hajka

Priveli su me jednog jutra dok sam pušio nečiji bačeni opušak zagledan u daljinu. S mene su visjeli dronjci onog istog odijela u kojem sam prije samo šest mjeseci ušao u restoran na sastanak s čovjekom kojeg sam poznavao samo kroz nekoliko kratkih telefonski razgovora. Bavio se spašavanjem duša poput moje. Činio je to stavljanjem oglasa na stupove gradske rasvjete, bilo ih je svuda, u raznim bojama, s izrezanim brojem u podnožju koji su prolaznici mogli krišom otkinuti i spremiti u džep, stideći se vlastitih nakana i osobne bijede. Nije bio jedini, tržište je cvjetalo, širili su se brže od ijedne vrste gripe, usuđujem se reći da je to ona pandemija koju znanstvenici predviđaju cijelo prošlo desetljeće.
Policijska postaja mirisala je na svježinu od kada je zabranjeno pušenje u zatvorenim prostorima, pa se vonj mog tijela osjetio još jače, ljudi u odorama su prolazili pokraj mene s gadljivim izrazom lica, jedan me, osobito opak tip, visok i širokih ramena, njuške pseće, nalik na buldoga, udario kundakom pištolja po laktu, hineći da se to dogodilo sasvim slučajno.
Sastanak u restoranu je prošao glatko, bio sam široke ruke, naručio sam kozice u medu, valjao sam ih po jeziku cijele, bez skidanja tankog prozirnog oklopa, okus je bio božanstven. Čovjek preko puta mene je jeo u tišini. Rezao je nepečeno meso iz kojeg se cijedila krv nevoljko, žvačući sporo i bez teka. Činilo se kao da jede samo forme radi, iz pristojnosti. Plavu kuvertu je prekrio dnevnim novinama i na odlasku mi dobacio da ćemo se čuti za tri mjeseca. Tada naime dospijeva moja prva rata na naplatu.
Izvadio sam dio novca kojim sam podmirio račun, a ostatak spremio u aktovku. Dan mi se najednom učinio lijep, sunce je sijalo nekom osobitom vedrinom, ulice mi se više nisu doimale prljavim, ni zgrade sivima. Kupio sam ženi parfem, a kćeri igračku. Neka, zaslužile su. Nisu one krive što u posljednje vrijeme zarađujem manje nego inače. Nadao sam se da će se i to promijeniti uskoro, obećano mi je napredovanje, pa s time ide i veća plaća.
U nevolju me uvalila hajka protiv banaka, poslodavci su pod pritiskom sindikata najednom odlučili plaću isplaćivati na ruke, kao, to će smanjiti krizu, banke neće uništavati ljude svojim visokim kamatama na kredite, minuse. Našao sam se u neobranom grožđu, trebalo je podmiriti postojeći minus, jer kako više nisam imao priljeva na račun, tako je banka zahtijevala da podmirim svoj dug odmah. Osim toga trebalo je registrirati automobil, renovirali smo i stan, a moj sin se uskoro ženi i moram organizirati malo slavlje za rodbinu i prijatelje. Kad sam zatražio kredit, osobni bankar mi se grohotom nasmijao. Nemate uvjete, rekao je, a zatim to potkrijepio nizom činjenica i neoborivih argumenata.
Neprospavane noći, napadi panike pretvarali su mi život u sekvence iz horor filmova.
Kad nemaš drugog izlaza, kamatar ti se učini kao logično rješenje.
Prsti su mi još uvijek bili u zavojima, neki su slomljeni, neki samo iščašeni, kao posljedica upozorenja. Jedva sam držao opuške cigareta u njima.
Mlada policajka plave kose prišla mi je i suho promrmljala da ću noćas morati prespavati u pritvoru. Skitnja je ometanje javnog reda i mira.
Slegnuo sam ramenima. Toliko mi je to bilo nevažno. Barem ću jednu noć biti na suhom i toplom, nahranjen nečim što nisam pronašao u smeću.
Utonuo sam opet u prošlost.