kondukter

Moja priča neće zaploviti brodom.

"Saznao sam za nemili događaj sasvim slučajno, otkrivši pri tome kako me obitelj nije imala namjeru obavijestiti, mislili su da se jedino moje ime zasigurno neće naći u tekstu oporuke, jer mene, naime, pokojnik nikako nije volio.
-Vito?
-Da, gospodin Corleone ovdje.
-Vito, nije vrijeme za šale, zovem te jer ti je stric otegnuo papke i čitanje oporuke je sutra, nakon ukopa. – bio je iznerviran mojim smislom za humor, za koji moram priznati kako nije bio osobito uspješan u muškom društvu, a ni kod žena nisam ostavljao bolji dojam.
Sutra? Razmišljao sam kako ću otkazati sastanak Odbora za proučavanje kretanja tržišnih oscilacija i makroekonomskih obrazaca ponašanja sudionika tržišne utrke, te sjesti na prvi avion i stići na vrijeme.
-Dolazim, uzdahnuo sam.
S druge strane žice već se čuo samo ujednačeni zvuk prekinute veze. Toliko o povezanosti između članova obitelji.
-Spremi mi jedno odijelo, dvije kravate, tri košulje i dva para cipela, laptop, mobitel i kremu za ruke. – zamolio sam tajnicu preko razglasa.
- Vodiš li i mene?
Stereotipno, bila mi je ljubavnica. Plava, elegantna i ne odveć pametna da shvati kako ženu neću ostaviti i kako sam, baš poput većine muškaraca, samo zainteresiran za povremenu promjenu u svakodnevnom ritmu i razbijanje kolotečine, te pomalo dizanje vlastitog ega kad me poslovni partneri vide u društvu takvog komada. Šteta. Mogla bi naći pristojnog dečka i napraviti nešto od svog života.
-Ovaj put ne mogu. Idem na ukop, umro mi je stric.
- Stric Mate?
-Ma ne, ne moj stric, nego očev stric, stari Joze.
-Brat od onog vašeg konduktera?
-E, taj.
-Hoću li ti nedostajati? – pitala me je mazno.
U trenutku sam se predomislio. Ni sam ne znam zašto, ni kako, ali trebao mi je netko kad stupim nogom na otok. Nisam to mogao sam.
-Mala, jel bi ti ozbiljno htjela sa mnom?
Šutjela je svega trenutak.
-Spakirat ću se za pola sata.

I tako, u avion smo se ukrcali, ja, moja ljubavnica i prtljaga.

Iz aviona u autobus, iz autobusa tri sata čekanja na srpanjskoj žezi.
-Barba, pa što se događa? U sred sezone, mi čekamo tri sata na trajekt. – zabio sam glavu u stakleni otvor postavljen prenisko i pokušavao odgonetnuti što mi govori prodavač karata.
-E.
Kakav je to maestralan odgovor bio. U jednom slovu su se skupile i psovka i fjaka i nezainteresiranost.
-Vruće je barba.
-E.
Odustao sam.
Kasnije smo saznali kako je u pitanju bio kvar brodskog motora.
Uglavnom, na trajekt su se, kad je konačno uplovio u luku, ljudi ugurali i zbili poput sardina. Nitko nije želio čekati sljedeći.

Stari Joze je u ono davno doba, iza rata, otišao u Ameriku. Kažu da je bio kršan momak, plećat, crne kose i tamnih očiju, baš onako privlačan iz ženske perspektive. Radio je tamo svašta, nosio vreće, prao posuđe, bio mornar na brodu, te se na koncu bogato oženio.
Nije znao ni čitati kad je otišao, a vratio se u svoje mjesto kao kicoš, u bijelom lanenom odijelu i sa šeširom na glavi, s cipelama na nogama od kože aligatora. Žena mu je umrla još u Americi, pa je kući donio samo njenu sliku, te svu njenu pokretnu imovinu. Nepokretnu je pretvorio u poveći račun na banci. Tako je stari Joze i ovdje bio dobra prilika. Samo, nisu ga zanimale otočke babe.
-Ja sam jednom od tih ćakulona pobjegao i basta. – rekao bi kad bi ga društvo zadirkivalo.

