Bijeli svijet
srijeda , 08.04.2015.Svijet je velik, kažu "bijeli svijet".
Za one statične, dalek i neistražen.
Neki se odluče otići u taj bijeli svijet u potrazi za boljim životom.
Različite su to priče, priče o uspjehu ali i neuspjehu.
Bračni par u Kanadi od D97, francusko govorno područje, žive od svog rada kao i sve prosječne obitelji, od prvog do prvog, bez ušteđevine, kao podstanari. Dvoje djece, završena srednja škola, prestojeća borba za traženje neke svoje životne priče.
S druge strane, prijatelj u Australiji, za dvije godine vlasnik je svog obrta, vlastite kuće, psa.
Gledam na Facebooku sretna lica mladih ljudi koji su sa mnom išli u školu, neki u osnovnu, neki u srednju, te su odlučili seću potražiti pod nekim plavljim nebom. Nizozemska, Kanada, Engleska...Uspješni ljudi.
Postoji li univerzalna istina (je li u bijelom svijetu bolje ili gore) ili je stvar u sposobnijim i nesposobnijim pojedincima?
Popio sam kavu sa jednim povratnikom jutros. Kaže, tri mjeseca u kamionu, vožnja po 18 sati u komadu (dva vozača naizmjenično), tuširanje po odmorištima na autoputu, kuhana hrana svaki treći dan, nostalgija zbog koje pucaš po šavovima, euforija otkrivanja nečeg novog, novih krajeva, novih ljudi, sve izmiješano u jedan kolorit neopisivo lijep i istovremeno strašan.
Ljudske sudbine koje bole i koje srećeš na putu (vozač koji je u dvije godine izgubio dva sina, te svoju psihički od tragedija iznurenu ženu vozi sa sobom kako bi joj spasio život).
Razdvojene obitelji (očevi što voze putešestvijama Europe kako bi prehranili ženu i malodobnu djecu u domovini).
Novac.
Ima li ga ovdje ili ga moramo tražiti u bijelom svijetu, tamo daleko, ispod nekog neba što se jače plavi?
komentiraj (0) * ispiši * #
Ideje
utorak , 07.04.2015.Kad pomislim na riječ ideja, pred očima mi se pojavi velika sijalica koja se pali i gasi naizmjenično.
I osjećam se kao profesor Baltazar.
Čak se i smješim poput njega. Zadovoljno.
Lijepo je započeti dan s nečim posve novim, kreativnim, zanimljivim.
Energija se budi i dopire do svake pore.
Ne smeta mi ni bura, ni oblačno i tmurno vrijeme, ni zima u travnju.
Osjećam se kao da sam recimo iznova zaljubljen.
Ili kao da sam zgodna žena u tridesetima koja je upravo pročitala novu kolumnu koju piše Andrea Andrassy.
(Ta me žena svaki put zadivi svojim smislom za humor.)
Osjećam se kao medvjed koji se probudio iz zimskog sna?
Uglavnom, Topsicret ponovno jaše.
komentiraj (5) * ispiši * #
