how to...skuhati sataraš, obnoviti staro prijateljstvo, nadmudriti nesnosnu vrućinu, ne otići na sprovod, misliti na osobu koja je daleko i malo o pravoj ljubavi

Moja je baka bila krupna i glasna žena, personifikacija života, voljela je jesti, družiti se, kuhati, pušila je dvije kutije cigareta na dan, izazivala strahopoštovanje gdje god bi se pojavila, a kada bi zagrmila svojim gromkim glasom, naprosto ste je morali saslušati. Kuhala je savršeno, kako to već sve bake znaju. No, ova moja je, osim što je kuhala dobro, kuhala i puno jer je kuća uvijek bila puna ljudi, što prijatelja koji su nas posjećivali, što članova šire i uže obitelji. Ručak se nije sastojao od predjela, glavnog jela i deserta, nego od nekoliko glavnih jela, prije kojih je bila obvezna juha, a bez salate se nije moglo sjesti za stol, kolači su bili svakodnevna pojava. Pekla je i kruh, još dobro pamtim velike plastične posude iz kojih kipi nadošlo tijesto puno mjehurića, mirisno i meko.
Uz domaći kruh najbolje ide sataraš. Tradicionalno jelo kuhalo se i pripremalo cijelo jutro, prvo bi se ogulio i sitno isjeckao crveni luk, zatim bijeli luk, pa zelene paprike, te na koncu zrele, grimizno crvene rajčice sa kojih bi se ogulila koža. Mjere? Količine je nemoguće precizno opisati, možda jedan kilogram prvog sastojka, 100 grama drugog, dva kilograma trećeg i pet do šest kilograma četvrtog i najvažnijeg sastojka, rajčica.
Istim redom, kojim su navedeni, sastojke je potrebno pržiti na ulju u velikoj, širokoj, plitkoj posudi debelog dna.
Pri tome iz ruku se ne ispušta drvena žlica, kojom se neprekidno sastojci miješaju kako ne bi zagorjeli i uništili sav trud.
Luk i paprike trebaju poprimiti zlatnu boju, omekšati, da bi se dodale rajčice. Začine je dodavala onako kako je bila raspoložena. Sol i papar obvezno, katkad ružmarin, a katkad origano ili bosiljak. Sataraš se kuha sve dok sva tekućina ne ispari i smjesa postane nalik ajvaru, kremasta i gusta. Ne traje to toliko dugo, koliko se ruke umore od miješanja.
Katkad je znala rajčicama dodati i tikvice i patlidžane, ako je željela posebno dojmiti nas kušače, a za osobito vrelih ljeta dodavala bi i vrh ljute paprike, tek toliko da nam malo potjera krv brže kroz vene. S njom nikada nisi znao što te čeka, bila je nepredvidljiva kao ljetna oluja.
Uz sataraš se služi riža, pržene šnicle od mljevene junetine, pečeni bataci i pire krumpir, salata od rajčica, krastavaca i ljubičastog luka. Prije toga juha od kosti, a nakon toga voćni kolač od breskve.
Za mene su to okusi djetinjstva, okusi ljeta i školskih praznika.
Skuhala sam danas jedan takav sataraš. Posvećujem ovaj tekst jednom svom dragom prijatelju koji ne vjeruje da ja znam skuhati išta osim čaja.

Nakon ručka, trebalo je skoknuti malo do plaže, osvježiti se. Na moru sam srela staru prijateljicu iz srednje škole, cimericu sa fakulteta (s treće godine) koju nisam vidjela dugo. Udana je ima troje djece i živi na drugom kraju zemlje. Ali me razveselila činjenica da je kao osoba ostala ista, ni malo se nije promijenila za sve ove godine. I dalje je neposredna, vesela, vedra i ljubazna. Imale smo mi nekih svojih problema, svako ih prijateljstvo valjda ima, bile smo i jedna i druga povrijeđene, no nekako su godine izblijedile ožiljke a ostavile samo lijepe uspomene. Na toj kavi, s odmakom od petnaestak godina, shvatile smo da smo obje mislile kako se ona druga nije dovoljno trudila i kako joj nije bilo dovoljno stalo. Nesporazumi ponekad unište odnose među ljudima, ali dogodi se i da nam se da neka nova prilika za razjašnjenje. I tako je ta kava, u suton, uz more, rasvijetlila neke stare tajne, razriješila neke stare nedoumice. U svakom slučaju, mislim da to neće biti posljednja kava koju ćemo popiti zajedno. (Tek sam se sad sjetila da kavu uopće nismo pile, i jedna i druga smo naručile cedevitu).

Vrućine su ovih dana nesnosne. Ne znam kako je u Africi, no jedan dragi svećenik, bivši misionar, kaže da se tamo vrućine lakše podnose jer je klima suha, bez vlage u zraku, iako su temperature više, no noći su hladne i organizam se noću oporavi od muke koju prolazi danju. Ovdje se noću može normalno spavati jedino s klimom. Dišemo usporeno i plitko, a od podneva do pet stroga hibernacija, bez i jednog suvišnog pokreta.

Trudim se izbjeći odlazak na sprovode, kad god to mogu. Zamolim nekog drugog iz obitelji da ide mjesto mene. Najteže podnosim sprovode ljudi koji su umrli od srčanog udara. Moje srce doživljava panični napad. Sjetim se jednog srpnja prije devet godina i gubitka osobe kojoj je stalo srce barem dvadeset godina prerano i ne mogu...Tako nisam otišla ni danas, iako sam trebala, bila dužna, morala, imala moralnu obvezu...ali nisam mogla...

Mislim na osobu koja je daleko. Moja je baka, ova ista s početka priče koja je kuhala tako božanstveno da još i sad osjećam okuse i mirise njene kuhinje, i njena baka. Daljina je relativan pojam. Daleko mi je 913,16 km zračne linije ili 1223,71 km cestovne. Udaljena mi je djelić sekunde preko Vibera jer toliko kasni njen glas. Mislim neprestano na njene korake, građevine pored kojih prolazi kad ide na posao, parkove po kojima šeta, restorane u kojima ruča, ljude s kojima govori stranim jezikom. mislim na život koji je očekuje, negdje tamo daleko. Mislim na osobu koja je daleko, koja mi je kao sestra.

Sve su prave ljubavi tužne. Kaže pjesma Nine Badrić "Duše su se srele" koja upravo svira na radiju. (Eh, da, moja mala tajna, još uvijek dok pišem slušam radio, ne sjetim se otići na youtube. Volim kad zvuk malo "krči". )