Bucket list zbog Stipe

subota, 16.05.2015.

Tata me ne zove često dok sam u Zadru, što je loše jer se s njim bolje razumijem. S mamom se uvijek posvađam nakon tri minute razgovora.
Zadnja dva tjedna me je zvao češće. Uvijek sa nekom lošom vijesti. Prva je bila da je dida loše. Druga je bila da je umro njegov rođak, u 34. godini života, od raka. Ja ga nisam poznavala, čak se ne sjećam da sam ga ikad srela iako tata tvrdi da jesam više puta. Treći put kad me je nazvao se također radilo o smrti.
Bio je jedan Stipe koji se rodio u tradicionalnoj, ja bih rekla prezadrtoj obitelji. Bolovao je od ne znam čega, ali je po svemu sudeći medicinski fenomen. Stariji je od mene 6 godina. Često smo se igrali kao klinci. Kasnije ga nisam viđala. Sram me ovo i reći, ali rijetko kad bih ga se i sjetila. Stipe je umro u 27. godini života. Rastužilo me to.
Kad sam pitala tatu od čega je bolovao, ni on nije znao reći. Naime, njegova obitelj je krila njegovu bolest do te mjere da ga jedan određeni period nisu liječili uopće. Navodno bi mu pravovremeno liječenje omogućilo bar duplo dulje življenje iako je i ovih 27 prešlo sve procjene liječnika.
Ne znam kako bih opisala Stipu. On se uvijek smijao i imao je jako svijetlu kožu. I sjećam se još da je volio plavu boju pa bi plakao kad bi morao obući nešto što nije bilo plavo.
Nakon što sam spustila slušalicu, par minuta sam samo sjedila na krevetu i razmišljala. Jebote, samo 27 godina. Pa toliko ću ja imati dok ne trepnem. Bez obzira na bolest, to je... to je jebeno ful malo života koji mu ionako nije bio bog zna što. Zbog okruženja ponajviše, jel. Zanima me je li uopće uspio postići sve što je htio, je li mu falilo ikad ičega... Dobri Stipe...

Ja ne znam jesam li ja uopće uspjela postići išta što sam htjela dosad. Ne znam zapravo ni što sam htjela postići, što je isto tužno. Napravila sam popis, opet.

1. Završiti faks da se šepurim diplomom. I da jednom čujem magistar psihologije uz svoje ime.

2. Popiti kavu u Sarajevu, Moskvi, nekom Starbucksu negdje i još u Dubrovniku.

3. Napisati knjigu o nečemu. O realnoj ljubavi. Da.

4. Natjerati nekoga da se zaljubi u mene. Jako.

5. Naučiti raspolagati novcem.

6. Upoznati meni drage ljude koje nikad nisam.

7. Voditi ljubav s neznancem.

8. Tetovirati se.

9. Poljubiti sve dečke koje sam odbila, a znam ih. (ne mislim na pijane konje koji prilaze djevojkama u 4 ujutro i koji bi *ebali sve što hoda)

10. Napraviti popis dečki koje sam odbila. +

11. Naći pravog, ali baš pravog trčimdotebeutriujutrokadgodtreba prijatelja.

12. Otići na neku utakmicu Lige prvaka.

13. Piti kavu sa slavnom osobom.

14. Naučiti svirati crne leptire.

15. Udati se i imati bar troje djece. (ovo je još u razmatranju)

16. Uljepšati nekome život.

17. Završiti u novinama. Nebitno zbog čega.

18. Ošišati se na nulericu. (ovo i 8. moraju biti strogo vremenski odvojeni)

19. Voziti se u balonu.

20. Vidjeti polje tulipana. Ubrati jedan za doma.

21. Prestati gristi nokte. +

22. Imati pločice na trbuhu. Lijepe, ženstvene, ne muškobanjaste.

23. Pocrniti više od tate bar jedno ljeto.

24. Pročitati Bibliju. Pravu, ne onu ilustriranu. +

25. Naučiti kuhati sarmu i brudet.

26. Probuditi se pored tople šalice kave.

27. Probuditi se pored muškarca.

28. Probuditi se sretna i raspoložena. (mislim da ću 26, 27, 28 zajedno prekrižiti)

29. Kampirati u planini.

30. Pustiti kosu do guzice.

31. Proštetati mojom provincijom u štiklama. +

32. Imati fotografiju sa imenima napisanim u pijesku. Jedno ime mora biti moje.

33. Obnoviti tri stara prijateljstva. (Z., T., A.)

34. Imati bivšeg dečka s kojim ću moći piti kavu.

35. Vidjeti nešto što se vidi samo jednom u životu.

36. Provesti s nekim čitava 24 sata, bez odvajanja.

37. Nasmijati se svaki dan bar jednom kako treba, ne lažno, nego baš jer sam sretna.

38. Prestati psovati.

39. Imati čajanku. Pravu, sa čajnikom i malim šalicama.

40. Biti dva cijela dana bez mobitela i interneta.

41. Zagrliti nekog posebnog.

42. Otrčati maraton.

43. Imati mačku.

44. Zavoljeti mačke. +

45. Prebroditi strah od zmija i ljudi patuljastog rasta. Jer to nije normalno i zdravo.

46. Ljubiti se s nekim na pljusku, iako je iritantno.

47. Probušiti uši.

48. Početi ispunjavati svoje popise.

Vjerojatno ima još toga čega ću se sjetiti za dvadeset minuta ili dva dana. Naime, kad sam počela ovo pisati, na popisu je bilo 17 stvari.

