Večeras umjesto da nastavim čitati započetu knjigu, ja ležim i razmišljam o prijateljstvu.
Moj sin ima šest godina i pojam prijateljstva za njega je širok pojam.
Moj prijatelj Željko, kaže on. Željko je jedan divan dječak iz susjedstva, nešto stariji od mog sina.
Moj prijatelj Josip. Josip je neodgojeni deran, podmukao i mudar.
Moj prijatelj Vedran. Vedran je dijete rastavljenih roditelja, bahat i nepristojan, mali manipulator.
Moj prijatelj Gabrijel. Moj najbolji prijatelj iz vrtića. Simatičan dječak pun energije.
Pitam ga vidi li razliku između tih dječaka.
Oni su moji prijatelji, kaže mi. Tvrdoglavo vrti glavom.
Gdje sam pogriješio? Kako objasniti djetetu da mora naučiti razlučiti prijatelje od poznanika, dobre ljude od onih loših. Kako, kada ni njegov otac to ne zna?
Poznaju li se prijatelji doista u nevolji?
Željko se preselio na drugi kraj grada. Gabrijel se preselio na Pelješac.
Vedranova mama se udaje i sele se kod budućeg supruga.
Vidim tugu u njegovim očima. Za njega je to gubitak. Kaže mi, tužan sam.
Teško je čovjeku prilagoditi se promjenama, još teže djetetu.
Gubitak prijatelja u toj dobi za njih je tragedija.
Na vijestima tragične sudbine ljudi mame suze. Požrtvovnost ljudi koji im nisu prijatelji, koje nikada nisu sreli u životu, kojima ne znaju ni ime, ni nacijju, ni vjeru, mami osmjeh na lice. Daju ono malo što imaju kako bi pomogli onima koji su u poplavama izgubili sve.
U ime tih plemenitijih ljudi od mene, pakiram odjeću za djecu, ostala je nova, a mom sinu je premala. Nadam se da će svu tu odjeću koju sam mu birao s ljubavlju i za koju me vežu uspomene, nositi neko dijete kojem je potrebna. Neko daleko nepoznato dijete, nepoznatog imena, koje će njegova majka stisnuti na grudi želeći ga zaštititi od svijeta, od nevolje, od stihija.
To će dijete biti nepoznati prijatelj mog djeteta. Povezivat će ih taj jedan čin dobrote.
U meni nešto žubori. Tako smo sitni ispod zvijezda. Tako nemoćni. I ništa smo ako nismo ljudi.
Post je objavljen 22.05.2014. u 21:17 sati.