kako sam sam sebi sjeb`o karijeru

Neš` ti problema, završit klasičnu gimnaziju, malo grčkog, malo latinskog, pa malo engleskog, koja matematika, nešto malo algebre i geometrija kao hobi i eto, čovjek prošeta kroz srednju školu a da ni ne trepne pošteno. Prebrzo to prođe, pa se u konačnici više ne sjećaš ni radnih bilježnica, ni sastavaka iz hrvatskog jezika, ostaju samo uspomene na prvi poljubac iza škole, prvo pijanstvo u parku ispred škole i prvo markiranje iz škole.
Onda slijede studenstki dani, ispiti, kolokviji, domski život, ljubavi, izlasci, sve to sabijeno u osam semestara na pravnom fakultetu i diploma kao šlag na torti.
I nakon svega si na ulici. Izbačen i ostavljen na ulici kao siroče.
"Jebi ga, kome treba pravnik, kad pravnika ima na izvoz. Sve sami pravnici i ekonomisti. K`o korov niču i izlaze s tih fakulteta, mora da je to lakše nego kopat` kanale." - govorio je moj prijatelj Luka, radnik u praonici automobila, onoj na ulazu u grad.
"Možda bi bilo bolje da sam ja osto` u svom selu i kopo`, bar bi plodove ruku svojih žuljavih vidio." - odgovarao sam mu redovito. Ma, nisam ja sa sela, rođen sam u gradu, iz ugledne građanske obitelji koja se cijeli svoj vijek trajanja trudila da od građanske ne postane malograđanska. Ma što ću ja njemu objašnjavati kad i onako ne bi shvatio. Pa bi lijepo nas dvojica umjesto filozofske rasprave o smislu postojanja bodljikavih svinja i prvoj ekspanziji Huna, te velikoj svjetskoj ekonomskoj krizi početkom dvadesetog stoljeća, sjeli i popili po jedno pivo u kafiću ispred te njegove praonice. Kasnije sam saznao da se Luka oženio kćerkom vlasnika praonice. Udao se čovjek dobro. Pravi sponzoraš. Zna on što je u modi danas u svijetu. Nije on kao ja, glupan koji je do tridesete uvijek neki kurac studirao, upisao magisterij s kojim sad može obrisati guzicu kad nema toaletnog papira i tako...
Jednog lijepog dana nakon dvogodišnjeg robijanja u hodnicima i čekaonici Zavoda za zapošljavanje postadoh ponosan vlasnik plave knjižice s pečatom i potpisom poslodavca u njemu.
Ponosan, mlad, ambiciozan, sposoban i na koncu što nije zanemarivo, lijep i elokventan, dobroćudan i druželjubiv (ej stani malo, rekao bi moj prijatelj Luka, pa ne praviš profil na Iskrici, kada bi znao što je Iskrica, ali on na žalost ne zna ni upaliti računalo, osim PC kase, ali to se ne računa, no usprkos tomu je za kratko vrijeme otvorio lanac autopraonica u našoj županiji i po jedan kafić ispred svake, zlu ne trebalo, jer gdje bi drugo popio piće sa starim prijateljima koji vidi u prolazu). Mane neću spominjati, jer tko ih nema. Osobito je važno da poslodavac ne zna točno koje su i da je uvjeren kako ih nema previše.
I tako radim ja pet dugih godina, rintam kao magarac, "što i jesi kad si dopustio da tovare na tebe sve redom i redaju se na tebi ko da si radodajka iz kuće pokraj njive kuma Pere samo ti dajući posla, a ti primaj i primaj i ono što bi trebao raditi i ono što ne bi i još sve to za male pare- rekao bi Luka.
"Jebi ga, moj Luka, mlad sam, to ja skupljam iskustvo, a tko ti iskustvo može platiti. Osim toga moram se dokazati, vidiš, ja za vrlo malo vremena napravim ono za što bi netko drugi potrošio cijeli dan, stalno idem na neke seminare, učim, listam te zakone, pratim promjene regulative, evo pišem i neke stručne članke. Bit će rezultata. Treba koja godina, ali onda sam na konju. A i poštuju me na poslu, znaš puno znači jednom intelektualcu kad se dokaže u sredini u kojoj radi." - pravdao sam se ja.
"Mlad si ti i zelen, pa misliš da možeš mene farbati. Možeš li ti za tvoju plaću otići na večeru u Kapetanovu kuću i častiti prijatelje, reci ti meni?"
-"Ne mogu, potrošio bih svih svojih četiri tisuće za jednu noć i mogao bih se iseliti iz stana i odlaziti na ručak kod roditelja."
-"A možeš li jednom godišnje otići negdje vani, na par dana, da malo vidiš svijeta? Rim, Pariz, Santorini..." - pita mene Luka gledajući me lukavo.
-"Ne mogu, stvarno ne mogu. Mogao bih na kredit, ali uvijek čovjek ima nešto važnije od putovanja." - sad sam se već postidio.
-"E jebeš ti tu školu koju si završio kad radiš za kurac." - mudro je zaključio Luka.
I tako radim ja, godine prolaze, sve me više poštuju, a od poštovanja se ne živi, kad čujem kupio Luka kuću u L.A. - u, druži se sa jet setom, placa se na Floridi i stalno je u novinama. Od svojih je para financirao snimanje nekog filma koji je postao veliki hit u Americi i obogatio se čovjek još više. Bio je Luka bogat ali sad je to bogatstvo postalo perverzno veliko.
Sreo sam Luku u onom istom kafiću kao i kad sam se tek zaposlio i popili smo jedno pivo zajedno. Luka se šetuckao lagano u dizajnerskom odijelu, kaže da ima svog stilista, a i kreatori mu daju besplatnu odjeću samo da je prošeta po svijetu, nešto kao živa reklama.
-"I što ima novo prijatelju? - pita on mene. A ja bih u zemlju propao.
-"Pa ništa novo, sve je po starom. Posao, kuća, posao i tako."
-"Jesu li se isplatile te godine tvog dokazivanja? Jesi l` promoviran, jel` ti plaća išta veća? - glasno se smijao luka.
Postajao sam sve manji i manji tu ispred njega.
-"Pa imam nekih obećanja, govore mi da sam talentiran, perspektivan, potencijal za velike stvari i nadam se za koju godinu..." - mucao sam skrivajući ruke ispod stola da ne vidi kako drhte.
Sažaljivo me pogledao. On, Luka, zvani Tukac, koji je jedva završio srednju školu, sažaljivo je pogledao mene.
-"A lijepo sam ja tebi govorio da je škola za budale." - rekao je i ustao se da plati pivo. Konobar mu je šeretski rekao nešto u smislu "kuća časti" na što su se obojica nasmijala kao da je riječ o najinteligentnijoj šali stoljeća.
I tako sam ja sam sebi sjeb`o karijeru. `Ko me je tjer`o da se hvatam ćorava posla. Neš` ti fore, bit` pravnik i još s potencijalom. Trebao sam lijepo slušat Luku i sigurno bih puno dalje dogur`o.