Bitno mi je zapravo samo da na koncu sebi dokažem da mogu ispuniti vlastita obećanja sebi i da jednog dana kad me spakiraju za pod zemlju da mogu reći da mi je bilo dobro. Kao poslije partija. Ne želim otići doma živčana zbog gužve i loše atmosfere i loše glazbe i loših ljudi. Hoću da dok idem doma mamurna, umorna, mogu reći da sam se brutalno dobro zabavila i da bih htjela to ponoviti i da bih to svakom preporučila. I onda da tu i tamo netko ispriča o tome kako sam se dobro zabavila, kako sam bila sretna kad sam bila na putu do doma i kako bi htjeli bar 1% toga proživjeti. To bih htjela.


komentiraj (32) * ispiši * #

Običan razgovor

četvrtak, 14.05.2015.

Sjediti na kauču i držati nekoga za ruku je romantično. Još je romantičnije kad je to u parku, onako, kao srednjoškolci koji lažu roditelje da rade plakat iz biologije, a zapravo se ljube u mraku. Ili možda ne samo ljube.
Ne znam točno što sam osjetila kad je predložio da odemo u stan. Njegov stan. Prvi put da me je pozvao. U mojoj glavi je to odmah značilo pomak, želi ovo sve malo ozbiljnije. Meni se sviđa neozbiljno.
To uopće ne znači to. To možda samo znači seks.
...što uopće nije loše.
Rekla sam mu da želim još malo sjediti ovdje, jer mi je ovdje lijepo. On se nasmijao. Kaže da ja sve gledam prejednostavno.
"Ti nikad nećeš reći želim ostati ovdje jer mi se sviđa miris, zvuk, atmosfera, jer mi je udobno, jer mi se baš sviđa kako ove naporne ptice pjevaju, ti ćeš samo reći jer mi je lijepo."
"Da...", opet se nasmijao i podignuo dlan i obrve kao da je htio potvrditi svoju hipotezu o mojoj jednostavnosti.

"Idem doma idući vikend, brine me to...", počela sam priču jer sam se morala nekome otvoriti. Shvatila sam da previše šutim o svojim problemima.
"Zašto te brine?"
"Guši me sve tamo. Pričala sam ti o tome."
"Jesi... ", zašutio je na trenutak jer nije znao što mi reći. "'Ajde, vidjet ćeš svoje doma, prijateljice, prijatelje. Jest ćeš maminu hranu ako ništa drugo."
"Jesi ti ikad bio u situaciji da ti nedostaje netko ili nešto od koga tj. čega ti je muka?"
"Ha?!"
"Meni je tako svaki put kad trebam ići doma. Ne volim taj osjećaj kad izađem iz busa i kao da samo odjednom netko baci taj kalup provincije na mene i zatoči me u njega. Ne volim pravila življenja, a tamo to imam. Ovdje mi je lijepo jer toga nema."
"Ima. Tebi nema jer ne živiš ovdje dvadeset godina."
"Vjerujem, da... Svejedno, ne ide mi se doma. A opet mi se ide. Ovdje sam ono što jesam, a tamo sam ono što drugi žele da jesam. I ne znam se boriti protiv toga. Znaš kako me to živcira..."
"Volio bih te vidjeti kakva si tamo.", ovo mi je opet zvučalo kao pokušaj pomaka. Malo sam se zgrčila, jer... pusti me, neću.
"Ne bi. Tamo nikad ne bih u srijedu navečer obukla dugu suknju i sandale na petu i stavila crveni ruž i šetala s tobom po gradu i čitala ti na random klupi usred grada. Tamo bi popili kavu u jeans hlačama i bijeloj majici i po defaultu se pokupili doma jer... jer bi me jebeno živciralo što bi svi gledali u nas. Tamo svi gledaju u sve. I... možda me zapravo koči samo to što ja ne volim gledati u sve, nego samo u određeno što smatram bitnim. Možda, ne znam."
"A ovdje to ljudi ne rade? Jesi ikad vidjela poglede ljudi kad prođe netko tko nije obučen, kako ti kažeš, po defaultu?"
"Da, znam, jasno mi je. Ali, ovdje barem mogu obući haljinu na kavu da me nitko ne pita zašto sam ju obukla. Pogledat će me krivo ako stavim žabu u kosu i obučem flourescentne dimije, ali ne ako obučem haljinu... n p r onu moju lijepu bež iz Zare."
"Da žabu u kosu... Ti nisi normalna."
"Poljubi me."
Smiruje me njegovo lice. Ali me i uznemiruje kad mu u pogledu vidim da i njega smiruje moje lice.
"Znaš što?"
"Ne znam."
"Ostaju ti prijateljice. Spomenula si da ste vezane dosta."
"Ma kad sam to spomenula?
"Onda kad si mi pričala o situaciji doma... Znaš već."
"Aha... A šta ja znam. Nekad imam osjećaj da više trebaju one meni nego ja njima."
"Otkud sad to?"
"Mislim da sam u pms-u."
"Bravo. Poljubi me."


"

komentiraj (3) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>