|
|
Kod nas postoji izreka " Nedao ti Bog što ti mater misli"
Kad sam bila dijete, a i kasnije u svojoj "ludoj" mladosti, nisam kužila tu izreku.
Nije mi bilo jasno o kakvoj je to podloj, pokvarenoj i groznoj izreci riječ.
Pa jbt, zar nije majka ta koja ti želi sve najbolje, najljepše, sve naj naj..
A onda sam i sama postala majka i već od prvog trena kad sam saznala da nosim dijete, shvatila sam bit gorenavedene izreke.
Uza svu sreću koju sam osjetila, po glavi su mi se počele vući misli, obilježene strahovima.
Od početne misli " da li će sve biti u redu" nizali su se scenariji svih mogućih stvari koje mogu poći krivo.
Od te davne 1992. pa na ovamo, te se misli i sad vuku... sad se vuku trostruko.
Za svaku trudnoću, sve dječije bolesti, svaki odlazak u školu, svaki izlazak vani.
Milijun strahova me potresa, ako si samo dozvolim da pustim mislima na volju.
Dok su djeca bila manja, ti su se strahovi odnosili uglavnom samo na bolesti i ne znam zbog kojeg razloga sam mislila da, kad narastu, tih strahova neću imati.
Kao da su djeca kad pređu određenu životnu dob nadalje, imuna na bolesti?!
Onda čuješ da se netko njihove dobi razbolio od nečega i shvatiš da se to još uvijek može dogoditi i tvojoj djeci.
I ne samo da ti strahovi nisu nestali, sada su im se pridružili posve novi strahovi.
Kad ih puštaš po prvi put same na more, stotinu scenarija zavrtiš u glavi.
Kad su dovoljno odrasli da ih počneš puštati vani, isto toliko scenarija mogućih opasnosti koje vrebaju.
Kad misliš da ih je ludi pubertet konačno napustio i misliš da ćeš odahnuti od gluposti koje bi sami mogli napraviti, shvatiš da su u opasnosti od gluposti koje bi drugi mogli napraviti.
Od pijanih vozača, do nasilnika svih vrsta na koje mogu naletjeti.
Da li se više bojati za žensko dijete ili muško ?
Isto je..
Sada se moj "teritorij strahova" proširio, brojem ljudi koje sreću i vremenom koje provode van kuće.
Dok sam sjedila na terasi i čekala da se najstarija kćer vrati doma, negdje oko 2 sata iza ponoći, palo je najmanje 5-6 zvijezda padalica.
Kolike su šanse, zbilja, da planet na kojem živimo svaki put bude promašen od ozbiljnog udara iz svemira?
Kolike su šanse da mi se djeci ništa ozbiljno loše ne dogodi?
Ne znam...
Ali znam da sam na 3 zvijezde padalice zaklopila oči i pomislila "Dragi Bože, čuvaj mi ih"
"Ne daj da im se dogodi ono na što ja pomišljam."