Pričao nam je da je ispod razgranatog stabla na trajektnom pristaništu, na klupama koje su tu još i danas, običavalo sjediti lokalno društvo. Igrali su karata, mesar, doktor, apotekar, pogrebnik i advokat. Količina gledatelja mijenjala se ovisno o danu. Trajekt je pristajao, a u ono vrijeme su se emigranti masovnije vraćali u svoje rodno mjesto, većinom oni što su u bijelom svijetu zaradili neku mirovinu, te ih je pogrebnik, pri samom iskrcaju odmjeravao onim svojim pronicljivim očima i uzimao im mjeru. Nisu bili ni svjesni da im je, nakon završene partije karata, već naručio daske za lijes, te da će isti biti gotov već za nekoliko tjedana, ovisno o drugim narudžbama. Volio je da je sve spremno kad kucne čas. To se zvalo siguran posao. Ulaganje bez rizika.
„Uzeo mi je mjeru, stari prdonja, čim sam se iskrcao. Ni torbe još nisam stigao uzeti s broda, on me je već mjerio. Ostali su klimali glavama s odobravanjem, a jedan je dobacio riječ „tikovina“, onako, na pola nezainteresirano. Mislili su na meni zaraditi, misleći, ma stari para za tako skupo drvo, ali ja sam ih dobro preveslao. Kad su mi mornari s broda spustili kufere, spustili su i gotov lijes, ponio sam ga iz Amerike, i nije bio od tikovine. Doduše izrezbaren i raskošan kao za neku znamenitu ličnost. Da si im samo vidio otvorena usta, u njih je mogao uletjeti roj muha, eto toliko im se donja vilica spustila.“

Bio je stari Joze potpuna suprotnost svom bratu. Brat mu je umro prije nekoliko godina, bio sam i na tom ukopu, sjećam se, na ispraćaj su mu pozvali lokalnu klapu, pjevači su bili odjeveni u bijelo, a ispalili su mu i nekoliko plotuna. Cijeli je život proveo na otoku, s time da je radio na Željeznici kao kondukter i svakodnevno putovao na kopno na posao, te natrag na otok nakon završenog radnog vremena. Odoru je rijetko skidao. Šepurio se u njoj poput kakvog generala, pluća punih zraka, te glave zabačene unatrag, čela isturenog prema naprijed, ruka sklopljenih na leđima. Gotovo je stupao čizmama.
Pio je kavu subotom na trgu, čitajući novine, većinom sam. Zamišljao se nedodirljivim i kao malo iznad ostalog lokalnog stanovništva.
Pokopali su ga u odori. I u čizmama.
I obitelj je nekako ponosno stajala kraj rake. Babe nisu naricale. Žena mu je bacila jednu ružu i grumen zemlje, kao u filmovima. Dostojanstveno.

-Vito, a kako ćeš me predstaviti obitelji? Malo sam nervozna i uzbuđena, ipak ću ih vidjeti prvi put.
-Pa kao Terezu, moju tajnicu, kako drugačije. Ne misliš valjda da ću izazvati skandal na sprovodu, objavljujući svima da te…
-Dobro, uvrijeđeno je odmahnula rukom.
Ispod onog istog drveta, na drvenim klupama, kartalo je društvo. Prepoznao sam pogrebnikovog sina. Ovdje je svaki posao prelazio s oca na sina. A i vještina igranja briškule i trešeta.
-Vito, prijatelju, kojim dobrom? – viknuo je iz daljine.
Nismo se vidjeli još od škole.
-Moja sućut, rekao mi je kad sam prišao bliže. Imaš lijepu suprugu. Poštovanje, gospođo.
Nisam se snašao. Nije ni Tereza. I tako je sve bilo riješeno, nisam morao ništa objašnjavati, svi su pretpostavili da mi je to žena.
-Nisu valjda već počeli? – pitao sam ga.
-Jesu, čuješ li, već klapa pjeva.
-Popit ćemo piće kasnije. – obećao sam mu. Želio sam čuti neke pojedinosti oko priča koje su se širile gradom. Između ostalog i to zašto me obitelj nije željela blizu.
„E, moraš mi opet ispričati kako je onog davnog dana, barba Joze preveslao mog oca“- potapšao me po leđima.

