piša mi se

"Razgovaramo. Srebrni klizni mobitel sam stavila na krevet pokraj sebe i uključila opciju "slušalice" kako bi mi ruke bile slobodne. U hladnoj sam sobi, ležim u pidžami na čijoj prednjoj strani su našiveni stilizirani medvjedići (to je neki atavizam, neka čudna ostavština djetinjstva, ta moja ljubav prema noćnim košuljama i djetinjim aplikacijama na dojnjem rublju), pokrivena poplunom do brade. Malo sam drhtala dok se toplina nije počela kumulirati u postelji. Tvoj glas svaki put u meni izaziva oprečne osjećaje.S jedne strane strepnju, s druge bliskost. Opaka mješavina. Otrovna i u malim dozama. Jako je opasno vjerovati ljudima, a ja sam te pustila isuviše blizu.
Razgovaramo o stvarima koje se tiču samog sukusa mog postojanja, o emocijama, o poslu, o umjetnosti.
Vrtim končić koji viri iz jastuka. Zagledam se u strop, na njemu nema mrlja, samo čista i ravna, glatka površina oličena u bijelo. Doima se nevino. Ili neispisano, kao prazan papir. Kažeš da voliš kako pišem, voliš doticati papir na kojem su riječi i prevrtati ga prstima, lakše nego gledati titrava slova na ekranu. Staromodni smo oboje po tom pitanju. Nema ništa ljepše od mirisa ustajalih stranica, prašine i bakterija što su skliznule tko zna sa čijih prstiju i oformile svoje male kolonije, nakon čega je važno dezinficirati ruke nekom alkoholnom tekućinom, pa tako i ja čitam uz čašu vina.
Razgovaramo o hipotezama, budućnosti, snovima. A onda, iznenada kažeš - Piša mi se, zaista moram prekinuti. Nekako ne mogu pišati dok razgovaram s tobom. Ne ljuti se. "