subota, 17.06.2017.
Djetinjstvo nekada i sada
Netko se prepoznaje u primjerima djetinjstva nekad, a neki u primjerima djetinjstva sada. Ja volim pamtiti ono nekad, a pokušavam shvatiti ovo danas.
Jer ja to pamtim i vidim ovako:
Igranje na ulici odmah nakon škole pa sve do mraka. Mama me deset puta doziva da dođem doma da ne propustim crtić prije Dnevnika. Danas nakon škole mora pet sati pisati zadaću već u 1. razredu kao da studira kvantnu fiziku, a ne da uči abecedu. Cijeli dan gleda crtiće pa ne mora brinuti da će zakasniti na crtić prije Dnevnika.
Čuvali smo jedni druge, veliki-male. Jedni drugima liječili razbijena koljena. Hranili se po susjedovim vrtovima i voćnjacima, vitamina nam nikada nije falilo, pucali od zdravlja. Danas u ograđenim parkovima jedno dijete čuva mama, tata, deda, baka, strina, susjeda od tetke i ostala uža i šira rodbina. Za razbijeno koljeno odmah se ide u bolnicu i još 6 mjeseci na previjanje. Okus voća i povrća prepoznaju po okusu vitaminskih sirupa koje piju u potocima. A svaki put kad kihne preventive radi dobije antibiotik i još pet bočica multivitamina od sedamdeset vrsti voća i povrća.
Igračke smo sami izrađivali od pištolja do puške, Barbika nam je bila klip kuruze. Kad bi mi prijateljica ispekla kolač od blata pa to je bilo za prste polizat. A danas svaki klinac ima dvije sobe da mu stanu igračke s kojima se ne želi igrati zato što su stare dva dana i već se reklamiraju nove na njegovom najboljem prijatelju TV-u.
U školi smo se bojali učiteljice. Roditelji su jednom godišnje bili na roditeljskom radi reda jer su sva djeca bila pametna koliko su bila i koliko su mogla biti. Danas se učiteljice boje roditelja. Na informacije se ide 2 puta tjedno jer njihovo dijete je nad, nad prosječno inteligentno i ima kvocijent inteligencije veći od Einsteina pa bi sve petice htjeli da ispravi u šestice ako je moguće da se to promijeni u zakonu o ocjenjivanju samo zbog njihovog wunderkinda.
Kad ti se jelo slatko dobio si masti sa šećerom, a u najboljem slučaju sok za slaganje jer i to je slatko, kad ti se jelo slano, masti s Vegetom. E to su bili dani! I nitko nije bio intolerantan na gluten ili laktozu. Danas svako dijete ima neku vrstu intolerancije pa više ni od svih dvjesto vrsta slatkiša i grickalica nisu dobre niti jedne nego samo čipsi od eko uzgojenog krumpira iz prašume sa Himalajskom soli, a čokolada mora biti s kakaom koji je uzgojen baš u jednom malenom selu na Ekvadoru s mlijekom od krave koja priča tri strana jezika.
Kad si bio nemirno, dekoncentrirano i živo dijete, to je bio znak da si dijete. Danas je to znak da trebaš pit tablete protiv djetinjstva jer ti je dijagnosticiran ADHD. Pa sedam puta tjedno moraš na psihoterapiju jer ne gledaš u jednu točku.
Vikendom se išlo u toplice ili na ribičiju sa Fićekom nas petero, šestero stiskali se kao ona stvar dok ti se piša. Bez klime i ostalih čuda koje danas imaju space shuttle auti. Mokri na plus 50 kao da se voziš u kabrioletu dok pada kiša. Ali bitno da se išlo i da se družilo. Danas se vikendom ide u shopping centre jer tamo su igraonice u kojima nema komaraca, onih životinja s velikim zubima i oštrim kandžama i nema mogućnosti alergijskih reakcija na čist zrak i sunce.
Ima toga još vagon ali za prvi puta me je čisto dosta
