žuta kabanica

Vraćala sam se s posla uvijek istim putem, ravna, široka cesta pružala se ispred mene a ja bih klapala korak po korak u cipelama s potpeticama ignorirajući bol u stopalima, prstima, petama, Bog zna gdje me je više boljelo, ali sam hrabro nabadala nekih petnaestak minuta hoda od mjesta na kojem bi izašla iz autobusa, samo katkad automobila, do moje kuće. Naše kuće. Zimi bi se već smračilo kad bih otključavala vrata tiho i ulazila ostavljajući kaput na stolicu, torbu bih spustila na pod i produžila do spavaće sobe. On bi spavao. Skutrila bih se uz njega i mirisala mu potiljak. Voljela sam njegovu toplinu ispod popluna, osobito zimi kad bi me hladan vjetar išibao po obrazima, onda bih se zavukla u njegovo naručje i gladna, umorna, zaspala kao da je noć.
Spavao je danju jer je noću pisao. Uvijek sam se smijala njegovim teorijama o tome kako danju ne može pronaći inspiraciju, previše stvari mu odvlači pažnju i nije sposoban napisati ništa vrijedno. Samo uzalud troši papir.
Kad nije pisao, čitao je.
Oči su mu danju bile natečene, crvene vijeđe davale su mu izgled umornog čovjeka a popucali krvavi kapilari u očima izgled kroničnog pijanca, i ako alkoholu nikada nije bio sklon odviše. Poneka čašica tu i tamo, ako je društvo veselo i to je bilo sve.
Tog sam dana došla nešto kasnije nego obično, mrak je pojeo posljednje ostatke dana, hladnoća se uvukla u svaku poru, ispod kaputa, u ruke ispucale kože od vjetra, u nosnice iz kojih je curila vodenasta sluz, u grlo koje je peckalo kao pred virusnu prehladu. Kiša je kapala iz oblaka gotovo cijeli dan, čineći nebo tmurnim i sivim. Žudjela sam za toplim čajem s limunom koji mi nema tko skuhati. Jer on spava.
Onako odjevena legla sam pored njega. Tako sam željela da me jednom zagrli, probudi se, protrese i kaže da se ne moram ničega bojati dok je on tu kraj mene, htjela sam da se trgne iz tog svog noćnog života koji ne vodi nikuda i odvede me u jedno svijetlije jutro, jedno u kojem ćemo se zajedno probuditi, doručkovati, pročitati novine, hodati po kući u bade mantilima, voditi ljubav ili se svađati, bilo što. Sve je zvučalo primamljivije od ove tišine, ovlašnih poljubaca u polusvijesnom stanju i mog zavlačenja njemu u krevet dok je on okrenut leđima.
I onako nikada neće dovršiti taj svoj roman. Osim toga, tko danas živi od pisanja? Umorila sam se od uzdržavanja boema i pjesnika, a to me privuklo k njemu ako ću biti poštena, taj neuobičajeni senzibilitet, let u oblacima, nimalo prizemljenja i sanjivost u očima. Da, u to sam se zaljubila. Digla bih spomenik onome tko je rekao da smo mi žene lude. Jesmo. Sve luđa od luđe. Smijemo se štreberima, dajemo se mačo divljacima koji nas onda zlostavljaju ili se udajemo za pjesničke duše od kojih niš koristi.
Izvukao je ruku ispod deke i pomilovao me po licu.
-Došla si - rekao je. Začudila sam se što je ipak budan i razgovara. Mora da nije davno zaspao pa sam ga probudila ma kako se tiho uvukla u kuću.
-Da, došla sam. Išla sam u šetnju s kolegicom s posla, popile smo kavu u novom šoping centru i zadržale se malo dulje. Kupila sam ti neke kozmetičke sitnice koje ti trebaju i plodove mora za petak, dolaze nam gosti ako nisi zaboravio.
-Ti ćeš kuhati? Hmmm, volim kad kuhaš...
Još uvijek je bio okrenut prema zidu.
-Molim te, možeš li mi dodati žutu kabanicu? - pokazao je rukom u jedan kut sobe. Osvrnula sam se zbunjena. Nikada nije imao kabanicu, a i što će mu to u krevetu.
-Kakvu kabanicu? - nasmiješila sam se.
-Tu žutu kabanicu, vidiš da pada kiša, razmočit će mi sve što sam iskopao od jutros. - i dalje je pokazivao rukom.
-Ma, kakvu kabanicu i kakvo kopanje? - smijala sam se glasno još uvijek ne shvaćajući.
Trznuo je ljutito rukom i odgurnuo me. Shvatila sam da je ljut i nestrpljiv.
-Dodaj mi kabanicu, vidiš da sam sav mokar, a i ove pločice koje sam otkopavao cijeli dan će pokisnuti. Shvaćaš li ti ženo da sam na pragu otkrića? Kopam već mjesecima i neću dopustiti da mi kiša uništi nalazište. Moram pokriti iskopine. - vikao je razdraženo i dalje ležeći u istom položaju, licem i tijelom okrenut prema zidu.
-Pa ti spavaš - shvatila sam da pričam s čovjekom koji se nalazi u dubokom snu, posve nesvjesan vremena i prostora u kojem se zapravo nalazi, posve nesvjesan da spava.
-Tko spava? O čemu ti pričaš. Dodaj mi kabanicu...
-Naravno, dodat ću ti kabanicu.
Uzdahnula sam i legla onako u odjeći pokraj njega, zagrlivši ga s leđa. Danima je već čitao jednu debelu knjižurinu o arheologiji....
Utonula sam u san. Spavat ću neko vrijeme tako uz njega, sve dok se naspavan ne odluči ustati i zavuče se u svoju radnu sobu, pišući, cijelu noć.
Zatim ću grliti hladan krevet. Kiša je i dalje padala. Dabogda mu se smočile i raskvasile te njegove iskopane zemljane pločice.