Običan razgovor

Sjediti na kauču i držati nekoga za ruku je romantično. Još je romantičnije kad je to u parku, onako, kao srednjoškolci koji lažu roditelje da rade plakat iz biologije, a zapravo se ljube u mraku. Ili možda ne samo ljube.
Ne znam točno što sam osjetila kad je predložio da odemo u stan. Njegov stan. Prvi put da me je pozvao. U mojoj glavi je to odmah značilo pomak, želi ovo sve malo ozbiljnije. Meni se sviđa neozbiljno.
To uopće ne znači to. To možda samo znači seks.
...što uopće nije loše.
Rekla sam mu da želim još malo sjediti ovdje, jer mi je ovdje lijepo. On se nasmijao. Kaže da ja sve gledam prejednostavno.
"Ti nikad nećeš reći želim ostati ovdje jer mi se sviđa miris, zvuk, atmosfera, jer mi je udobno, jer mi se baš sviđa kako ove naporne ptice pjevaju, ti ćeš samo reći jer mi je lijepo."
"Da...", opet se nasmijao i podignuo dlan i obrve kao da je htio potvrditi svoju hipotezu o mojoj jednostavnosti.

"Idem doma idući vikend, brine me to...", počela sam priču jer sam se morala nekome otvoriti. Shvatila sam da previše šutim o svojim problemima.
"Zašto te brine?"
"Guši me sve tamo. Pričala sam ti o tome."
"Jesi... ", zašutio je na trenutak jer nije znao što mi reći. "'Ajde, vidjet ćeš svoje doma, prijateljice, prijatelje. Jest ćeš maminu hranu ako ništa drugo."
"Jesi ti ikad bio u situaciji da ti nedostaje netko ili nešto od koga tj. čega ti je muka?"
"Ha?!"
"Meni je tako svaki put kad trebam ići doma. Ne volim taj osjećaj kad izađem iz busa i kao da samo odjednom netko baci taj kalup provincije na mene i zatoči me u njega. Ne volim pravila življenja, a tamo to imam. Ovdje mi je lijepo jer toga nema."
"Ima. Tebi nema jer ne živiš ovdje dvadeset godina."
"Vjerujem, da... Svejedno, ne ide mi se doma. A opet mi se ide. Ovdje sam ono što jesam, a tamo sam ono što drugi žele da jesam. I ne znam se boriti protiv toga. Znaš kako me to živcira..."
"Volio bih te vidjeti kakva si tamo.", ovo mi je opet zvučalo kao pokušaj pomaka. Malo sam se zgrčila, jer... pusti me, neću.
"Ne bi. Tamo nikad ne bih u srijedu navečer obukla dugu suknju i sandale na petu i stavila crveni ruž i šetala s tobom po gradu i čitala ti na random klupi usred grada. Tamo bi popili kavu u jeans hlačama i bijeloj majici i po defaultu se pokupili doma jer... jer bi me jebeno živciralo što bi svi gledali u nas. Tamo svi gledaju u sve. I... možda me zapravo koči samo to što ja ne volim gledati u sve, nego samo u određeno što smatram bitnim. Možda, ne znam."
"A ovdje to ljudi ne rade? Jesi ikad vidjela poglede ljudi kad prođe netko tko nije obučen, kako ti kažeš, po defaultu?"
"Da, znam, jasno mi je. Ali, ovdje barem mogu obući haljinu na kavu da me nitko ne pita zašto sam ju obukla. Pogledat će me krivo ako stavim žabu u kosu i obučem flourescentne dimije, ali ne ako obučem haljinu... n p r onu moju lijepu bež iz Zare."
"Da žabu u kosu... Ti nisi normalna."
"Poljubi me."
Smiruje me njegovo lice. Ali me i uznemiruje kad mu u pogledu vidim da i njega smiruje moje lice.
"Znaš što?"
"Ne znam."
"Ostaju ti prijateljice. Spomenula si da ste vezane dosta."
"Ma kad sam to spomenula?
"Onda kad si mi pričala o situaciji doma... Znaš već."
"Aha... A šta ja znam. Nekad imam osjećaj da više trebaju one meni nego ja njima."
"Otkud sad to?"
"Mislim da sam u pms-u."
"Bravo. Poljubi me."


"