Do groblja je bilo blizu, pa smo pješačili.
-Kako to lijepo zvuči, „tvoja supruga“.
Morao sam se suzdržati da ne kažem nešto što bih poslije zažalio pa sam promrmljao da „ne treba kvariti ono što je samo po sebi dobro“ i promijenio temu, spominjući kako je Jozin brat bio siromašan, živio je samo za tu svoju službu i od službe, kasnije od mirovine, ali je iza sebe ostavio brojnu rodbinu. Imao je tri sina i dvije kćeri, pa ih je bilo već deset sa suprugama i muževima, a dvadeset sa po još dvoje djece. Najmanje. Dok je Joze ostao bez potomaka. Imala mu je pokojna žena jednog sina, ali je on ostao u Americi i nije htio ni čuti za familiju svoga očuha.
Od tih dvadesetak neizravnih Jozinih nasljednika, na sprovodu sam ih izbrojio devetnaest.
I sve su oči bile uperene u mene dok sam prilazio stazom pokraj koje su rasli ružmarini. U očima im se jasno vidjelo iznenađenje. Znači, nisu me očekivali; jedan od njih s kojim sam razgovarao na telefon jučer, dobro je pazio da se ne izlane o našem razgovoru pred ostalima.
Nebo je bilo kristalno plavo, bez i jednog oblaka na obzoru, ispresijecano samo bijelim putanjama zrakoplova.
-Vito. – skupa s uzdahom, otelo se jednoj mojoj rođakinji od usta i moje ime, prekidajući obred. (To je, ako me sjećanje ne vara ona ista što je bezuspješno već cijelo desetljeće pokušavala započeti pjevačku karijeru, nakon što je srednjoškolska profesorica na satu glazbenog pohvalila njen „izražajan“ glas, ne mogavši više slušati jednolično ponavljanje krivih tonova. U međuvremenu je zarađivala za život čuvajući djecu iz susjedstva. )
Svećenik se meškoljio. Nakon puno klimanja glavama na pozdrav, i mog uzvraćanja klimanjem, obred se nastavio.
„Vito, pogledaj mu čizme. Sahranjuju čovjeka u čizmama u sred ljeta.“ – šapnula mi je Tereza. „I kakvo mu je to čudno odijelo?
Znao sam za poslovičnu škrtost moje familije, no ovo nisam očekivao. Mislio sam, kupit će čovjeku pristojnu opravu za ukop, i onako je to njegov novac, ne troše svoj, ali ne, oni su ga obukli u konduktersku odoru njegovog brata. Mogao sam se zakleti da sam na mjestima vidio rupe od moljaca i bijele crte od stajanja i prašine.
Nakon svega, lijes su zatvorili, spustili, zatrpali zemljom, zasuli cvijećem, i sve je postalo nevažno, sve osim oporuke.
„Želio je da mu se oporuka pročita odmah, na grobu, pa ćemo tako i učiniti. – teatralno je najavio odvjetnik. Evo, svima ću izraziti sućut, znam da ste izgubili najmilijeg.“
„Nemoj Tomo otezati, nego čitaj. Svak` zna da nit` je on volio nas nit` mi njega. Ćaćin mi je brat, ali je bio škrtac, nije mi za života htio pomoći kad sam se trebao ženiti, a ni kad` sam pravio kuću. – prekinuo je govor sin Jozinog pokojnog brata.
Ostali su šutjeli. Rekli bi valjda nešto u njegovu obranu da se nisu slagali. Samo je njegova žena tiho rekla „nemoj tako, znaš da je grijeh o pokojniku loše…“
„Dobro, evo ovako. – slegnu Tomo ramenima i počne čitati. Paket lego kocki, ostavljam…Američku zastavu ostavljam…Maketu ratnog broda iz drugog svjetskog rata ostavljam…Laneno odijelo i šešir u kojem sam se vratio na otok ostavljam…Cigaršpic ostavljam…Ručni sat ostavljam…Cipele od krokodilske kože ostavljam…“
Misli su mi lutale, nisam se mogao skoncentrirati na tekst kojem kao da nije bilo kraja. Svakome je ponešto ostavio, no sve su to bile više manje bezvrijedne sitnice. A onda me kao grom pogodilo „Viti, ako je prisutan, ostavljam kuću i zemlju, te sav novac sa računa. Ako nije prisutan, sve darujem općini. Vito, ako si tu, znaj, da mi je žao što ih ne vidim kako se križaju i lijevom i desnom i kako su očajni, mislili su živjeti na moj račun , a nisu me bili u stanju dostojno ni pokopati. Kad sam čuo da me planiraju obući u bratovu staru konduktersku odoru, a čuo sam jer ne znaju držati jezik za zubima, sinula mi je ideja. Nikad ništa nisi tražio, nisi mi podilazio niti se ulagivao, zato te i nisam volio. Ove ostale snishodljive duše sam prezirao. Zato sam odlučio sve ostaviti tebi. A zašto te nisu zvali? Zato što sam proširio priču, još u vrijeme sastavljanja oporuke, kad još nisam imao namjeru umirati, kako si ti ključan za raspodjelu imovine. Pametni su oni. Mada, moram priznati kako sam u dubini sebe uvjeren da nisi danas ovdje. Time bi ova igra bila još efektnija. Ulizice bi te izvijestile o sadržaju oporuke, i vjerujem , cijeli bi život proveo mučeći se jednim jedinim pitanjem, zašto nisi došao oprostiti se sa mnom.“
Nastao je kaos. Vikali su. Ljutili se. Proklinjali starog lukavca. Dobro im je zapaprio, nema što.
Ona je smjerna ženica koja je još maloprije spominjala kako treba lijepo o pokojniku, beštimala poput kočijaša.
Tereza i ja smo otrčali do trajektne luke gdje se trajekt upravo spremao isploviti, koristeći se inercijom osjećaja.
„A moja odjeća?“ – pitala me bez daha.
„Pusti sad odjeću, treba glavu spašavat. Tko zna na što je ta rulja spremna.“ – rekao sam joj utrčavajući na brod. A zatim me spopao smijeh od kojeg su mi suze krenule iz očiju.
„Pokoj mu duši, zaista je bio luđak.“