Me vs. World, a wierd smell and other different crap iliti Post #8
|
-Mrzim svijet. I svijet mene. Zato možemo koegzistirati, I guess. Valjda normalno za očekivati. -Mrzim očekivanja. Mrzim kad se očekuje od mene da nešto učinim ili kažem. Radite stvari sami. Nisam ja ničiji tata, a ni mama. Najviše mrzim što uvijek SAM od sebe očekujem napraviti nešto. Nitko me ne tjera. -Mrzim kad me se tjera. Pogotovo uglađeno. Ono "ja te volim, ali ako ne učiniš što tražim, izbost ću te u snu". Majmunska posla. A sve uglađeno. Jedino pitanje ostaje tko je na kraju čiji majmun. -Mrzim majmune. Želim si kupiti jednog. Zamorac mi ide na kurac. -Mrzim svoj kurac. I on mene valjda. Nije bio nigdje dugo, pa je usamljen. -Mrzim usamljenost. Ne volim tući zid, a ni blejati u njega. Bole me ili oči ili ruke od tog. A gdje su prijatelji? Pitajte ih. -Mrzim pitanja. Izmišljena su samo da pomognu idiotima koji ne znaju sami nešto shvatiti. A to je zbilja jadno. I smiješno. -Mrzim smijeh. Stvaram ga, ali ga mrzim doživljavati. Ja se ne smijem. Nije mi smiješno. Svijet oko mene je za plakati. -Mrzim plakati. Peku oči od tog. I onda se samo opet sjetim koliko sam usamljen. A znam da sam si sam kriv za to. -Mrzim biti kriv za stvari. Svatko zajebe, ali najčešće sam to ja. -Mrzim sebe. Mrzim ljude koji me okružuju. Mrzim virtualne ljude. Mrzim i svoj blog. *selektira text i stišće DELETE* Jeste ikad primjetili kako kontejneri za smeće uvijek smrde jednako? Ono, prođeš kraj kontejnera za smeće u kojem je odbačeno ljudsko tijelo ili kraj nekog u kojem je pola bureka, bakino povrće iz propale juhe ili korišteni aparati za oralnu higijenu i OBOJE SMRDE JEDNAKO. Valjda smeće ima svoj miris. Miris smeća. Točka. Just like that. Wierd, huh? Šetao sam cestom neki dan. Bila je noć i išao sam doma. I tako ja prelazim cestu preko zebre i snimim čovjeka kako kopa po smeću (jednom od onih koje jednako smrde). Pomislim si: "U, jebote, jadan čovjek. Ni prvi ni zadnji kojeg vidim u životu". Ali nastavim ja dalje razmišljati o tome i zapitam se kako čovjek uopće dođe do tog. Kaj te toliko sjebe da se zatekneš sa pola ruke u kontejneru smeća? Hmmm... Nije mi ni danas jasno. Enivej, nastavim ja hodati dalje i u isto vrijeme taj čovjek krene u mom smjeru, no po cesti. I hodamo tako paralelno i ja ga prođem jer brže hodam. I pomislim: "Yaaay. I'm ahead!", pa shvatim "Jesam li?" Wierd, huh? Shvatio sam neki dan da sam doista dubok čovjek. Možeš svašta spremiti u mene. Komplekse, idiotizam, traćenje vremena, pa čak i glupe hobije. Ništa me ne ispuni. Hehehe. Trenutak za zaključiti nešto, ne? Oduvijek sam mrzio ljude koji se mogu ispuniti sa kupnjom trivijalnih gluposti. Ljude kojima je dovoljno prošetati u shopping i rasteretiti se života. Ono, kupio sam si auto, pa se odmah bolje osjećam. Jadno, nije li? Pitam se što ljude tjera izgubiti povezanost sa prijateljima, ljubavima ili obitelji i posvetiti se materijalizmu. Kako možeš zamijeniti ljude koji te vole i koje ti voliš sa predmetima? Bio sam neki dan u shoppingu. Kupio sam 2 majice i traperice. Osjećam se sretnije. Wierd, huh? Nisam htio pisati ovoliko dug post jer znam da se ljudima to ne da onda čitati. Enivej, nije mi se ni pisalo, ali nisam mogao stati. Ali ako si već pročitao/pročitala do ovdje, možeš još i ovih par redaka, ne? S tim sam i računao. Mada nikad ne računam na ljude. Wierd, huh? |
