translator goes berserk

nedjelja, 18.06.2006.

VODIČ KROZ VEMILSKU GALAKSIJU

Kad mi treba neka od računalnih, hardverskih ili softverskih komponenti, raspitam se kod frendova koji o tome više znaju. Uzmem savjete u obzir, a onda surfam u potrazi za povoljnijim opcijama i idealnom omjeru cijene i kvalitete. I internetska me putanja često odnese u Ve-mil. Vrlo pristojne i pregledne web stranice i vrlo povoljne cijene, plus činjenica da mi njihov zagrebački središnji prostor nije daleko od doma, te je dostupan i s dovoljno parkirnih mjesta, plus to da ja doista tamo odlazim s ciljem da kupim određeni artikl, a ne da se šećem po prostranu dućanu i pijem kavu u susjednom bircu, i da u džepu imam novac kojim ću to ODMAH platiti - ne čini li vam se to kao nimalo komplicirana situacija idealne robno-novčane razmjene, od koje će profitirati obje uključene strane? Ali ne! To vam izgleda, iz moga opetovanog iskustva, ovako:

Isprintam doma što mi točno treba, s nazivom, brojem artikla, cijenom i kompletnom specifikacijom i dođem na jedan od info-pulteva. U utorak u podne, u radnom vremenu većine ljudi, da ne bi bilo zabune da je bila neka subotnja jutarnja gužva. Dobar dan, trebam TO i TO. Aha, ovaj, samo malo... Vidim da su dečka tek zaposlili i da pojma nema, ali nije on kriv. A ja nisam oštrokonža pa ću pričekati. Trebalo je 10 min da utvrdimo da artikla nema. Može li se naručiti? Moram provjeriti. Može. Koliko treba da stigne? Moram provjeriti. Sutra može biti tu. Dobro, ja bih naručila. I onda je krenulo... Ne može naći narudžbe. Pa nema moje podatke. Pa ne stane matični broj. Pa zove starijeg kolegu koji ne šljivi situaciju. U međuvremenu još četvoro ljudi čeka iza mene dok on petlja po tastaturi. Dođe mi da ga zamolim mogu li si ja sama sastaviti ponudu, ali prošlo je tek 20 minuta, pa dobro, mogu još malo pričekati. U međuvremenu dvojica starijih kolega ulijeću jadniku na isti komp 'samo trenutak, da nešto vidim' i poremete dugo slaganu koncepciju. I ostave mu još mušteriju do dvije. Pola sata. Već mi je lagano dosta i odlazim po drugoga gospodina i molim da mu pomogne. Naravno, opet ja moram objasniti sve što sam ovome prije objasnila, dati podatke peti put, matični broj sedmi put. Nije mi teško, samo da završimo već jedanput. Nakon dobrih 45 minuta ponuda je gotova. Niti sam ponudu a)dobila na mail b)dobila broj ponude, što će me poslije, kad sam došla to preuzeti, svi pitati c) mogu nazvati, ako hoću, da vidim jel to stiglo, a trebalo bi sutra. Kad? Pa tijekom dana...



Nije mi se žurilo, pa sam im dala tri dana. (isto bi bilo i da mi se jest žurilo, vjerojatno). Nazvala da vidim jel stiglo. Jest, ali nema rezervacije na moje ime na tome pa je bolje da se požurim (?!?!). I ništa, sjedam u auto, i žurim se. Kredit, preuzimanje, blagajna, informacije... Milijun ljudi i milijun pultova, ali sudeći po ostalim kupcima koji bezidejno lunjaju od jednog do drugog, zaključujem da nisam jedina koja ima problema sa snalaženjem u tom prostoru. Odem na info pult i pitam. Pošalju me na preuzimanje. Dođem tamo i objasnim. Čekam 5 minuta. Pošalju me da platim pa da se s papirom vratim. Čekam na blagajni. Tražim R1. Pošalju me da pitam na drug pult kod ovoga za preuzimanje. Dobijem papir koji nosim na preuzimanje. Čekam preuzimanje 15-20 min (doduše, trebalo je nešto sastaviti, ali rekli su mi da je to čas posla. A nije mi prvi put - znam njihovih čas posla). Stiže. Preuzimam. Potpisujem. Odlazim doma. I razmišljam kako ću pisati o ovome.

Bijesna sam. Dolazim pripremljena, znam što i kako mi treba, imam u džepu novac (koji nisam našla na njihovom parkiralištu!), i odmah sam im spremna dati 1000 kn, ali ne želim im ostavljati i 2 sata svoga vremena i pripadajuću porciju živaca. Osoblja ne manjka, ljubazni su i sve to, ali meni to ništa ne vrijedi ako moram, u ta dva sata, prohodati 5 km od šaltera do šaltera u njihovom prodajnom prostoru, i čekati po 15 min na svakoj stanici. I sljedeći put idem ondje gdje ću platiti 50 kn više, jer vrijeme mi isto vrijedi nekog vraga, čak i preračunato u novac!