humanitarna akcija žena ženi
ponedjeljak , 26.05.2014.Žene. Tko bi ih razumio.
Previše sam žena sreo u životu, ali o njima ne znam puno više sada, nego što sam znao ranije.
Vidio sam prijateljstva kako se gase. Ljubomoru. Zavist. Čuo brojna ogovaranja.
Evo nekoliko primjera u revijalnom tonu.
"Kako ona ima tanke noge. A, nosi kratke suknje. I još crne hulahopke."
"Nalakirala je nokte, no lak joj se skinuo na pola. Užas."
"Zamisli, čula sam kako sigurno nešto ima između njih dvoje, pogledaj kako je gleda, kao mačak vruću kašu."
"Ne zna se obući i gotovo. Pogledaj tu boju kose. Karneval, kažem ti."
I tako u istom tonu u nedogled.
Sve do tragičnog bujanja rijeka.
Tu je ispod šminke isplivala ljudskost. Plemenitost kojoj nema ravne.
Žena ženi.
Žena ženi treba biti prijatelj. Pokrenule su akciju pakiranja najnužnijih stvari u kutiju od cipela, higijenskih potrepština, poneke knjige, čokolade. Uz sve to pismo u kojem u nekoliko rečenica stane ljudskosti koliko teži jedan odrasli slon. Puno tona ljudskosti u desetak kilograma paketa. Za jednu ženu koju je preplavio očaj zbog gubitka doma. Zbog gubitka svih onih sitnica koje jednoj ženi čine život lakšim.
Grupa divnih žena na facebook grupi Žena - Ženi okupila je tisuće drugih žena koje misle isto.
Nije lako činiti dobro. Te su se žene odrekle možda kave, cigareta, a možda i ponekog ručka (kakvo je vrijeme krize u kojem živimo, vjerujem da su se mnoge odrekle i onoga čega nemaju) kako bi drugoj, nepoznatoj ženi olakšale život.
Uljepšale dan. Pomogle da barem nakratko zaboravi ružnu stvarnost.
Vjerujem da je trenutak otvaranja paketa i pronalaženje pisma nešto što ni jedna neće zaboraviti do kraja života.
Pomozite ako možete. Paketi se šalju na adresu Knjižnice Grada Vukovara.
komentiraj (8) * ispiši * #
prijatelji
četvrtak , 22.05.2014.Večeras umjesto da nastavim čitati započetu knjigu, ja ležim i razmišljam o prijateljstvu.
Moj sin ima šest godina i pojam prijateljstva za njega je širok pojam.
Moj prijatelj Željko, kaže on. Željko je jedan divan dječak iz susjedstva, nešto stariji od mog sina.
Moj prijatelj Josip. Josip je neodgojeni deran, podmukao i mudar.
Moj prijatelj Vedran. Vedran je dijete rastavljenih roditelja, bahat i nepristojan, mali manipulator.
Moj prijatelj Gabrijel. Moj najbolji prijatelj iz vrtića. Simatičan dječak pun energije.
Pitam ga vidi li razliku između tih dječaka.
Oni su moji prijatelji, kaže mi. Tvrdoglavo vrti glavom.
Gdje sam pogriješio? Kako objasniti djetetu da mora naučiti razlučiti prijatelje od poznanika, dobre ljude od onih loših. Kako, kada ni njegov otac to ne zna?
Poznaju li se prijatelji doista u nevolji?
Željko se preselio na drugi kraj grada. Gabrijel se preselio na Pelješac.
Vedranova mama se udaje i sele se kod budućeg supruga.
Vidim tugu u njegovim očima. Za njega je to gubitak. Kaže mi, tužan sam.
Teško je čovjeku prilagoditi se promjenama, još teže djetetu.
Gubitak prijatelja u toj dobi za njih je tragedija.
Na vijestima tragične sudbine ljudi mame suze. Požrtvovnost ljudi koji im nisu prijatelji, koje nikada nisu sreli u životu, kojima ne znaju ni ime, ni nacijju, ni vjeru, mami osmjeh na lice. Daju ono malo što imaju kako bi pomogli onima koji su u poplavama izgubili sve.
U ime tih plemenitijih ljudi od mene, pakiram odjeću za djecu, ostala je nova, a mom sinu je premala. Nadam se da će svu tu odjeću koju sam mu birao s ljubavlju i za koju me vežu uspomene, nositi neko dijete kojem je potrebna. Neko daleko nepoznato dijete, nepoznatog imena, koje će njegova majka stisnuti na grudi želeći ga zaštititi od svijeta, od nevolje, od stihija.
To će dijete biti nepoznati prijatelj mog djeteta. Povezivat će ih taj jedan čin dobrote.
U meni nešto žubori. Tako smo sitni ispod zvijezda. Tako nemoćni. I ništa smo ako nismo ljudi.
komentiraj (12) * ispiši * #
