj koja okuplja početke različitih profila ljudi i raznolikih sudbina, uz neku edgaralanpoovsku razradu ideje zgrade koja je odraz ličnosti – ima tu još dovoljno potencijala i varijacija da se koncepcija ne nazove ofucanom. I nabasam ja na sličnu, ali uspjeliju priču – odnosno, bolje rečeno, ona nabasa na mene.

Niagara Motel naslov je filma, i upišete li to u Google, nećete dobiti previše informacija. Godina proizvodnje 2005., imena glumaca don't ring a bell (barem meni nisu poznata). Priča vrlo jednostavna: turistima poharani slapovi Niagare i otrcani motel i kafić kojemu je vlasnik histerični galamdžija, Srbin Boris, i njemu potčinjena kći Sophie. Svi negativci od Đevđelije do Rusije u američkim se produkcijama zovu Boris (sigurna sam da Šerbedžija nije samo u Snatchu glumio Borisa!). Ovo je kanadski film, ali po rečenome ne odstupa!

Likova je podosta, ali nipošto nisu plošni. Tu je mlada konobarica koja je pobjegla od nevolja kod kuće, nakon što joj je muža, pustolova i ekstremnog sportaša, pojeo medvjed. Svi su lud za Lorette – lokalni svodnik i sitni kriminalac, prodavač klamerica i bivši prijatelj bivšega muža. Denise i R.J. su bračni par bivših delinkvenata koji se bore da vrate skrbništvo nad djetetom, a Henry i Lily, sredovječni par, u drugoj sobi (apartmanu za mladence sa srcolikom kadom) pokušavaju spasiti svoj brak i stil života koji je ugrožen time što je Henry ostao bez posla. Tu je, naravno, i lokalna kurva Sandy, koja živi preko puta puritanke Lily i koja je zrcalni odraz neovisnosti i samouvjerenosti koju Lily želi, ali nema muda za nju platiti. Na kraju, ali ne i manje važno, Phillie je onaj koji je sve to iskusio, okusio, prožvakao i više puta ispljunuo: pijani domar je pripovjedač i kaleidoskop kroz čije staklene oči naizmjence gledamo isprepletene sudbine. On je deus ex machina u nizu komičnih situacija, od kojih su neke oštro ironične, a neke dostojne kadrova braće Farelly i Petera Berga.

Glumci su sjajni, i kad priča sklizne u patetiku i deja vu, upravo sjajna izvedba izvlači stvar. Ili možda meni samo posebno odgovara britka ironija i do suza smiješne situacije kojima je u podlozi tragedija i svjetska bol, ali ne ona romatičarski otrcana, već životna, koja je prava samo dok je osjećaj, a čim je pretočiš u riječi bilo kakve vrste, pretvara se u prvorazrednu ljigu. Sountrack je oskudan, ali vrijedan i sjajno usklađen sa kadrovima u kojima slika dominira nad bilo kakvim riječima: Could it Be Real, Right Back Where We Started From (u duhu poante) i moj kolačić madleine, stvar koja se zove, mislim, What a Difference a Day Makes (twenty four little hours...), koja me uvijek sjeti na bakin crno-bijeli televizor i reklamu koja je na mome bila crvene i plave boje (ili ju je moja Mini-me obojila tim bojama), a više se ne sjećam što je točno reklamirala zgodna dugokosa teta s crveno našminkanim usnama – cigarete (tada se još moglo) ili parfem (da nije Charlie?)

Imate li kablovsku TV, potražite film na programu HBO-a, a u protivnome, nabaste li kad na njega, ili on na vas, pustite da vas osvježi. Isplati se.

27.6.2006. 13:47 h

APDEJT:

Surfajući u potrazi za pjesmo i reklamom, naišla sam na zanimljiv topic na forumu. Htjela sam reći da se to zove uspješna reklama, ali prije je to uspješan redatelj - reklame se svi sjećaju, ali s proizvodom zapinje. Zanimalo bi me što marketinški stručnjaci imaju reći na tu temu.